Sistem i sistemske greške

U zadnjih nekoliko tjedana u više su najutjecajnijih medijskih kuća zabilježeni slučajevi politički motiviranih cenzorskih zahvata. U tiskovinama poput EPH-ove Slobodne Dalmacije, zabranjivani su tekstovi koji su najvećim dijelom kritizirali HDZ-ov nacionalizam. Samo u Slobodnoj su povučena dva teksta Damira Pilića. Upitan zašto je to učinio, glavni urednik je odgovorio: „Nemam pojma“. Nimalo suptilna cenzura, lišena uobičajenih ciničnih izmotavanja rukovodioca redakcija i, uopće, smisla njihovog postojanja, pokazala je dokle su ovdašnji komercijalni mediji otišli kada je riječ o negaciji vlastitog integriteta. I dok su ovakvi slučajevi, zbog izostanka sistemske mimikrije, izašli u javnost, zahvaljujući HND-u, društvenim mrežama i nekolicini neovisnih medija, način na koji vlasnici i urednici nastoje u potpunosti obesmisliti „srednjostrujaško“ novinarstvo u Hrvatskoj, podređujući se, među ostalim, svojim ekonomskim interesima i interesima oglašivača, nešto je o čemu se već godinama ne raspravlja. Nositelji ekonomske moći u medijima su, naime, gotovo isključivo prisutni u reklamnim porukama uoči i nakon informativnih emisija. O njima se, uz neke iznimke, nikad ne rade provokativni komentari, istraživačke priče ili prilozi na komercijalnim televizijama; HND ne objavljuje priopćenja u kojima osuđuje masovne zabrane priloga o Ivici Todoriću na Novoj TV i RTL-u, ili u izdanjima EPH i Styrije, naprosto zato je se ne istražuju priče koje se kritički dotiču Hrvatskog Telekoma, Adrisa ili Zagrebačke banke, što znači da ih urednici poput onoga iz Slobodne Dalmacije  I u prilikama kada mu sloboda nije bila direktno uskraćivana, prosječni je hrvatski novinar od nje bježao kao vrag od tamjana. Sličio je na napuštenog psa koji molećivo drži uzicu u zubimani ne trebaju zabranjivati. U trenutku kad brojne medijske redakcije dosta glasno provode i prihvaćaju političku cenzuru, H-Alter je o ovom drugom aspektu, manje čujnom rasapu struke, razgovarao s Viktorom Ivančićem, suosnivačem Feral Tribunea i novinarom tjednika Novosti, koji u svojim esejima i komentarima godinama ukazuje na strukturnu korupciju u hrvatskom novinarstvu.

Često znate kazati kako ne treba sudjelovati u popravljanju mainstream medija, nego raditi na njihovom podrivanju. Zašto?

U godinama sam kada nisam raspoložen za kompromise, a ni ranije tome nisam bio naročito sklon. Pisanje mi je još uvijek dovoljno važno da mi je bitan i kontekst u kojem objavljujem. Da, smatram da su mainstream mediji, zahvaljujući sistemu koji ih je proizveo, izravno usmjereni i protiv demokracije i protiv javnog interesa. Oni, doduše, jedva čekaju ponekog kvalitetnog i oštrog pisca koji će unutar cjelokupne uređivačke strategije imati ornamentalni značaj i poslužiti kao kritički dekor za skrivanje stvarnih namjera. No iluzorno je vjerovati da će se taj sistem promijeniti ukoliko uljepšamo njegov konačni proizvod, naprotiv, time se on snaži, a autore stavlja u perverznu poziciju da svojom slobodarskom kritikom servisiraju postojeću hegemoniju, tim lakše ako ovi i nisu spremni poduzimati prave sabotaže. U svakom slučaju, mnogo se bolje osjećam izvan te priče, a i ne vidim koji bi danas mogao biti važniji novinarski posao od borbe protiv samog novinarstva kao dijela vlasti. Mogu razumjeti kolege koji – zbog tlapnji o utjeJedini izlaz iz zamke bio bi jasna svijest o tome da pošteno i profesionalno novinarstvo ne može preživjeti u tržišnim uvjetima, pogotovo ako je tržište modelirano tako da su novinarski proizvodi bagatelizirani u odnosu na oglasecaju ili zbog egzistencijalnih ucjena – žele plivati u toj bari, ali nisam spreman podijeliti njihovu tegobnu sudbinu.

