Boris Pavelić, Smijeh slobode

Boris Pavelić, novinar Novog lista, dnevnika iz Rijeke objavio je 2014. godine knjigu „Smijeh slobode“, najcjelovititiji prikaz satiričkog časopisa Feral tribune, kroz njihovih 25 godina postojanja, još kao kratki prilog u Nedjeljnoj Dalmaciji. Knjiga je već doživjela 2 izdanja te su oba postali pravi hit, a knjiga je zajedno s tadašnjim uredničkim trojcem – Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić – predstavljena širom nekadašnje Jugoslavije. Ovaj tjedan bit će predstavljena i u Europskom parlamentu te na Frnakfurtskom sajmu knjiga u listopadu. Osim o uspješnoj knjizi, Feral Tribunu, razgovarali smo s Pavelićem o medijskom situaciji 1990-ih i danas te situaciji pritiska na novinare, čemu je i sam bio svjedok.

Jeste li prilikom isčitavanja Ferala Tribuna i ostale građe koju ste koristili za knjgu, pokušavali isčitavati tadašnje događaje iz sadašnje perspektive ili ste ih gledali u kontekstu vremena u kojem su nastajali?

Ja sam pokušao kontekstualizirati te stvari iz današnjeg vremena. Objasniti današnjem čitatelju koji je uvelike zaboravio – čak i onaj čitatelj koji se sjeća tih vremena – kakva su to vremena (1990-te, op.a.) i što je ta vrsta otpora značila i koliku je nergiju zahtijevala. Ljudi su mi rekli u reakcijama na knjigu da sam u stanovitoj mjeri uspio. I to mi je veliko zadovoljstvo. Pokušao sam objasniti kakvo je bilo vrijeme, kako je loše bio to vrijeme i kako je Feral Tribune nastojao da to zlo razotkrije i da mu se suprotstavi. Feral je vjerovao u neke vrijednosti. Vjerovali su u slobodu, a slobode nema ako nema potpune slobode. Ne možemo imati donekle slobodu. I  nije istina da su oni širili mržnju. Oni su širili smijeh na račun onih koji su širili mržnju.

Kako biste ukratko opisali medijsku situaciju u Hrvatskoj 1990-ih?

Medijska situacija 1990-ih je bila vrlo jasna. Postojala su 2 tabora i jedna iznimka. Tabor državnih medija koji su bili potpuno kontrolirani, znam to iz vlastitog iskustva, kontrolirani u doslovnom smislu. Zvalo se telefonom i reklo se što se taj dan radi. Čista propaganda. I to ne samo u ratu (1991. do 1995. god., op.a.) i za ratne stvari, što je do neke mjere razumljivo. Cijeli je spektar državnih medija bio izravno kontroliran iz Ureda predsjednika (Franje Tuđmana, op.a.) Drugi tabor su bili nezavisni mediji, koji su uživali slobodu, ali su sitodobno bili prisiljeni paktirati s režimom na najrazličitije načine, za što su Pavićevi (Ninoslav, donedavno većinski vlasnik EPH, op.a.)mediji i EPH (najveća medijska grupacija u Hrvatskoj, op.a.) najbolji primjer. Nikada nije razjašnjena afera „Grupo“ (iz 2000. god., op.a.), koja je uključivala Pavića i upućivala na tajno vlasništvo nad njegovim medijima, povezano s političkim strukturama. Dakle, nezavisni mediji su bili slobodni i oni su objavili neke važne stvari, ali su bili prisiljeni na suradnju s režimom, da li iz osobnih uvjerenja vlasnika i urednika ili nekad iz nužnosti da naprosto opstanu u tom kontroliranom društvu. I na kraju, postojala je ta iznimka Ferala. Oni su napravili novine iz vlastite želje, nikome ništa nisu bili dužni i radili su po svojoj savjesti.

Vi ste se u knjizi dotakli dosad nedovoljno obrađene teme situacije u razdbolju mandata vlade Ivice Račana od 2000. do 2003.?

Ovo današnje „divljanje“ desnice je posljedica tog razdoblja. Problem je što je Račan imao mogućnost da to promijeni, ali nije promijenio. HDZ je bio na koljenima. Što se tiče medija, Račan je čuvao Vjesnik (ugašene dnevne novine u vlasništvu države, op.a.) cijeli svoj mandat i očuvao ga onakvim kakvim ga je stvorio HDZ. Vjesnik je ostao HDZ-ova utvrda i u Račanovo vrijeme. Hrvatska radio-televizija isto. Zašto je Račan bio takava, nije sigurno. Jedna je interpretacija da je njega „kočio“ taj strah od njegove vlastite komunističke prošlosti. Moj je zaključak da je on bio pogrešan čovjek, na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme. S obzirom da je Feral Tribune bio beskompromisan, Račan se njih bojao i nije ih volio. Nije činio ono što je činio Tuđman, nije nastojao da ih „ubije“, ali nije niti pomagao u nekim važnim situacijama.

