Manifest straha i terora

Kolinda Grabar-Kitarović, poput svog prethodnika, misli da bi list Srpskog narodnog vijeća trebao biti poslušan i neprimjetan ili ga ne bi trebalo biti. Nevolja je, međutim, u tome što mi nikad nećemo odustati od novinarstva, kakve god posljedice to izazivalo: bez ikakvog kompleksa i straha, objavit ćemo svaku provjerenu i relevantnu vijest, neovisno na koga se odnosi, kome se ne sviđa i koga provocira na ispade bijesa

U toku je združeni udar svih grana vlasti, s pridruženim civilnim i paravojnim satelitima, na ‘Novosti’ i na Srpsko narodno vijeće, izdavača ‘Novosti’. Razlog je najnovijem okomljavanju na ovaj list i njegovog izdavača ponajprije u tome što smo otkrili i objavili fotografiju ministra kulture Zlatka Hasanbegovića s ustaškom kapom na glavi i njegov tekst iz mjesečnika ‘Nezavisna Država Hrvatska’, objavljen 1996. godine, u kojem ustaše uzdiže među heroje, mučenike i šehide. Sve što smo objavili bila je istina, a o tome svjedoči i promptna izjava ministra Hasanbegovića: da bi zadržao funkciju, prvi put u životu jasno je osudio zločine ustaškog režima. Prešutno je odustao od tvrdnji da su ‘Novosti’ naknadno intervenirale u fotografiju koja ga prikazuje s ustaškom kapom na glavi, kao što je ustvrdio u svojoj prvoj reakciji, ali nažalost, prešutno odustajanje neće biti dovoljno: morat će se ispričati.

Protunapad ministrovih sljedbenika, sponzora i obožavatelja, raznoraznih sijača straha, sastoji se u kaotičnom izljevu srdžbe i mržnje što provaljuje sa svih strana, od Milijana Brkića, Ivana Tepeša i Jasena Mesića do Nina Raspudića, Marija Jareba i Višnje Starešine, srdžbe i mržnje prema ‘Novostima’ i SNV-u, pa i prema Miloradu Pupovcu i potpisniku ovih redaka, koja se cijedi s televizijskih ekrana, sa stranica tiražnih dnevnika i iz desničarskog internetskog podzemlja u kojem konce povlače bivši suradniciTuđmanove tajne policije kojima je novinarstvo tokom većeg dijela karijere bilo samo pokriće za sitno patriotsko doušništvo, bivši i sadašnji plaćenici domoljubnih i bogoljubnih kriminalnih organizacija iz političke i mafijaške sfere, nepismene propalice kojima u životu nije preostalo ništa drugo nego da se bave trženjem svog ispranog provincijskog nacionalizma.

A onda se zapjenjenoj i razuzdanoj družini priključila i razgoropađena predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Ona je za povod svom uključivanju u napad na ‘Novosti’ zbog ‘slučaja Hasanbegović’ uzela pismo koje joj je prije nekoliko dana uputio Milorad Pupovac: Pupovčeva epistola sastojala se od izraza zabrinutosti zbog dramatičnog porasta govora mržnje i konkretnih prijetnji Srbima i istaknutim srpskim političarima u Hrvatskoj, te civilnim aktivistima i kulturnjacima koji ne pristaju na šutnju o aktualnim političkim i društvenim pitanjima. Predsjedničin polemički odgovor može se svesti na mračnu afirmaciju totalitarizma: da, možda ima primjera mržnje i netolerancije prema Srbima, i žao mi je zbog toga, ali za to su krivi sami Srbi, jer perfidno i neprestano provociraju i vrijeđaju većinski narod i njegove svetinje, negiraju stvarnost hrvatske državnosti i općenito zanemaruju opravdano većinsko očekivanje da budu – kuš; ako dižu glavu, onda se moraju suočiti s uličnim hordama nahuškanim iz vladajućih krugova.