Je li, uslijed najnovije inflacije cenzure sadržaja koji kritizira desnicu i standardne zaštite ekonomskih moćnika, ta kombinacija nacionalističkog/korporativnog, zapravo jedino u čemu se hrvatsko novinarstvo približilo zapadnim žurnalističkim trendovima, koje njeguje jedan Rupert Murdoch, zarađujući na širenju mržnje i održavanju kapitala u rukama nekolicine superbogatih?

Bez obzira na ode takozvanome slobodnom tržištu, koje navodno ima čudesno svojstvo da liberalizira prostor na kojemu djeluje, nacionalistička ideologija i korporativni interesi uopće nisu međusobno suprotstavljeni, naprotiv. Logika okrupnjavanja kapitala takva je da se adaptira na zadanu političku matricu – štoviše, ona tu matricu sve vrijeme dohranjuje – a kod nas je već četvrt stoljeća nacionalizam praktički jedini svjetonazorski okvir unutar kojeg društvo glavinja. Cilj je, uostalom, ostvariti monopol i preko njega realizirati interese i uvećati profite. Osim toga, danas je sasvim pogrešno promatrati nositelje političke i ekonomske moći kao razdvojene formacije, jer se radi o etatističko-korporativnom aparatu kojim upravlja jedna te ista oligarhijska struktura. Točno je da se na medijskome planu u Hrvatskoj usvajaju najgori trendovi sa zapadne strane, ali postoje i autohtoni doprinosi, jedna nevjerojatna sirovost kojom se to čini, gdje više nema potrebe čak ni za mimikrijom, za formalnim uvažavanjem beznačajnosti kao što su „sloboda govora“, „nezavisnost tiska“ ili „novinarska autonomija“. Cenzura je tako postala ne samo stvar dnevne profesionalne rutine, već i najkreativnija uređivačka tehnika. Novine su već duže vrijeme najzanimljivije po onome što ne objavljuju.

Iz današnje perspektive je jasno da su hrvatski mediji devedesetih i dvijetisućitih šutjeli o velikim mutnim privatizacijskim procesima zbog evidentne političke cenzure, kao u slučajuHrvatskog telekoma, Večernjeg lista, Plive, Ine i sličnih kompanija, dok od tada šute o njima zbog, po svemu sudeći, ekonomski motivirane cenzure, jer ih ti privatnici snabdijevaju oglasima i drugim financijskim uslugama. Todorić je u međuvremenu iščezao iz svih utjecajnih tiskanih medija, kao što su ona u vlasništvu Styrije i EPH, ili komercijalnih televizija poput Nove TV i RTL-a. Je li ovo dovršetak posla, zaokružena priča?

Jeste, priča je u dobroj mjeri zaokružena, ali to samo potvrđuje da se otpočetka radilo o jedinstvenome pothvatu, da su nacionalističke i kapitalističke aspiracije bile sjedinjene u istom državotvornom stroju, to jest da je puni smisao političke represije, pa i političke cenzure, bila ekonomska eksploatacija. Ili da to kažem jezgrovitije: socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isključivo zbog toga da bi Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističkuMehanizam što ga je svojedobno pojednostavljeno prikazao Chomsky – da medijske korporacije prodaju publiku drugim korporacijama – funkcionira dok stvarna nevolja ne zakuca na vrata, a tada se zna pokazati da kamen bačen u prozor ima daleko veći pokretački učinak od naslovnica ispunjenih uskličnicimadržavu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge. Tim generalnim poniženjem u potpunosti je ostvaren hrvatski nacionalni san, jer, ako ćemo pošteno, ništa drugo nije bilo ni obećano. Todorićeva medijska intaktnost, osim u beatifikacijskim prilozima kakav je bio onaj čuveni u Globusu, gdje su mu pripisivane nadljudske osobine – a vrlo je slično i s ostalim tajkunima visokoga ranga – jeste neispisana potvrda o tome tko uistinu vlada ovom zemljom i kakav je odnos slobodna štampa uspostavila prema realnoj vlasti.

