Novi medijski zakoni Srbije u praksi: Gore nego što se moglo zamisliti

Opozicioni političar Đorđe Miketić žrtva je do sada čak i u Srbiji neviđene medijske harange. Video-snimak njegovog eksplicitnog seksualnog odnosa dospio je na portale tabloida najvjerovatnije posredstvom Bezbjednosno-informativne agencije, a uz javni podsticaj predsjednika Srbije Aleksandra Vučića emitovan je potom i u jutarnjem programu televizije sa nacionalnom pokrivenošću (TV Pink). Praktično, cijeli prijepodnevni sadržaj ovog emitera bio je posvećen kućnom videu, sve uz prisustvo političkih i drugih „analitičara“ koji su u propagandne svrhe produkovali moralnu paniku. Prethodno, Miketić je bio u centru medijskih zbivanja jer je pokazao, u susret izborima, da postoje konkretni fantomski birači vlasti koji su prijavljeni na tuđim adresama.

Ne postoji nijedan zakon, bilo medijski, bilo drugi koji štiti privatnost, a koji ovim postupcima medija bliskih vlasti, u sadejstvu sa vrhom srbijanske države, nije prekršen. Regulatorno tijelo za elektronske medije (REM) reagovalo je neprimjereno blago – na osnovu ranijih iskustava, jasno je da emiter neće snositi iole ozbiljnije konsekvence. Naime, televizije sa nacionalnom pokrivenošću u Srbiji, a koje su sve do jedne ogoljeno propagandno sredstvo vladajuće elite – odavno bi izgubile dozvole za emitovanje zbog bezbrojnih kršenja zakona da REM nije tijelo koje je isključivo u službi vlasti, nikako zakona i javnog interesa. Ministarstvo informisanja i telekomunikacija imalo je obavezu da po Zakonu o javnom informisanju i medijima takođe reaguje, ali to nije uradilo, sasvim očekivano.

Iako je funkcionerska kampanja zabranjena novim Zakonom o elektronskim medijima (član 62) trideset dana prije izbornog čina, sa ekrana, portala i štampanih izdanja ne skida se lik predsjednika Srbije, koji vodi danonoćnu, takoreći hipnotičku kampanju, šireći neistine i vrijeđajući i prozivajući političke oponente. Rupa u zakonu glasi: kampanja je zabranjena samo onim funkcionerima koji su kandidati na izborima, a predsjednički izbori nisu raspisani. Vučić dakle nije kandidat, mada se njegovo ime nalazi na svim listama vladajuće Srpske napredne stranke, bilo da je riječ o vanrednim republičkim, pokrajinskim ili lokalnim izborima, koji će biti održani 17. decembra. Delegacija predizbornih posmatrača Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope (PACE) konstatovala je da su aktivnosti predsjednika neprimjerene izbornim pravilima, i da „mogu da zbune birače“.

Ova delegacija konstatovala je i da je predizborni period u Srbiji determinisan „nezabilježenim nivoom negativne kampanje i izazivanja straha, napadima na opoziciju i novinare i ozbiljnim pitanjima u vezi sa medijima“. Time se zapravo željelo ukazati kako na jeziv rječnik predstavnika režima, tako i na ordinarnu zloupotrebu medija. Ogromna većina medija koji su pod kontrolom vlasti nekritički veličaju predsjednika i njegove domete, istovremeno na prizeman način etiketirajući i dehumanizujući oporbu. Opozicija ovim medijima, osim javnim servisima i to na – malo je reći – simboličnom nivou, nema pristup. Odnosno, ne mogu da iznesu svoje stavove i pošalju poruke biračima, ali mogu da budu meta napada. Cilj nisu samo oporbeni aktivisti nego i svi oni koji javno iznose kritički stav, uključujući i novinare, kojima je bezbjednost danas ugrožena čini se više nego ikada od 2000. godine naovamo. Na sve ovo bi takođe Ministarstvo trebalo da reaguje, ali to se opet, naravno, ne dešava. Uz sve to, nezavisnim medijima i novinarima zabranjuje se izvještavanje sa nekih značajnih događaja, a predstavnici vlasti odbijaju da daju izjave i učestvuju u emisijama glasila koja nisu pod njihovom kontrolom, želeći tako da stvore sliku njihove pristrasnosti.

