George Costanza na HTV-u

Lijepa priča ponedjeljkom. Tako bi se mogla nadnasloviti vijest koja je ovog ponedjeljka barem malo relaksirala mrka hrvatska politička i apokaliptička glasila: dežurni tim hitnog zračnog medicinskog prijevoza stacioniran na otoku Krku – posada Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i medicinski tim Oružanih snaga RH – u nedjelju oko ponoći primio je poziv s jednog otoka za hitan prijevoz trudnice. Helikopter HRZ-a odmah je krenuo prema otoku, ukrcao trudnicu i poletio prema helidromu Delta u Rijeci. Iako taj let traje samo dvadeset minuta, u dramatičnoj utrci s vremenom trudnica nije uspjela stići do riječkog rodilišta: pet minuta prije slijetanja, uz pomoć doktorice, satnice Hrvatske vojske, i medicinske sestre časničke namjesnice, otočanka je u helikopteru rodila zdravu i pravu žensku bebu od gotovo pet kilograma.

Sretnu majku istoga je dana u riječkoj bolnici posjetio ministar obrane Mario Banožić, koji je djevojčici zaželio „sretan život, baš kakvo je bilo i njezino rođenje“. „Ja sam dobro, sve je super prošlo, hvala vam još jednom“, rekla je majka u dobrom i veselom ozračju, a okupljene novinare zanimalo je hoće li djevojčica možda biti pilotkinja. „Vidjet ćemo“, odgovorila je nasmijana majka. „Bilo je po njenom.“

Lijepa priča ponedjeljkom, rekoh, ali ja sam se svejedno štrecnuo. Cijela nacija raznježena je čitala priču o djevojčici rođenoj u zraku nad morem, i izgledalo je da sam je ja jedini shvatio. Dobro, možda i nije neko čudo, s obzirom na to da se i sam povremeno bavim novinarstvom, pa imam valjda taj refleks. Kad su, naime, kolege okupljene oko bolničkog kreveta pitali sretnu majku hoće li joj kćerkica kad odraste biti pilotkinja, oni se uopće nisu zajebavali. Ni najmanje.

Ne znam, recimo, je li među novinarima okupljenim oko kreveta sretne majke bio i zagrebački glumac Matko Knešaurek, zvijezda hrvatskih konfekcijskih telenovela „Ruža vjetrova“, „Zora dubrovačka“ i „Zlatni dvori“. Svega koji dan ranije Matko je, naime, iznenadio javnost objavivši da je dobio posao novinara u Informativnom programu Hrvatske televizije.

„Supruga Anica mi je, sasvim slučajno, pronašla novi posao. Vidjela je oglas za HRT-ovu audiciju gdje su tražili novinara Informativnog programa. Kako je znala da je novinarstvo moja skrivena strast, te da su me osim glume oduvijek zanimali geopolitički odnosi, predložila mi je da se prijavim. Iz znatiželje sam otišao na audiciju, na kojoj je trebalo pokazati snalaženje u reporterskom javljanju, a meni je definitivno pomoglo moje sedamnaestogodišnje iskustvo pred kamerama, sve serije i filmovi koje sam snimao. Zasigurno je to pridonijelo da netko u komisiji odluči kako će mi dati prednost u odnosu na profesionalne novinare. U fokusu mi je istraživačko novinarstvo, zanima me i kultura, ali apsolutno se vidim na ekranu, možda čak i u vođenju Dnevnika“, ispovjedio se Knešaurek novinarki Glorije, koja je cijenjeno čitateljstvo izvoljela podsjetiti kako je prinova informativne redakcije javnog servisa „dosad na HTV-u samo sinkronizirao crtiće, i radio to šest godina“.

Ukratko, ako ste dobro shvatili, a jeste, posao u Informativnom programu državne televizije pored desetina mladih diplomanata, honoraraca i profesionalnih novinara dobio je jedan profesionalni glumac iz trećeg ešalona, zvijezda Huljićevih sapunica, izvođač radova u privatnom Kerekesh teatru i honorarni suradnik kazališta Komedija, i to zato što je novinarstvo „njegova skrivena strast“ i što su ga „osim glume oduvijek zanimali geopolitički odnosi“. Iskustvo? Definitivno je pomoglo njegovo sedamnaestogodišnje iskustvo pred kamerama, „sve serije i filmovi koje je snimao“. Plus je punih šest godina na televiziji sinkronizirao crtane filmove. U fokusu mu je, jasno, istraživačko novinarstvo, malo ga zanima i kultura, ali apsolutno se vidi i kao voditelj središnjeg Dnevnika.

To tek za slučaj da se pitate kako je propalo novinarstvo u Hrvatskoj. Kako je pak propala Hrvatska televizija, znali ste i prije.