Zanimljiva je situacija s Marijanom Hanžekovićem. Njegov Jutarnji list agresivno brani banke u slučaju švicarac, njegov odvjetnički ured ih zastupa, a s druge strane ovršuje građane koji ne mogu platiti komunalne račune u Zagrebu, među ostalim i zbog problema s kreditima u švicarcima. Pretpostavka je da dio njih kupuje Hanžekovićeve tiskovine. Koliki problem predstavlja nekolicina vlasnika većine medija u RH?

Ako čitavu scenu izručiš nekolicini monopolista, kao što je to u Hrvatskoj učinjeno u devedesetima, ako dakle dokineš i samu mogućnost živoga i raznolikog medijskog prostora, onda je normalno da će tih par vlasnika krojiti pravila igre i naposljetku oblikovati karakter profesije. Hanžeković je samo krajnja konzekvenca jednog nakaradnog sustava, zasluženi ishod projekta čiji je temeljni cilj bio fabricirati „novinarstvo“ koje će biti negacija svojih davnih ideala, naime osposobiti tu struku da, umjesto brige za javno dobro, proizvodi što veću društvenu štetu. Zanimljiv je jedino zbog toga što je nešto jasnije oglasio kriterije lojalnosti. Koliko sam uspio razumjeti, Hanžeković se trudi svojom novinskom kućom upravljati kao da je ekstenzija njegova odvjetničkog ureda. A znamo kakva je misija advokature: treba raditi u interesu klijenata, bez obzira na istinu, pravdu i slične trice. Kada odvjetničku etiku preneseš na novinarstvo, kada je jedini interes koji zastupaš interes klijenta koji te plaća, na djelu je gola korupcija. Uvijek me iznova fascinira koliki je broj novinara, da bi u takvim uvjetima opstali, spreman počiniti atentat na vlastitu struku.

Razlikuju li se komercijalni mediji od, recimo, razdoblja prije 10 godina, ili prije krizne 2008? Je li, primjerice, smanjenje prihoda i borba za oglašivače na sve „kreativnije“ načine, uvjetovalo još veće srozavanje novinarskih standarda?

Putanja je svakako silazna i nema naznaka da će se s nje skrenuti. Nisam više uopće siguran o čemu govorimo kada je riječ o „novinarskim standardima“, budući da se struka dramatično promijenila. Novinarstvo je danas uglavnom uslužna djelatnost, koja više niti ne preživljava od svoga proizvoda – dakle od novinarskog teksta – nego od marketinga. A kako se to odrazilo na „tržišni“ uspjeh najbolje svjedoči podatak da se Feral 2008. ugasio s nakladom koja je bila veća nego što je danas ima najprodavaniji politički tjednik u Hrvatskoj.

Svojevremeno ste potpuno besplatno Feral napunili oglasima najvećih kompanija u RH. Zašto, unatoč respektabilnoj tiraži, oglašivači Oduvijek me zanimalo kako to da najveći oglašivači nisu imali ama baš nikakvih problema s radikalnim šovinizmom kakvim su doslovno vrvjele tiražne hrvatske novine, a imali su problema s radikalnim antišovinizmom kakvoga je bez sumnje njegovao Feralnisu htjeli imati posla s vama?