Ovo je, zapravo u najkraćim crtama, slika katastrofalne medijske scene Srbije mjesec i po nakon usvajanja novih medijskih zakona, koji su u dobroj mjeri usklađeni sa Medijskom strategijom, a koja je opet uglavnom usklađena i sa standardima zemalja razvijene demokratije i sa zahtjevima novinarskih i medijskih udruženja, te drugih organizacija civilnog društva. Odavno već, a od dolaska Srpske napredne stranke na vlast u potpunosti, zakoni u Srbiji idu drumom, a medijska scena – šumom. I ne samo medijska. Sve ovo što se dešava ukazuje da su u pravu bili oni medijski eksperti koji su tvrdili da zakoni ne mogu da izmjene medijsku scenu u uslovima nepostojanja vladavine zakona i neprikrivene zloupotrebe vlasti i moći. Pitanje medija u Srbiji je par excellence političko pitanje, ispostavlja se svakoga dana. Na kraju, i prethodni zakoni, oni iz 2014. godine, ocijenjeni su visokom ocjenom od predstavnika međunarodnih organizacija, a zbog njih je Srbija značajno, nakon usvajanja, napredovala na međunarodnim komparativnim listama medijskih sloboda. Kasnije je taj napredak poništen. Njihova primjena, zapravo nakaradno izvrtanje zakonskih odredbi ili njihovo ordinarno nepoštovanje, porodili su najgoru medijsku scenu vjerovatno ikada zabilježenu na ovim prostorima.

Sve u svemu, ovo što se danas dešava nije primjena medijskih zakona u praksi već njihovo ignorisanje. A tako što se, kako rekosmo, i očekivalo. Ništa se zapravo drugo i nije moglo očekivati. Doduše, nije se baš mogao pretpostaviti ovako dubok pad.

Dugotrajni proces medijski reformi – rezultati nikakvi

Nakon pada autoritarnog i ratotvornog Miloševićevog režima 2000. godine, u Srbiji kreće proces medijskih reformi koji praktično traje do danas. U tu svrhu do danas organizovane su stotine, ako ne i hiljade stručnih rasprava i potrošeni su nebrojeni novci.

Željelo se, poslije petooktobarskih promjena, uz pomoć međunarodnih organizacija, izaći na kraj sa teškim medijskim nasljeđem, kojeg su krasili ratna propaganda, govor mržnje, progon političkih neistomišljenika, primitivizam i organizovani haos. Najvažniji mediji su devedesetih bili u državnom vlasništvu, a prilikom smjene vlasti važio je drakonski, tzv. Šešelj-Vučićev Zakon o informisanju, koji je režimu služio za brutalni obračun sa nezavisnim medijima i novinarima. Krajem devedesetih Srbijom je, naime, vladala koalicija Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i Šešeljeve Srpske radikalne stranke, a Aleksandar Vučić je, kao radikal, bio ministar informisanja.

Ubrzo nakon promjene vlasti, ovaj zakon je stavljen van snage, a 2002. i 2003. godine izglasani su novi medijski propisi: Zakon o radiodifuziji i Zakon o javnom informisanju. Zakonom o radiodifuziji oformljeno je nezavisno regulatorno tijelo (Republička radiodifuzna agencija, koja je kasnije preimenovana u Regulatorno tijelo za elektronske medije) koje je trebalo da sredi haotičnu scenu televizijskih i radijskih emitera. Agencija je od nastanka bila u sjenci vlasti, ali po dolasku SNS-a na čelo države, ona se pretvara u sopstvenu karikaturu, koja si više i ne trudi da prikrije politički uticaj, i koja žmiri na svako, čak i dramatično kršenje zakona kada su elektronski mediji bliski vlasti u pitanju. Iako su zakoni bili u skladu sa evropskim standarima, bar u značajnoj mjeri, medijska zajednica (novinarska i medijska udruženja) već sredinom dvijehiljaditih pokreću kampanju za donošenje strateškog dokumenta koji će na sveobuhvatan način urediti medijsku scenu i iz kojeg će proizići novi ili izmijenjeni zakoni. Pokazalo se da je za funkcionalno i održivo medijsko tržište potreban širi zahvat od izmjene samo medijskih zakona. I ovim zakonima je, recimo, predviđena privatizacija medija, ali je ona nekom drugom legislativom spriječena ili zaustavljena.

Prva Medijska strategija u Srbiji usvojena je 2011. godine, u njenoj su izradi učestvovali predstavnici struke, uz doprinos međunarodnih aktera. Strategija predviđa, između ostalog, izlazak države iz vlasništva u medijima (privatizacija) i uvođenje sistema konkursnog sufinansiranja javnog interesa u javnom informisanju. Ovo potonje je trebalo da, kroz rad nezavisnih komisija za ocjenu medijskih projekata, potpomogne kvalitetne sadržaje i kvalitetne medije, pogotovo one na lokalnom i regionalnom nivou. I pored promjene vlasti, 2002. godine, medijski zakoni iz 2014. godine slijede duh strateškog dokumenta. U primjeni međutim stvar se pretvara u svoj opozit. Mediji u procesu privatizacije dospijevaju u ruke vladajućih stranaka, a i dalje se praktično finansiraju iz budžeta, a konkursno sufinansiranje postaje mehanizam za korumpiranje medija bliskih vlasti, a koji su poznati po redovnom kršenju etičkog kodeksa, koji bi trebalo da bude garant javnog interesa.

