Mediji u službi terorizma

Zbog žestoke konkurencije slobodni mediji postaju neslužbeni pomagači terorista. Dario Kuntić analizira jesu li spremni prihvatiti model samo-ograničenja koji javnosti ne bi uskratio informacije, ali bi teroristima onemogućio neograničeno vođenje propagandnog rata.

Objavom mučnog, ponižavajućeg i zastrašujućeg video uratka koji prikazuje otetog Hrvata kako kleči ispred maskiranog terorista s nožem u ruci i s lista papira čita da će ga otmičari pogubiti ukoliko egipatska vlada ne udovolji njihovim zahtjevima mediji su još jednom upali u zamku propagandnog rata kojom se služe terorističke grupe kako bi ostvarile svoje ciljeve.

Egipatski ogranak tzv. islamske države koji stoji iza otmice iskoristio je težnju medija za šokantnim vijestima, senzacionalizmom i povećanjem profita te ih vještom manipulacijom učinio instrumentom svoje brutalne propagandne taktike. Simbioza između medija i terorizma postala je više nego evidentna.

Terorizam se može definirati kao taktika širenja straha pomoću nasilja, nasilni čin usmjeren prema privlačenju pažnje i slanja poruke javnosti. Mediji, kao glavni kanal za širenje informacija o terorističkim i sličnim akcijama, igraju ključnu ulogu u načinu razmišljanja i djelovanja terorista. Jasno je da samo širenjem straha u javnosti teroristi mogu steći maksimalni potencijal svojih akcija u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva.

S druge strane, informacije o terorističkim akcijama medijima predstavljaju izvor dramatičnih vijesti koje privlače javnost, povećavaju broj čitatelja i gledatelja te vode prema rastu profita medijskih kompanija. Naime, mediji se često vode mantrom kako je loša vijest najbolja vijest.

Uloga medija

Među medijskim kućama vlada žestoka konkurencija i u toj nemilosrdnoj borbi mediji pokušavaju biti što brži i atraktivniji u izvještavanju, pokušavaju plasirati što više informacija koje će im osigurati auditorij, povećanje profita i zagarantirati opstanak na tržištu. Podaci govore da gledanost informativnih emisija raste ako javnost svjedoči spektakularnim događajima. Tako je napade na SAD od 11. rujna 2001. preko malih ekrana u svijetu pratilo gotovo milijardu ljudi. Medijsko izvještavanje o gerilskim i terorističkim akcijama Islamske države posljednjih mjeseci podsjeća na razdoblje nakon 11. rujna kada su mediji bili preplavljeni slikama nasilja koje je počinila al-Qa’ida.

Medijima je osim prvenstva u objavi informacija također važno da raspolažu sa što većim brojem podataka o akterima aktualnog događaja. Duže praćenje takvih događaja teroristima omogućava stalnu prisutnost u medijima, a medijima osigurava veću gledanost, privlačenje oglašivača i povećanje prihoda od marketinga.

Zbog žestoke konkurencije i neprestanog nadmetanja tko će prvi objaviti značajnu vijest, mediji postaju neslužbeni pomagač terorista. Jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za terorizam Paul Wilkinson ističe kako svako postotno povećanje gledanosti medijskim kompanijama podiže godišnji profit za desetke milijuna dolara. Glavni urednici pritom uopće nisu svjesni političkih posljedica koje povlači njihova uporna borba za povećanjem gledanosti i profita. Pogrešno je naravno zaključiti da se mediji nalaze pod kontrolom terorista, ali ostaje činjenica da ih teroristi uvelike iskorištavaju u ostvarivanju svojih ciljeva.

Suvremeni terorizam

Suvremeni terorizam oduvijek je bio teatar jer terorizam ovisi o pozornosti. Teroristi su uvijek težili da njihove akcije budu predočene javnosti. Otmica izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine bila je izvrsna prilika da palestinski teroristi maksimalno privuku svjetsku pozornost. Na sličan je način talijanska ljevičarska teroristička grupa Crvene brigade nastojala privući praćenost medija i pažnju javnosti kada je svoje akcije težila provoditi subotom kako bi došla na naslovnice nedjeljnih, tiražnijih, izdanja. Napadi od 11. rujna dobili su posebnu pozornost medija jer su bili izvedeni na do tada neviđen način i protiv države koja se na svom tlu smatrala neranjivom.

Revolucija masovnih medija teroristima je pružila nove mogućnosti da javnosti šalju svoje zastrašujuće poruke. Time je njihov propagandni rat postao snažno psihološko oružje u službi kampanje širenja terora. Koristeći se medijima teroristi nastoje provesti učinkovitu propagandu i stvoriti izuzetan strah u javnosti. Izvođenjem nasilnih akcija nastoje ukazati na neizbježnost njihove pobjede, poremetiti i onemogućiti odgovor države i sigurnosnih službi, povećati broj potencijalni simpatizera i regruta, prikupiti dodatna financijska sredstva i inspirirati daljnje akcije.