Otkud predsjednici Republike uopće smjelosti da određuje granicu između slobode izražavanja i ‘evidentnog vrijeđanja osjećaja hrvatskog naroda’, između satire i izrugivanja s čuvstvima većine, otkud joj odvažnosti da tako strastveno i javno prezire najviše odredbe Ustava, te najavljuje vladavinu terora?

Ovako piše predsjednica: ‘Želim biti vrlo jasna: onako kako treba osuditi postupke koji su upereni protiv ravnopravnosti, sigurnosti i dostojanstva političkih, etničkih i drugih manjina u Hrvatskoj, tako treba osuditi i sve postupke koji vrijeđaju hrvatski narod i bilo koju većinsku zajednicu. Snošljivost pretpostavlja uzajamnost uvažavanja i poštovanja. Stoga se očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati ‘performansima’, ‘novinarskim’ ili ‘umjetničkim slobodama’ ili ‘satirom’.

U potpunosti podržavam slobodu govora i umjetničke slobode, uključujući i satiru. Isto tako međutim držim da sloboda izražavanja pretpostavlja odgovornost i da nikada ne smijemo prijeći granicu nakon koje javna riječ postaje sredstvom uvrede drugoga. Kada je jedan hrvatski tjednik u vrijeme dok sam još bila ministrica prenio karikature proroka Muhameda objavljene u stranom tisku, rekla sam tada da se ne slažem s njihovim objavljivanjem jer sloboda izražavanja mora znati razlučiti granicu kada prelazi u vrijeđanje drugih. Isto tako gledam i na uvredljiv tekst u ‘Novostima’, tjedniku koji izdaje Srpsko narodno vijeće, a financiraju ga hrvatski porezni obveznici, u kojemu se izruguje hrvatska himna. Zar je to, kako njegovo izlaženje opravdava glavni urednik lista, doista ‘satira’? Podsjetit ću još samo na istovrsnu ‘satiričku’ zluradost u spomenutom tjedniku zbog pada dvaju Migova HRZ-a, a sve bez reakcije izdavača i nadležnih državnih tijela unatoč evidentnom vrijeđanju osjećaja hrvatskoga naroda. Nisu li i to događaji koji itekako stvaraju kontekst ‘atmosfere netolerancije’, na koju opravdano upozoravate? Koliko mi je poznato, takvi postupci nisu osuđeni ni od jednog pojedinca ili organizacije koje ste u svom pismu naveli kao žrtve ‘prijetnje i govora mržnje’, kao ni od jedne druge organizacije ili pojedinca koji se samozvano smatraju čuvarima demokracije i tolerancije.’

Gospođa Grabar-Kitarović – primjetno uznemirena sve većom transparentnošću naravi svoje veze sa Zdravkom Mamićem – odlučila je tako sa skromnim ovlastima i još skromnijim znanjem metastazirati i u područje novinarstva, književnosti i umjetnosti, kao i u trusno polje tumačenja i zastupanja osjećaja hrvatskog naroda. Otkud predsjednici Republike uopće smjelosti da određuje granicu između slobode izražavanja i ‘evidentnog vrijeđanja osjećaja hrvatskog naroda’, između satire i izrugivanja s čuvstvima većine, otkud joj odvažnosti da tako strastveno i javno prezire najviše odredbe Ustava, te najavljuje vladavinu terora? Kako joj uopće pada na pamet da javno iznosi prosudbe o tome do koje je mjere nešto satira, a odakle to nešto potpada u djelokrug ‘nadležnih državnih tijela’? Kako joj to pada na pamet, naročito kad pritom vrlo dobro zna da je Državno odvjetništvo još u fazi odlučivanja o kaznenoj prijavi protiv Nikole Bajte, autora antimilitarističke satiričke pjesme ‘Lijepa naša haubico’, i mene kao glavnog urednika ‘Novosti’, koje su objavile tu pjesmu? Što ćemo ako se odluka Državnog odvjetništva i eventualna kasnija sudska presuda podudare s već objavljenim pravorijekom gospođe Grabar-Kitarović? Što ćemo, pak, ako se ne podudare? A sva ta blamaža s traženjem kaznenog progona samo zato da bi se ‘Novostima’, Pupovcu, Srbima i svim ostalim remetilačkim faktorima utjerao strah u kosti, da im se ukazalo na granicu do koje im je dopušteno sudjelovati u javnom životu: granica je pritom fleksibilna, ovisna o okolnostima i dnevnopolitičkim potrebama, baš poput ‘osjećaja hrvatskog naroda’. Mali je korak od toga do popisa gradskih četvrti u kojima Srbi ne bi trebali živjeti kako bi osjećaji hrvatskog naroda ostali netaknuti.