Bili smo im previše radikalni, pretpostavljam. A oglasna industrija, kako se to voli reći, preferira uravnoteženi pristup stvarnosti, tržište voli umjerenost i slično. E, sad je pitanje o kakvom se obliku umivenosti zaista radi, odnosno kakva je to predodžba građanski uljuđenoga hrvatskog društva, odnosno, da se ne lažemo, koja je vrsta ekstremizma uselila u prostor političkog i društvenog središta. Oduvijek me zanimalo, na primjer, kako to da najveći oglašivači poput Konzuma, Hrvatskog telekoma ili nekog trećeg nisu imali ama baš nikakvih problema s radikalnim šovinizmom kakvim su doslovno vrvjele tiražne hrvatske novine, a imali su problema s radikalnim antišovinizmom kakvoga je bez sumnje njegovao Feral. Sa senzorima koji su baždareni u centrima moći i podešeni prema vladajućem svjetonazoru, oglasna industrija nepogrešivo daje do znanja što jest, a što nije dopušteno – što jest, a što nije društveno prihvatljivo – kada već, stjecajem okolnosti, ne postoji mogućnost formalnih administrativnih zabrana. „Zakoni slobodnog tržišta“ sadrže totalitarni potencijal i, u uvjetima kada državna vlast pati od manjka izvršnih ovlasti, mogu sasvim lijepo djelovati kao zamjenska policija.

Minulih ste se godina u tekstovima osvrtali na reklamizaciju i depolitizaciju novinskog sadržaja. Koje su, po vama, posljedice ovakvih trendova?

Idealan čitalac trebao bi biti netko tko s radošću prihvaća vlastitu nemoć, tko je zadovoljan time što ni na koji način ne sudjeluje u donošenju društvenih odluka i čak vjeruje kako u toj poziciji ima silne mogućnosti izbora. Mediji su tu da ga baražnom vatrom informacija zasljepljuju i ideološki rade na proizvodnji pristanka. Međutim, ja nisam uvjeren u preveliku moć masovnih medija. Te su tvrđave mnogo krhkije od predodžbi koje stvaraju o sebi. Gubeći vjerodostojnost, korporativni novinski pogoni gube i utjecaj, a stalno se previđa ironijski otklon čitalaca, činjenica da njih Koliko sam uspio razumjeti, Hanžeković se trudi svojom novinskom kućom upravljati kao da je ekstenzija njegova odvjetničkog ureda, a znamo kakva je misija advokaturenije sasvim jednostavno mobilizirati preko nečega čemu oni prilaze iz puke znatiželje ili zabave. Mehanizam što ga je svojedobno pojednostavljeno prikazao Chomsky – da medijske korporacije prodaju publiku drugim korporacijama – funkcionira dok stvarna nevolja ne zakuca na vrata, a tada se zna pokazati da kamen bačen u prozor ima daleko veći pokretački učinak od naslovnica ispunjenih uskličnicima i štampanih u stotinama tisuća primjeraka. U strogo profesionalnom smislu, pak, događa se svojevrsna žanrovska fuzija, takva da razlika između novinarskih tekstova i marketinških priloga postaje sve manje vidljiva. U sljedećoj fazi možda će ta linija razgraničenja potpuno nestati, te ćemo se susretati s novinarstvom koje se do kraja suživljuje s vlastitom negacijom i potpuno odbacuje drevnu dogmu o „istinitom informiranju“ kao pretpostavci zanata.

Je li danas moguće nešto poput poštene koegzistencije između marketinške industrije i novinarstva?

Mogućnost te „poštene koegzistencije“ odbačena je od trenutka kada se nije htio ograničiti prihod od marketinga. A nakon što je taj prihod postao natpolovičan, da bi danas postao praktički jedini izvor egzistencije medija, trasiran je put kojim se na duži rok stiže do samoubojstva. Jedini izlaz iz zamke bio bi jasna svijest o tome da pošteno i profesionalno novinarstvo ne može preživjeti u tržišnim uvjetima, pogotovo ako je tržište modelirano tako da su novinarski proizvodi bagatelizirani u odnosu na oglase. Budući da svatko ima pravo biti pošteno i istinito informiran, novinarstvo koje takvo informiranje omogućava trebalo bi biti tretirano kao javno dobro, a to znači da bi ga pristojna država – sabotirajući „zakone tržišta“ – Cenzura je postala ne samo stvar dnevne profesionalne rutine, već i najkreativnija uređivačka tehnika. Novine su već duže vrijeme najzanimljivije po onome što ne objavljujutrebala stimulirati, kao što se na boljim mjestima u svijetu stimuliraju javno zdravstvo ili školstvo. Zahtjev zvuči utopijski, naravno, jer vladajućim oligarhijama ne odgovaraju istinito informirani građani, već oni neinformirani, ili točnije: oni koji će biti manipulirani tehnikom izlaganja višku informacija.

