Strašna je stvarnost u kojoj djeca stradavaju, a ne fotografija koja nas na to upozorava

„Ja sam samo žena i nezaposlena majka malog djeteta“, rekla je u svojoj nedavnoj isprici Petra Lazslo, sad već bivša snimateljica mađarske desne TV N1, kojoj je, nakon što je snimka na kojoj ona kao snimateljica udara izbjeglice obišla svijet, uručen otkaz

Lazslo je tako nemušto igrala na kartu naše eventualne empatije, istog onog osjećaja koji nam, iz samo njoj znanih razloga, mađarska nacionalna televizijska kuća nastoji uskratiti upućujući svoje snimatelje da ne snimaju djecu izbjeglice jer takve snimke izazivaju „previše empatije“.

Fotografija koja je izazvala rijetko viđenu lavinu empatije, od koje su nas također mnogi mediji i društvene mreže pokušavali „zaštititi“, nedavna je slika  mrtvog trogodišnjeg dječaka Aylana al-Kurdija, izbjeglice iz Sirije, na pješčanoj plaži Budruma u Turskoj. Nesretni se dječak utopio zajedno sa svojim bratom i majkom dok su pokušavali doći do grčkih obala. Fotografiju je snimila Nilufer Demir za tursku agenciju DHA, a dalje ju je svjetskim medijima distribuirao Associated Press. Međutim, postala je „viralna“ tek nakon što ju je podijelio Peter Bouckaert, jedan od direktora Human Rights Watcha.

News-fotografija nije, eto, mrtva, kako su mnogi predviđali, koliko god je posao dokumentarnog fotografa u krizi s obzirom na promjene u medijima. Možda sam kao fotograf subjektivan, ali teško mogu pronaći jači i bolji medij za izazivanje empatije od fotografije, što i ne čudi ako znamo da gotovo 80 posto naše percepcije čini osjet vida. Na žalost, vizualna percepcija je poželjna, ali ne i ključna činjenica za empatiju, koja je divan kognitivni proces što nam pokazuje koliko u stvari sličimo drugima. Medijsko-politička bratija zato nas i plaši pripadnicima iste vrste (koji su, usput, u nevolji), „štiti“ nas od empatije inzistirajući na različitosti nas (dobrih) i njih (loših) kako bi efikasnije živjela od društvenih strahova.

Godinama već mediji objavljuju fotografije sirijskih izbjeglica, od kojih je do sada više od 430.000 prešlo Mediteran, a njih oko 2500 se utopilo na putu prema željenoj sigurnosti Evrope. Dosad su objavljene mnoge slike izmučenih i nesretnih ljudi i djece, ali teško da je ijedna do ove pokrenula takvu bujicu suosjećanja i onoga što je uzdiže od drugih – reakcije.

Fotografija je bila do te mjere „uznemiravajuća“ da su je neki mediji odbili objaviti, dok su društvene mreže poput Facebooka ili Twittera odavale svoje nećkanje svako-malo ih povlačeći s web-prostora.

Ne smatram da je „uznemirenost“ ikakav razlog za cenzuriranje takve fotografije. Dapače, zgroziti se nad ovakvom slikom znači da vam mozak radi kako treba, to više ako vas potakne da reagirate. Uostalom, strašna je stvarnost i život u kojem se ovakve stvari događaju – a ne fotografija koja nas na to upozorava.

Fotografija malog Aylana, tako blaženo i slučajnošću položenog na pijesak, ima u sebi dovoljno elemenata da funkcionira čak i bez potpisa pod sliku, naravno ako smo svjesni da konteksta, a oni koji zatvaraju oči pred njom samo govore o svojoj inertnosti prema tuđoj patnji i vlastitoj mentalnoj lijenosti da se pozabave pitanjem što ih je to uznemirilo.

Ono što na toj slici uznemiruje jest mrtvo dijete,  jer ono je prvi simbol nevinosti i nezaštićenosti, no da, dobrodošli u stvarnost – to je ružan, ali realan svijet oko nas u kojem djeca masovno umiru na najružnije načine, i to zbog postupaka nas odraslih.

Od početka sukoba u Siriji izbjeglo je više od četiri milijuna ljudi, od čega je polovica djece, od kojih su se mnogi do sada utopili, upravo poput nesretnog Aylana, pa je pravo pitanje zapravo zašto je bila potrebna baš ovako jaka fotografija da bi u ljudima probudila empatiju?

Naravno, puno je lakše slušati druge nego zapovijedati samome sebi, pa je jednostavnije okrenuti glavu ili cenzurirati sliku koja je tako postala simbol strašne izbjegličke patnje.

Povijest socijalnih sukoba bilježi mnoge fotografije koje su izrasle u simbole povijesno važnih događaja nakon što su u početku bile stigmatizirane. Ako bi horror Vijetnamskog rata  mogao biti destiliran u jednu sliku – to je svakako fotografija djevojčice koju je snimio Nick Ut. Njegova crno-bijela fotografija devetogodišnje Kim Phuc koja potpuno gola vrišteći bježi od napada napalmom protresla je američku javnost i stajališta oko rata te sigurno pridonijela njegovu kraju.

Fotografija Kevina Cartera na kojoj je izgladnjeli sudanski dječak nad kojim se nadvio lešinar iz 1993. godine također je izazvala veliku halabuku i napade na fotografa. Ipak, nakon njezine objave javnost je reagirala tako da su se donacije u fond protiv gladi u Sudanu udeseterostručile, a sam Carter je za nju primio Pulitzerovu nagradu.

Rat u Bosni i Hercegovini izbacio je neke od takvih fotografija, a vjerojatno je najdojmljivija ona Darka Bandića 1995. godine, koja prikazuje ženu što si je oduzela život objesivši se o stablo uz centar za prihvat izbjeglica iz Srebrenice smješten tada pokraj Tuzle. Žena koja nije mogla izdržati upravo proživljeni očaj tek je šest mjeseci kasnije identificirana kao Ferida Osmanović. Unatoč golemom početnom zgražanju, Amnesty International iskoristio ju je tada za svoju kampanju uz natpis „Zato što ništa ne činimo“, a kalifornijska senatorica Diane Feinstein i američki potpredsjednik Al Gore pokazivali su je predsjedniku Billu Clintonu upitavši ga zašto se to događa, a oni ne čine ništa. Ta je fotografija obješene žene, koju su tada neki prozvali „posljednjim racionalnim ljudskim bićem u Bosni“, potaknula puno više ljudi da se zamisle nad tim što se to „tamo“ događa i kako mogu pomoći, nego mnoge druge strašne slike rata.

I sâm sam, ali u znatno manjoj mjeri, bio izložen sličnim reakcijama 2002. godine nakon što sam u Gazi snimio mrtvu tromjesečnu Duani Matar koju je masa izvukla iz ruševina nakon izraelskog napada. Izrael je tada, lociravši lokalnog vođu Hamasa, ispustio jednotonsku bombu i sa zemljom sravnio peterokatnicu u kojoj je spavao Hamasov čelnik, ubivši pritom i tridesetak stanara. Koliko god je fotografija bila uznemirujuća, objavio ju je Newsweek, a poslužila je kao dokaz izraelske brutalnosti prema civilima i podigla razinu svijesti o nedužnim žrtvama tog sukoba.

Očito je da fotografije poput ove Aylana al-Kurdija postaju simboli jednog strašnog razdoblja koje mogu potaknuti emocionalnu identifikaciju. Gledanje fotografije uključuje empatiju, obraćanje pozornosti, a svaka pozornost bolja je od ignorancije.

 Foto: Twitter