Valja, međutim, registrirati da nasrtaj predsjednice države na ‘Novosti’ predstavlja kontinuitet u odnosu na njezina prethodnika Ivu Josipovića: s istom količinom bijesa i s jednako bijednim argumentima, Josipović je na ovaj list jurišao u ljeto 2012., nakon što smo se detaljnije pozabavili karakterom njegove poslovno-prijateljske povezanosti s poduzetnikom Markom Vojkovićem i projektom ZAMP-a. I Josipović je bulaznio o Pupovčevoj politici stalnog podgrijavanja međuetničkih napetosti, i Josipović je, tobože uzgred, spominjao činjenicu javnog sufinanciranja ‘Novosti’, činjenicu koja bi nas valjda morala prisiliti da u novinama radimo tako što ćemo odustati od novinarstva i posvetiti se ispunjavanju zadataka koje nam je namijenio milostivi financijer, što nije ništa drugo nego zagovor cenzure. No, zašto se onda ista argumentacija ne primjenjuje na najveći broj domaćih medija? Država je, na primjer, prošle godine izdavače hrvatskih dnevnih listova – ‘Jutarnjeg’, ‘Večernjaka’, ‘Novog lista’… – subvencionirala sa 130 milijuna kuna, putem porezne stope od pet posto: taj iznos višestruko nadmašuje ukupni godišnji budžet svih dvadesetak manjinskih listova u Hrvatskoj i svih onih neprofitnih medija što su smjesta dospjeli pod osvetničku sjekiru ministra Hasanbegovića. Zašto ne propišu ‘Jutarnjem listu’, Hini, Z1 televiziji ili HRT-u o čemu smiju pisati, a što moraju zaobilaziti, kao što se uporno pokušava propisati ‘Novostima’?

Kad se stvari pojednostave, radi se samo o očekivanju da novine srpske nacionalne manjine, sufinancirane javnim novcem, trebaju znati dokle smiju ići u kritičkom novinarstvu, u satiri, u izboru tema kojima će se baviti. Kolinda Grabar-Kitarović, poput svog prethodnika, misli da bi list Srpskog narodnog vijeća trebao biti poslušan i neprimjetan ili ga ne bi trebalo biti. Nevolja je, međutim, u tome što mi nikad nećemo odustati od novinarstva, kakve god posljedice to izazivalo: bez ikakvog kompleksa i straha, objavit ćemo svaku provjerenu i relevantnu vijest, neovisno na koga se odnosi, kome se ne sviđa i koga provocira na ispade bijesa. Još je veća nevolja što Hrvatska ima predsjednicu, ali i ostatak vlasti, koja nije sposobna razumjeti novinarstvo kao profesiju ni satiru kao žanr, niti raspolaže kapacitetima za prihvaćanje slobode izražavanja kao prava koje pripada svim ljudima jednako, bez obzira na nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost, bez obzira na to kako se financira pojedini medij, bez obzira na to o kojim se temama piše.

Umjesto da se drži Ustava i da se obrazuje o slobodi govora, Kolinda Grabar-Kitarović pokrenula je svojim manifestom straha i terora opasnu kampanju suspendiranja demokracije u korist ‘ideje hrvatske države’, ‘Domovinskog rata’ i ‘osjećaja hrvatskog naroda’: sasvim u skladu sKaramarkovim konceptom da svatko u svom stanu može misliti i govoriti što hoće, ali ne i na javnoj sceni. Sasvim u skladu s totalitarnim pretenzijama nekoliko nedoraslih ljudi koji ne umiju vladati mimo ušutkivanja i zastrašivanja.