Ima ona stara epizoda „Seinfelda“ kad George Costanza dobije otkaz kao agent Rick Barr Propertiesa, pa traži novi posao i zajedno s Jerryjem pretresa i razmatra što bi uopće mogao raditi. „Volim sport, mogao bih raditi nešto u vezi sa sportom“, naglas razmišlja George. „Mogao bih biti, štajaznam, glavni menadžer nekog baseball kluba, tako nešto. Ili, recimo, televizijski komentator. Znaš kako uvijek dobro komentiram kad gledamo utakmicu?“ „Da, ali oni obično takav posao daju nekome tko je već, hm, na televiziji“, prizemlji ga onda Jerry, ali George ne posustaje. „Znam! Mogao bih biti voditelj talk-showa. Dosta sam dobar u razgovaranju s ljudima“, sjeti se tako Costanza, pa zastane i razmisli. „Ali pretpostavljam da ne možeš tek tako doći na televiziju i reći, ‘dobar dan, ja bih vodio talk-show’?“

Ne možeš, eto, u Americi, ali možeš u Hrvatskoj, domovini hrabrih i zemlji neslućenih mogućnosti. Ono što je u Americi zajebancija, u nas je upravo protokol. „Volim kulturu, mogao bih raditi nešto u vezi s kulturom. Ili, recimo, istraživačko novinarstvo. Znam! Mogao bih biti voditelj Dnevnika!“ naglas tako razmišlja naš George. „Ali pretpostavljam da ne možeš tek tako doći na televiziju i reći, ‘dobar dan, ja bih radio u Informativnom programu i vodio večernji Dnevnik?'“ „Kako misliš, ‘ne možeš’? Kako drugačije, zaboga?!“ odgovorio bi mu Jerry, samo da se radnja događa u Hrvatskoj.

I da Georgea Costanzu glumi, nemam pojma, Matko Knešaurek.

Slučaj glumca kojemu je žena slučajno u novinama vidjela oglas za novinara Informativnog programa javnog televizijskog servisa, a on se odmah vidi kao voditelj Dnevnika, nas starije podsjetio je na jednu zaboravljenu epizodu sa samog početka priče. Bilo je to davno, davno, u vrijeme kad se mnogi među vama još nisu ni rodili.

Prije dvadeset šest godina, u jesen 1997., stručna javnost iznenađena je izborom novog ravnatelja Hrvatske izvještajne novinske agencije. Branko Salaj, tako se zvao tip, imao je bogato životno iskustvo – 1951. je kao prvak Zagreba u gađanju vojničkom puškom otišao na natjecanje u Švedsku i tamo zatražio politički azil, radio u tvornici i na građevini, studirao i završio političku ekonomiju, angažirao se krugovima hrvatske emigracije, doveo Franju Tuđmana u Švedsku i na njegov poziv nakon izbora 1990. postao član Ustavotvorne komisije, potom godinu dana bio u Vladi, pa stolovao kao ambasador u Francuskoj i Nizozemskoj – sve dok 1997., posve razumljivo, nije imenovan ravnateljem Hine.

Na prigovore o svojim kvalifikacijama i kompetencijama da uopće vodi državnu novinsku agenciju, Branko Salaj odgovorio je legendarnim intervjuom u Studiju. „Moja supruga je dvadeset pet godina bila producentica na švedskoj televiziji“, objasnio je gospodin ravnatelj, „i naravno da sam svakodnevno bio u doticaju s novinarskom zbiljom.“

Gospođa supruga, ukratko, sasvim slučajno je vidjela oglas za ravnatelja Hine, a kako je znala da je novinarstvo Brankova skrivena strast, te da ga osim makroekonomije i politologije oduvijek zanimaju geopolitički odnosi, predložila mu je da se prijavi. Definitivno mu je pomoglo, naravno, suprugino dvadesetpetogodišnje iskustvo na švedskoj televiziji. „Pretpostavljam da ne možeš tek tako doći u nacionalnu novinsku agenciju i reći, ‘dobar dan, ja bih bio ravnatelj?'“ „Pretpostavka je majka sviju zajeba, a vi loše pretpostavljate“, odgovorili su Branku. „Dobrodošli u Hinu.“

Tako je počelo. Dvadeset pet godina kasnije, imamo novinara Informativnog programa Hrvatske televizije koji od tih, kako ste rekli, „svakodnevnih doticaja s novinarskom zbiljom“ ima iskustvo pred kamerama i šest godina sinkroniziranja crtanih filmova. I novinare koji će ženu što je upravo rodila u helikopteru pitati hoće li joj dijete biti pilot. Naravno da nije zajebancija: u Republici Hrvatskoj kakva je danas, dvadeset pet godina kasnije – o Republici Hrvatskoj kakva će biti za dvadeset pet godina, dok mala završi škole, da i ne govorimo – osoba rođena u helikopteru ne samo da ima sve potrebne kvalifikacije za vojnog pilota ili pilota civilnog zrakoplovstva, nego je možda čak i mrvu prekvalificirana.

Ako sam vam sjebao lijepu priču ponedjeljkom, ne očajavajte. Imate dvadeset pet godina da otkažete let.