Rok važenja strateškog dokumenta istekao je 2016. godine, ali se na novi čekalo sve do februara 2020. godine. Nova Strategija je šireg obima, a nastala je u dugotrajnom, konfuznom i iscrpljujućem procesu, u kojem su učestvovala brojna novinarska i medijska udruženja, i ona nezavisna i ona bliska režimu. Uz druge aktere, kao što su nevladin sektor i sindikati. Uz izvjesne manjkavosti, koji se prije svega tiču tretiranja novotehnoške medijske revolucije, Strategija je dobar dokument koji se formalno nastavlja na prethodne težnje reformatora i pokušava da otkloni ključne problema medijske scene. Unapređuje se recimo proces konkursnog sufinansiranja, povećava se transparentnost državnih davanja ka medijima, zahtijeva se i konačno uklanjanje država, državnih institucija i javnih preduzeća iz vlasništva u medijima, a predložene su promjene načina funkcionisanja REM-a i njegovo „resetovanje“ (promjena svih članova Savjeta ovog tijela odmah po usvajanju zakona).

Dokument je, međutim, ostao mrtvo slovo na papiru sve do oktobra ove godine, kada su usvojeni novi Zakon o javnom informisanju i medijima i novi Zakon o elektronskim medijima. Izrada novih zakona bio je težak, na trenutke dramatičan, za esnaf beskrajno iscrpljujuć proces u kojem su se država i novinarska i medijska udruženja igrala – mačke i miša. Jednog je trenutka djelovalo da se neka ključna rješenja iz Strategije neće ni naći u novim zakonima. Država je odbijala da zakonski ojača uloga samoregulatornog tijela (Savjeta za štampu) u procesu konkursnog sufinansiranja, nije htjela da pristane ni na promjenu devalviranih i javno osramoćenih članova Savjeta REM-a (čije su ostavke zahtijevali i brojni demonstranti na protestima „Srbija protiv nasilja“ organizovanim polovinom ove godine) i insistirala je da državni Telekom može da bude osnivač medija. I po zakonu.

Na kraju se u novoj legislativi Savjet za štampu pojavio kao garant poštovanja novinarskog kodeksa, ali je nejasno da li će njegova uloga odista biti makar formalno osnažena, bar u dovoljnoj mjeri. Kompromis je da se smjena članova Savjeta REM-a desi ali u roku od godinu dana od stupanja na snagu novog Zakona o elektronskim medijima. Dakle, ne odmah. Država nije odustala od Telekoma kao osnivača medija, i to je postalo zakonska odredba koja je izazvala burnu reakciju kritičke javnosti. Ovom odredbom je zapravo legalizovana medijska „divlja gradnja“, pošto je Telekom protivno važećim propisima osnivao medije i u ranijem periodu. Nema sumnje da će se taj trend sada samo intenzivirati i da će tako država imati veliki broj medija, uključujući i informativne, u svom (posrednom) vlasništvu. Ovo je, na neki način, povratak u devedesete.

Država će biti nelojalna konkurencija onim, već na mnogo načina ugroženim, nezavisnim kablovskim medijima, a ne postoji nijedna odredba ovog ili nekog drugog zakona koja bi je bar na papiru mogla u tome spriječiti. Problem ovog rješenja je i u tome što će država potpuno netransparentno moći da finansira preko Telekoma „svoje“ medije, i to ne samo one kojima je ova kompanija osnivač. Telekom odbija da podatke o radu podijeli sa javnošću, njegov rad je u potpunosti tajan, a svoje nepoštovanje Zakona o dostupnosti informacijama od javnog značaja brani tzv. povjerljivim podacima usljed tržišne utakmice. Dakle, država će novac koji pripada građanima prosljeđivati medijima bez ikakve kontrole i bez ikakvog uvida.

Dakako, u oba zakona postoje kvalitetne odredbe, ali smo već rekli da je veliko pitanje da li će se oni realizovati u medijskoj praksi, pošto vlast ne drži odveć do onih zakonskih čimbenika koji joj nisu od koristi. Ali, čak i ako se recimo značajno unaprijedi proces konkursnog sufinansiranja i novac usmjeri ka kvalitetnim medijskim sadržajima, nije isključeno da zapravo odliv novca građana kroz ovaj mehanizam bude značajno manji ili čak simboličan, a da se u medijsku sferu državne pare u neuporedivo većim iznosima slivaju preko Telekoma, javnih nabavki ili drugih ugovora državnih aktera sa medijima, uključujući i oglašavanje. Oblast oglašavanja nije bila predmet novih zakona.

