Javni servisi kao privatni politički megafoni

Mediji u BiH naročito javni sve su otvorenije glasnogovornici vladajućih elita

Tako nerijetko glavna su, sporedna i epizodna uloga centralnih informativnih emisija i to sve u istih pola sata. RTRS redovno demonstrira kako je odana predsjedniku RS Miloradu Dodiku. On ima gotovo redovnu rezervisanu minutažu a nedavno su mu dodijelili prvu trećinu svog glavnog Dnevnika. Na ovom se primjeru, između ostalog vidi kako se politika igra medijskom scenom u BiH, ali i šta to proizvodi.

Medijska nezavisnost je temelj svakog demokratskog društva – ovaj stav, ako i važi negdje, u BiH je daleko od stvarnosti. Politički se milje odavno potrudio da se bh. mediji učine što zavisnijima, prvenstveno o političkom uticaju koji kontroliše finansijke tokove, kako javne, tako i privatne, jer su mahom najveće kompanije koje se oglašavaju pod palicom kumova, prijatelja ili stranačkih miljenika.

Mada ovo ne bi smjelo važiti za javne emitere, upravo su oni godinama bili dežurni navijači za svoje stranačke pokrovitelje. U nekim su slučajevima bili opozicija, a u nekim pozicija.

Tako već godinama SNSD, kako smatraju medijski stručnjaci, ima svoju televiziju – RTRS. Prvi čovjek entiteta i stranke Milorad Dodik, redovno je glavna uloga, sporedne su također članovi stranke, dok se svi koji drugačije misle pojave najčešće kao statisti.

Tako je, nedavno u centralnoj informativnoj emisiji Dodik bio glavni lik, koji je u šestominutnom prilogu davao mišljenje o svemu i svačemu, a ponajprije na blog američke ambasadorice u BiH Morin Kormak. Red novinarskih prepričavanja predsjednikovog stava, a onda red Predsjednika. Pravilo druge strane ne važi, osim ako se ne računa da su dijelovi bloga iskorišteni za podlogu predsjedničkim tvrdnjama i vrijeđanje predstavnika jedne od najvećih svjetskih sila.

Što ne paše aktuelnim političkim igračima, neće ni naći u programu, ili će biti usklađeno s njima. Ne pokazuje to samo primjer RTRS. I ostali su javni servisi pokazali kako uspješno navoditi mlin tamo gdje im idu simpatije, kaže sekretar udruženja BH novinari Borka Rudić.

„Činjenica je da je za direktora RTRS, recimo, došla osoba direktno iz kabineta premijerke tog entiteta. To eklatantno govori o tome koji su kriteriji bili ključni u izboru. Javni servisi uopšte ne komuniciraju sa građanima na način da zadovoljavaju njihove potrebe već potrebe vladajućih struktura. To je najočitije na primjeru RTRS,a li ni ni druga dva servisa nisu imuna od političkih uticaja“, konstatuje Rudić.

„Apsolutno, apsolutno“ – već su u novinarskim krugima ove riječi, praćene klimoglavom Darijana Babića, novinara FTV, tadašnjem predsjedniku SDP BiH Zlatku Lagumdžiji postale legendarne.

Pokazalo je to kako se po instrukcijama radi, te na čiji je mlin tada ovaj javni servis navodio vodu. Zanimljivo je da je sankcije Babiću tada izrekao urednik ove kuće Bakir Hadžiomerović, koji će, na prvim izborima nakon toga, postati kandidat za člana Predsjedništva BiH ispred SDP.

Drugovanje medija i politike svojstveno je kako javnim servisima, tako i privatnim medijima, koji profesionalizam često zamijene senzacionalizmom, zastupaju mišljenja „svojih“ političara, što ima uticaja i na to kako promatraju određeni problem.

Javnost je tako sluđena, kaže profesor na Sveučilištu u Mostaru Slavo Kukić. Na vlastitoj je koži osjetio moć medija i šta nosi sloboda javne riječi.

„Nažalost smo izgubili javne servise, koji su kao takvi funkcionirali desetak godina. Ta ocjena je najradikalnija kod RTRS. Kada gledate taj ‘javni servis’ on tako neodoljivo asocira na paljansku televiziju u prvoj polovici devedesetih godina. On je u službi jednog čovjeka koji posjeduje apsolutnu moć u RS. Deformacije se mogu osjetiti i na druga dva javna servisa, ali manje. S druge strane, imamo problem i s privatnim medijima. Znam da svuda funkcioniranju na istoj matrici, ali kako funkcioniraju u BiH najbolje odslikava primjer Zakona o radu. Najjači sarajevski portali su se utrkivali u promoviranju Zakona o radu i jedna privatna TV također. Jedan se portal ponašao kao da je u Sjevernoj Koreji, te je objavljivao i sva privatna pisma potpore premijeru FBiH Fadilu Novaliću“, komentariše Kukić.

Zakon o radu poslužio je u istom dnevniku RTRS i kao način da se SNSD obračuna sa predsjednicom Saveza sindikata RS Rankom Mišić, koja je u Sarajevu dala podršku svojim kolegama.

„Ono što me posebno žalosti jeste predstavnica Sindikata RS Ranka Mišić. Mislim da je ona više branila stavove SDP i DF koji su na neki način suštinski i dali instrukcije Sindikatu“, rekao je Slaviša Mihailović, delegat SNSD u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.

Selekcija informacija, zabrane gostovanja i davanja izjava, uskraćivanje akreditacija za ulazak u Palatu predsjednika RS, napadi na urednike portala Tačno.net, upad u redakciju portala Klix.ba pokazuju u kojoj mjeri politika ako ne može da kontroliše, može da teroriše. Ide se čak i do ličnih vrijeđanja, što je na svojoj koži osjetila Gordana Katana, novinarka Oslobođenja kada je Dodika upitala, po njega, očito neugodno pitanje.

„Dolazite iz medija koji je takav i dolazite naravno iz naroda koji je takav, vi to hoćete namjerno da uradite. Zahvaljujući vama otkazao sam u institucijama RS da se uzima vaš list“, odgovorio je Dodik.

Zabijanje glave u pijesak, odnosno čitanje samo onog oku ugodnog štiva, odavno je praksa u bh političkom životu.

Tako su i pojedini šefovi iz SDA otkazivali pretplatu na Dnevni Avaz, čiji je osnivač njihov politički suparnik Fahrudin Radončić, dok je Dnevni list iz života HDZ-ovih političara bio izopćen, kako su tvrdili njegovi urednici, po nalogu predsjednika stranke Dragana Čovića. U još goroj situaciji su lokalni javni mediji, kaže Borka Rudić.

„Imamo potpuno apsurdnu situaciju da je predsjenik skupštine jednog kantona i predsjednik skupštine javnog medija. To je situacija koja govori da ni na lokalnom nivou nemamo medije koji rade u interesu građana“, navodi Borka Rudić.

Ne čudi stoga što je BiH po slobodi medija na 108. od 199 zemalja prema rangiranju organizacije Freedom House.