Da teroristi veliku pažnju poklanjaju komunikaciji s javnošću pokazuje njihova učestala praksa da svoje poruke plasiraju preko medija. Tako je al-Qa’ida nakon napada na Ameriku medijima poslala na desetke poruka, a s istom se taktikom poslužila i Islamska država. Slanje video sadržaja koji prikazuju dekapitaciju njihovih zatočenika jasno potvrđuju njihovo shvaćanje medija kao sredstva za širenje straha.

Zastrašivanje javnosti

Mediji koji djeluju u liberalno-demokratskim poretcima posebno su pogodni za širenje terorističke propagande. Budući da demokratske države čvrsto zagovaraju slobodu medija, teroristi tu činjenicu nastoje maksimalno iskoristiti. Nasuprot autoritarnim ili totalitarnim državama u kojima vlasti kontrolirajući medijski prostor i ograničavajući pristup informacijama teroristima otežavaju ili onemogućavaju slanje poruka, demokratske države zahvaljujući svojim slobodama predstavljaju pogodno tlo za širenje njihove propagande djelima. Slobodni su mediji najpodložniji manipulaciji i iskorištavanju u svrhu zastrašivanja javnosti. Bez slobode medija terorizam bi imao poprilično ograničen utjecaj.

Dajući veliki publicitet terorističkim akcijama mediji utječu i na stavove građana i politiku državnih vlasti koje pod pritiskom javnosti postaju podložne ucjenama terorista. Mediji time ne obavještavaju javnost samo o terorističkim djelima, već i izravno utječu na kreiranje vladinih politika. Politički i medijski analitičari u Sjedinjenim Državama izrazito su zabrinuti da vijesti i informacije o Islamskoj državi uvelike zastrašuju javnost i usmjeravaju građane prema prihvaćanju vanjskih politika i iskazivanju podrške političarima koje inače ne bi podržavali.

U određenim slučajevima demokratske vlade su spremne ograničiti slobodan pristup informacijama kako bi u cilju sprječavanja terorističkih akcija, prema riječima bivše britanske premijerke Margaret Thatcher, „zatvorile kisik publicitetu“. Ipak, pozivajući se na slobodu izražavanja i pravo javnosti na informaciju mediji su bili skloni zanemariti vladine naputke o djelomičnoj ili potpunoj cenzuri. U cilju privlačenja javnosti također su bili spremni ignorirati naputke sigurnosnih službi i izvještavati s mjesta događaja i kada su izravno ugrožavali sigurnost građana. Tako je prilikom opsade iranske ambasade u Londonu 1980. ekipa ITN-a ignorirala policijske upute i snimala akciju spašavanje u realnom vremenu, što je ugrozilo operaciju spasilaca i živote otetih. Braneći slobodu protoka i dostupnosti informacija te težeći za objavom ekskluzivnih vijest, mediji su ugrozili javnu sigurnost i pokazali izrazitu neodgovornost.

Internet – najmoćnije oružje

Pozicioniranjem interneta kao najbržeg i najučinkovitijeg sredstva za širenje informacija teroristi su dobili koristan alat za širenje propagandnog rata. Brojni snimci bombaških napada, oružanih akcija, otmica i dekapitacija putem interneta gotovo se trenutno šire medijskim prostorom i terorističku medijsku kampanju uzdižu na najvišu razinu. Osim toga, internet teroristima služi kao sredstvo širenja ideologije, komunikacije, planiranja akcija, prikupljanje novčanih sredstava i regrutaciju članova. Iz tog se razloga broj terorističkih internetskih stranica u proteklih deset godina višestruko povećao.

Internet po svojoj prirodi predstavlja idealnu arenu za aktivnost terorističkih organizacija jer mu se lako pristupa te ima malo ili nimalo regulacije, cenzure ili drugih oblika vladine kontrole. Također pruža anonimnost u komunikaciji i ima široki auditorij diljem svijeta. Internet omogućava brz protok informacija, jeftin razvoj i održavanje mreže te multimedijsko okruženje koje omogućava kreiranje i dijeljenje audio, video i elektronskih sadržaja. Internet je postao sveti gral terorističke propagande.

Fascinacija javnosti nasiljem leži u srži simbioze medija i terorizma. Demokratska društva se uglavnom ustručavaju primjenjivati oblike cenzure jer je sloboda medija jedno od ključnih demokratskih načela. Unutar tog okvira, princip samo-ograničenja pokazuje se kao prihvatljiv model koji javnosti ne bi uskratio informacije, a teroristima bi onemogućio neograničeno širenje svog propagandnog rata. Pitanje je samo jesu li mediji
spremni na takav kompromis. Dosadašnja praksa ne ostavlja prostora za optimizam.