Zakon o elektronskim medijima donosi nove, mnogo zahtjevnije stručne kriterijume za izbor članova Savjeta REM-a. Ali, dosadašnji sastav Savjeta nije imao problema sa stručnošću (postoje u Regulatoru stručne službe, uostalom) već sa etikom i poštovanjem zakona. Ko može da potvrdi da novi, visokostručni članovi Savjeta neće biti takođe ponizni. I ko može da bude siguran da se rok od godinu dana neće prolongirati na nekoliko godina: prolongiranje je više pravilo nego izuzetak kada je riječ o implementaciji medijskih zakona.

Šta kaže struka?

Nedavno prezentovano istraživanje “Strategija razvoja medijskog sistema Srbije (2020-2025) i njena implementacija: Saznanja, stavovi i prijedlozi medijskih radnika”, koje je novosadska organizacija DM Media sprovela za potrebe novinarskih i medijskih asocijacija – imalo je za cilj da ispita stavove medijskih profesionalaca o procesu medijskih reformi. Istraživanje je sprovedeno prije usvajanja novih zakona, ali su njegovi rezultati i u ovom pogledu relevantni. Ono je kombinovalo metode anketiranja (velikog broja medijskih radnika), fokus grupa i dubinskih intervjua sa medijskim ekspertima.

Iako su novinarska i medijska udruženja posljednjih godina ulagali ogromnu energiju u proces medijskih reformi, i izradu strateškog dokumenta i zakona, medijski profesionalci imaju veoma nisko povjerenje u institucije i ne vjeruju u mogućnost da se strateškim dokumentima i izmjenama zakona i podzakonskih akata – značajno izmijene medijski sistem i medijska praksa u zemlji. Istovremeno, ovo istraživanje pokazuje da su rješenja iz samog strateškog dokumenta pozitivno vrednovana od medijskih profesionalaca, te da su u tom smislu esnafske asocijacije uspjele da na pravi način zastupaju i interese i stavove članova. Međutim, kako rekosmo, ispitanici izražavaju sumnju u to da se dobra strateška i zakonska rješenja, u ovom političkom kontekstu, mogu realizovati kako treba. One odredbe koje pripadaju samoregulaciji, shvaćenoj u najširem smislu, koje podrazumijevaju one aktivnosti na koji državni aparat nema utjecaj – ispitanici uglavnom visoko vrednuju i smatraju da njihova sprovedba može zaživjeti i donekle unaprijediti medijsku scenu.

Kada se pogledaju ocjene koje su davali na konkretna anketna pitanja, medijski profesionalci veoma loše vrednuju sadašnju medijsku praksu i rad institucija. Najnižu ocjenu je, očekivano, dobio REM. Veoma nisku je imao i dosadašnji proces konkursnog sufinansiranja i rad javnih medijskih servisa, takođe očekivano. Njih čak 93 posto nije primijetilo nijedan efekat Medijske strategije bezmalo tri godine nakon njenog usvajanja.

Sve ovo govori da su novinarske, pa i medijske asocijacije proteklih godina bile u nezavidnoj poziciji. One su, dakle, godinama vodile naporne i frustrirajuće bitke za koje mnogi njihovi članovi smatraju da su unaprijed izgubljene, bez obzira na konkretna formalna rješenja. Na pojedinim skupštinama udruženja ovo se pitanje i postavlja s vremena na vrijeme, a ponekad izaziva i žestoku diskusiju. Spotiče im se i to da svojim učešćem u procesima medijskih reformi i saradnjom sa vlašću – daju neku vrstu legitimiteta institucijama koje su neprijateljski nastrojene prema medijskim slobodama i medijskom profesionalizmu.

Ali, sa druge strane, esnafskim asocijacijama i jeste jedan od glavnih zadataka da učestvuju u izradama medijskih propisa, da javno zagovaraju određene propise i rješenja. Da nisu učestvovali u procesu, u znak protesta zbog nepoštovanja zakona, nema nikakve sumnje da bi i Strategija i novi zakoni bili neuporedivo lošiji. Da nisu učestvovali, vlast bi u proces uključila brojne GONGO medijske aktere, čime bi se glumila inkluzivnost.

E sada, ako se propisi ne primjenjuju, bar postoje solidni dokumenti koji možda mogu da se realizuju nekada u budućnosti. Nova Medijska strategija bi trebalo već da se počne izrađivati, a neki eksperti smatraju da ona samo treba da se prepiše, uz osavremenjivanje i pronalaženje rješenja za nove izazove koje pred profesiju, ali i građane stavljaju – nove tehnološke platforme i mogućnosti. U samom procesu asocijacije su dosegle zavidan stručni kapacitet, da kreiraju medijske politike u skladu sa međunarodnim standardima i javnim interesom. Na kraju, nisu one ti koji treba da rješavaju politička pitanja. Nisu one krive ni zbog toga što međunarodni faktori podržavaju formalne i praktično besplodne legislativno-medijske procese kao takve i hvale dokumente koji u konačnici ne daju nikakav rezultat.