Sveučilišna profesorica Sandra Bašić Hrvatin je jednom prilikom rekla da današnji mediji ne trebaju novinare, misleći na novinare bez navodnika. Vaše mišljenje?

Slažem se s tim. Zbog toga mi se i čini da će ozbiljna društvena kritika ubuduće dolaziti izvan novinarskog polja. Što, naposljetku, ne mora biti loše.

Koliko su za situaciju u kojoj se nalaze krivi sami novinari, kojima, čini se, ne pada na pamet pobuniti se zbog nagrđivanja elementarnih novinarskih standarda? Ako do prosvjeda i dođe, onda je on uzrokovan egzistencijalnim poteškoćama, najčešće vlastitim.

Naravno da su sami krivi. Ni jedan represivni sustav ne može se uspostaviti bez dobrovoljnih pregalaca koji će ga najprije usrdno graditi, a zatim pasti kao njegove regularne žrtve. Bojim se da je takva mazohistička praksa u Hrvatskoj naročito razvijena. Ima valjda nešto u dugogodišnjem treniranju vazalstva. I u prilikama kada mu sloboda nije bila direktno uskraćivana, prosječni je hrvatski novinar od nje bježao kao vrag od tamjana. Sličio je na napuštenog psa koji molećivo drži uzicu u zubima, čekajući gospodara koji će biti voljan da ga stavi pod kontrolu. Stoga priznaDanas je sasvim pogrešno promatrati nositelje političke i ekonomske moći kao razdvojene formacije, jer se radi o etatističko-korporativnom aparatu kojim upravlja jedna te ista oligarhijska strukturajem da sam obično indiferentan kada dođe do socijalnih prosvjeda novinara. Uopće se ne uznemirujem kada neki pakt s vlašću rezultira uništenom egzistencijom. Čak i kada se na to prisili, čovjeku je teško sažaliti se nad latentnom nesrećom trudbenika u vodećim medijima. To je kao da suosjećaš s pripadnicima jurišnih trupa jer su dovedeni u poziciju da mlate demonstrante, a pritom su još i slabo plaćeni. Dobro, hrvatski novinari nikoga ne mlate, no ne treba zaboraviti da su ne tako davno mnogi od njih pripremali masovna ubojstva.

Kako gledate na masovni trend odlaska novinara u odnose s javnošću, što u javni sektor, što u političke stranke, što u korporacije, pogotovo u kontekstu činjenice da je izvjestan njihov povratak u novinarstvo, u slučaju odlaska ove vlade?

To su, kao što znamo, poslovi koji se uzajamno potiru, ali više ne postoje kriteriji prema kojima bi bilo tko zbog bilo čega mogao osjetiti teret diskreditacije. Budući da je vjerodostojnosti generalno pala cijena, njezinim gubitkom nitko ne gubi bogznašto. Zato je i ono što se uobičajeno smatralo protuprirodnim bludom postalo normalno. Ovdje se naprosto jebe svatko sa svakim. Bit će da je i to znak nekog oslobađanja. Kao što možeš oblačiti nacističku uniformu, nositi svastiku na rukavu i javno pozivati na spaljivanje novina, a poslije toga postati televizijski voditelj, čak se uglaviti u gabarite medijskog mainstreama, pa će ti i intelektualci koji sebe smatraju liberalnima gostovati u studiju. Inače, nije najgore to što novinari postaju PR-agenti i što se nakon obavljena propagandnog zadatka vraćaju novinarstvu, nego to što se Bez obzira na ode takozvanome slobodnom tržištu, koje navodno ima čudesno svojstvo da liberalizira prostor na kojemu djeluje, nacionalistička ideologija i korporativni interesi uopće nisu međusobno suprotstavljeni, naprotivveliki broj njih bavi poslovima propagande ne napuštajući svoje redakcije.