Postaje li danas autocenzura pristunija i opasnija od klasične cenzure? Postoji li jasna granica između autocenzure i cenzure uopće?

Nikada te granicu nisu niti bile jasne, naročito u teška vremena. U ta vremena je autocenzura jača i cenzura ima sve manje posla. Tijekom 1990-ih, vrlo se često događalo da urednik sam napravi ono što misli da će gazda (vlasnik medija, op.a.) htjeti. To je do karikaturalnih razmjera bilo dovedeno u Sanaderovom razdoblju u Hrvaskoj (predsjednik Vlade između 2003 i 2009, op.a.).

Tad su mediji iz neke čudne fascinacije Ivom Sanaderom, da li materijalne, da li neke ideloško-pokloničke, naprost smiješne stvari radili sa Sanaderom i njemu u korist, bez ikakve potrebe. Jer on je osobno imao želju i potrebu da kontrolira medije, ali nije imao tu moć. Da su mu se htjeli oduprijeti, oni bi mu se mogli oduprijeti.

Za razliku od onih koji tvrde da je medijska situacija u Hrvatskoj katastrofalna, ja ne mislim da je ona toliko katastrofalna i da je ona toliko loša da bi smo stalno morali nešto „lajati“. Veći je problem u tome što se naši mediji, naši urednici, imaju osjećaj da njima netko slobodu mora donijeti na pladnju. Sloboda se ne dobiva na pladnju, sloboda se mora osvojiti. I ako ti hoćeš usitinu biti slobdan, ti se mraš oduprijeti svakom pritisku, a to je ono što naši urednici ne rade. Naši urednici govore „mediji su nam loši“, a onda rade ono da tako i bude. Ne misle svojom glavom. Misle glavom premijera. Utoliko je autocenzura važnija i opasnija od cenzure, jer cenzure danas nema. Ja ne mislim da u Hrvatskoj danas postoji vijest koja se može zatajiti, a to je smisao medija, to je smisao medijske scene. Čak i bez društvenih mreža, postoji mali broj medija koji će objaviti svaku vijest. Mislim da mediji danas u Hrvatskoj  mogu ispuniti svoju osnovnu svrhu, a to je objaviti svaku vijest koja je vrijedna objavljivanja.

Kako komentirate recentne situacije pritiska na novinare i kolumniste u Hrvatskoj? Govorimo o slučaju otkaza kolumnistu Slobodne Dalmacije, Borisa Dežulovića i micanja kolumne Davoru Krilu iz istih novina. Također, govorimo i o pritisku na Vas i prijetnju otkazom. Je li riječ o „preslagivanju“ medija za nadolazeće izbore ili je riječ o stavljanju medijskih radnika u jedan prekarijatski položaj?

Riječ je svakako o „preslagivanju“ pred izbore, ali to je samo manje važan dio cijele te priče. Mislim da su ti pritisci šokantni za 2015. godinu i članicu EU. Ja mislim da su oni dio ozbiljnijeg projekta. Pogledajmo činjenice. Za savjetnika za medije u HDZ-u došao je Miljenko Manjkas, iskusni cenzor koji zna i medije i novinare, čak i vlasnike. On je radio u Tuđmanovom uredu, u odjelu za medije. On je bio glavni urednik Večernjeg lista, pa ga je Sanader smijenio jer je bio suviše desničarski orijentiran za njegov ukus. Činjenica da je Karamarkov (Tomislav, predsjednik HDZ-a, op.a.) HDZ uzeo njega, jasno vam govori o čemu se tu radi. Ja se pitam koji je interes vlasnika i urednika u medijima, da se to mjere vežu za jednu političku stranku koja još nije ni vlasti. Ja ne mogu niti tvrditi da postoji izravna veza između događaja koje ste naveli i imenovanja u HDZ-u. Mi niti ne možemo pričati o dokazima, nego samo analizirati situaciju. Karamarkov HDZ pokazuje jednu vrlo zabrinjavajuću osobinu koja je potpuno netipična za modernu demokratsku političku stranku, a to je želja da kontrolira medije. Nijednoj stranci u normalnoj demokraciji ne pada na pamet da kontrolira medije. Karamarko, kao što je rekao, vraća se Tuđmanu, a Tuđman je kontrolirao medije, to je bio konstitutivni element njegove politike. I ako oni dođu na vlast, ne predviđam ništa dobro za medije. Čak i ako izgube izbore, oni će biti toliko jaki da će ugrožavati demokraciju na slične načine i dalje i u tome je najveća zamka izbora koji dolaze. To je plan, preuzeti jake medije i onda ucjenjivati.

Možete li reći što se dogodilo u Vašem slučaju?

Nacional je 2. lipnja objavio intervju s Josipom Manolićem (visokorangirani službenik u tajnim službama socijalističke Jugoslavije, predsjednik vlade i Hrvatskog sabora tijekom 1990-ih, op.a.) koji je izjavio da je Karamarko krajem 80-ih bio doušnik UDBA-e (naziv korišten za jugoslavensku tajnu službu, op.a.). 4. lipnja mene zove urednik i kaže mi da je Nacional objavio taj intervju, ja ga nisam bio vidio, i kaže mi „daj malo vidi to“. Ja sam kupio Nacional i pročitao taj intervju i to je bila „bomba“. Ja kažem uredniku „sjajno, to ćemo radit’“. Ja sam 5. Lipnja počeo raditi na tekstu. Napišem tekst i pošaljem ga u Rijeku (gdje je glavno uredništvo, op.a.) za tiskano izdanje. Napisao sam veiki tekst za tiskano, mali za web. Dođe mi urednik i kaže „trebamo imati reakciju HDZ-a“ i da „tekst ne može ići bez reakcije HDZ-a“.

A stvar je u tome da sam ja zvao HDZ i Manjkasa sam zvao i glasnogovornika HDZ-a Ivana Jabuku i nisam ih dobio. I bilo je jasno da ih neću niti dobiti. Prošla su 2 dana od intervjua i bilo je jasno da oni šute i neće dati izjavu. Šutnja je bila njihova reakcija. Ja kažem kolegama „vi zovite i dalje HDZ“ i nazovem dežurnog urednika za web i pošaljem mu tekst i on ga objavi. I za sat vremena tekst nestane s weba.

I onda je u uredništvu krenulo ispitavanje, tko je objavio, tko je komu što rekao. Ja sam imao pravo to napraviti. Meni je samo urednik u Zagrebu rekao da tekst u tiskanom izdanju ne može ići bez reakcije HDZ-a. To nije značilo da tekst na web ne može ići i ja sam u toj maloj vijesti napisao da smo tražili reakciju HDZ-a, ali je nismo dobili. I, osim toga, nisam ja objavio tu vijest, nego urednik u Rijeci. Ja nemam ovlasti da „puštam“ vijesti.

Ja sam optužen da sam mimo dopuštenja glavnog urednika Nenada Hlače objavio vijest na webu. 15. lipnja, na moj rođendan, mene u redakciji dočeka kuverta s odlukom o izvanrednom otkazu i obaviješću da imam 3 dana da se o tome očitujem. Cijela je ta stvar potpuno bizarna. Sama pomisao da se objava takve vijesti može smatrati novinarskom greškom je tipična cenzorska logika.

Ja sam se potom o tome očitovao, nakon što sam uzeo odvjetnika, jer sam vidio da to nije šala. Jer ta je odluka o otkazu bila napisana na 3 stranice, to je veliki posao. Netko je „gore“ sjedio i razmišljao o tome kako da argumentira, kako da izmisli razloge za izvanredni otkaz. I onda je isključivo javni pritisak sprječio taj otkaz, ništa drugo. Odluku da se rješenje povlači sam dobio već 18. lipnja, jer je to bila „lavina“ medijska. Ja sam stvarno bio ganut. Ali, u tom objašnjenju piše da firma misli da sam ja zaslužio otkaz i da to je krimen za otkaz, ali da se ne produžuju javne reakcije koje su kriva interpretacija svih događaja, onda nećemo dati otkaz. Ali sljedeći put, glavni urednik, po tom rješenju, ima meni pravo dati otkaz sam, bez suglasnosti uprave. I zbog svega toga ja sam tužio Novi list i tražio da sud poništi tu opomenu koju sam dobio. U protivnom, i iz formalno-pravnih razloga, ja mogu dobiti otkaz bez upozorenja.

Koliko je uopće zaštićen novinar u Hrvatskoj, što se tiče zakona, sindikata, Hrvatsko novinarskog društva (HND)?

Zakoni i propisi su bolji od prakse. Imate statute u medijima koji zabranjuju cenzuru, koji ne funkcioniraju. HND je slabiji no što bi mogao biti, premda je novi predsjednik Saša Leković učinio mnogo da ojača organizaciju i što se vidi po tome da ga napadaju divljački na najniže moguće načine, na nacionalnoj osnovi. Sindikat jedva da postoji, on je najlošija karika. Problem je novinara koji rade na tzv. RPO ugovore, koji ih pretvaraju u prekarijatske radnike koji ovise o samovolji vlasnika i urednika. To je čak i repsuđeno, da su RPO ugovori praktički ugovori na stalni radni odnos, ali bez prava iz stalnog radnog odnosa. Pogubno je za novinarstvo da se gubi kategorija stalnog radnog odnosa. To je pogubno zato što nema sigurnosti, ljudi se ne mogu razvijati. Ne možeš ti živjeti od povremenog rada u novinarstvu.