Što kažete na uredničke sastave u najvećim medijskim kućama. Jesu li oni, zapravo, prava metafora današnjeg novinarstva?

Te su garniture u najdoslovnijem smislu rezultat negativne selekcije, dakle – s obzirom na okolnosti – najprirodniji mogući izbor. Urednici u najvećim medijskim kućama u tom su pogledu slični hrvatskim političkim elitama, koje su u prosjeku bez sumnje mnogo gore od građana koji ih biraju. Može se to reći i s nešto dužne patetike: hrvatske političke elite najgore su što hrvatski narod može dati. I to zbog osobina koje treba razvijati radi uspješnog uspinjanja u hijerarhiji. Kada bi se kojim čudom, umjesto standardnim parlamentarnim izborima, narodni predstavnici birali ždrijebom – što bi, uzgred budi rečeno, predstavljalo značajan demokratski iskorak – posve je sigurno da bi tako dobiveni ljudski materijal bio neusporedivo kvalitetniji od onoga koji danas upravlja institucijama i diktira politički život. E, ista je stvar i s urednicima koji su, radi onoga što se od njih očekuje, danas regrutirani od najgorih među novinarima. Logično je što se smatra da će oni uspješnije obavljati povjerene zadaće: imamo li u vidu tradicionalno shvaćeno novinarstvo, profesiju najlakše izdaju oni koji je najmanje poznaju.

Je li realno očekivati da će vlada, bez obzira o kojoj je riječ, učiniti nešto značajno po pitanju situacije s medijima, s obzirom da se, dosadašnja praksa je pokazala, nitko od njih ne voli zamjerati vlasnicima medija, dobar dio smatra da ih treba politički kontrolirati, a i ne razilaze se previše kada je riječ o stavovima prema nositeljima krupnog kapitala, odnosno oglašivačima?

SDP je za takvo što potpuno nezainteresiran, a HDZ otvoreno obećava fašistoidne perspektive, gdje će kritički raspoloženim novinarima po Mainstream mediji, zahvaljujući sistemu koji ih je proizveo, izravno usmjereni i protiv demokracije i protiv javnog interesasvemu sudeći preostati jedino partizanski načini borbe. Očekivanja, prema tome, ne mogu biti naročita.

Postoji li mogućnost za nekakvo iole poštenije, a utjecajno novinarstvo, i što bi se trebalo promijeniti da do njega dođe?

Za početak bi trebalo imati barem minimalno pristojnu državu. A ponešto bi se moglo naučiti i iz sadašnjih grešaka u sistemu. Svojevrsna greška u sistemu su, na primjer, Novosti, koje su kao glasilo Srpskog narodnog vijeća financirane iz državnoga proračuna, a izrasle su u profesionalno načinjen list koji predstavlja ljekovitu alternativu komercijalnim medijima, i to ponajprije zahvaljujući prosvijećenom i društveno odgovornom izdavaču. Vrlo je simptomatično što udarni ešalon radikalne desnice već duže vrijeme bijesno urla, tražeći da se greška ispravi, to jest da financiranje Novosti bude obustavljeno ukoliko one ne pristanu da se smjeste u etnički geto i bave isključivo folklornim temama. Isto je tako uz pomoć javnog novca, koliko god ta sredstva bila mala, u zadnje doba stabilizirano nekoliko kvalitetnih nezavisnih portala, na čijim stranicama možemo naći sadržaje koji su u korporativnim medijima postali nemogući, a to ne bi bilo ostvareno bez par mlađih ljudi u Ministarstvu kulture što su, usprkos općem trendu, odlučili povesti računa o javnome dobru. Minimalno pristojna država bi, najprije, ulaganja u nezavisno novinarstvo povećala, a zatim počela razmišljati o tome kako da sadašnje greške u sistemu pretvori u sistem.