Zakoni u službi progona novinara u Bjelorusiji

Larysa Shchyrakova samo je jedna od desetina bjeloruskih novinara koji se zbog posla suočavaju sa novčanim kaznama i strogim zakonima u zemlji iskvarenog sudstva i slabog civilnog društva

Desetine freelance novinara u Bjelorusiji plaćaju kazne jer rade za ‘strane medije’. Evropsko novinarsko udruženje upozorilo je vlasti te istočnoevropske zemlje zbog nastavka loših praksi nakon što je početkom ove godine Larysa Shchyrakova kažnjena sa oko 225 eura zbog kršenja člana Zakona o upravnim prekršajima koji zabranjuje freelance novinarima da rade za strane medijske kuće.

Shchyrakova radi kao freelance novinarka za Televiziju Belsat koja, kako je objasnila, nije uspjela ni nakon pet pokušaja da dobije akreditaciju od vlasti u Bjelorusiji. U novinarstvu je već osam godina, a izvještava iz jugoistočnog grada Gomel o društvenim problemima, kršenju ljudskih prava, socijalnim i političkim dešavanjima, i jedna je od oko 40 novinara kažnjenih od 2014. godine po zakonima usmjerenim protiv freelancera.

Planira da uloži žalbu protiv rješenja o kažnjavanju, uz pomoć bjeloruskog udruženja novinara, koje je zakon nazvalo “smiješnim”. U intervjuu za Media.ba, Shchyrakova kaže da ne očekuje uspješan slučaj, ali da joj je cilj da pokaže sistematsko kršenje prava na slobodu govora u Bjelorusiji.

Kažnjeni ste po bjeloruskom zakonu zbog ‘rada za strance’, i nije Vam to prvi put, i niste jedini. Šta taj zakon tačno kaže i šta ste uradili ‘pogrešno’?

Stvar proizlazi iz specifičnog bjeloruskog zakonodavstva o mas-medijima koji sadrži dva restriktivna pojma – ‘novinar mas-medija’ i ‘novinar stranih mas-medija’. Sam pristup može se smatrati diskriminatornim. Zakon objašnjava da je je novinar stranog medija osoba koja je, kroz radni odnos, angažovana na prikupljanju i obradi izvještaja za medije registrovane van Republike Bjelorusije ali koji imaju akreditaciju u zemlji. Tako freelanceri nisu priznati kao novinari stranih medija i ne mogu dobiti akreditaciju od Ministarstva vanjskih poslova, i protivno je zakonu obavljati novinarske poslove za strane medije, bez akreditacije. Bez zvanične press iskaznice, freelanceri se suočavaju sa brojnim nevoljama, kao što je u pristupu informacijama i sigurnosti.

Novinari koji rade za strane medije uvijek su privlačili pažnju agencija javnog reda, koji obavljaju preventivne razgovore i izdaju upozorenja novinarima da krše zakon radeći bez akreditacije. Od 2014. godine freelanceri su odgovorni za to po Zakonu o upravnim prekršajima, Članu 22.9. Neki su kažnjeni po nekoliko puta. Jednom novinaru je stan pretresen, kompjuter i podaci zaplijenjeni u istrazi. Član 22.9. predviđa odgovornost zbog ‘nelegalne produkcije i distribucije medijskih proizvoda’. Praksa procesuiranja freelancera ozbiljno ugrožava standarde slobode govora.

Žalit ćete se na sudsku presudu. Šta očekujete da će se desiti?

Ne očekujem apsolutno ništa, potpuno sam svjesna da ću biti odbijena. Ali da bih se žalila Komitetu za ljudska prava UN-a, moram da prođem sve instance u Bjelorusiji. Žalit ću se komitetu da pokažem sistematsko kršenje slobode govora i prava na slobodno prikupljanje i širenje informacija u Bjelorusiji.

Možete li staviti sve to u širu sliku medijskih sloboda u Bjelorusiji, šta su glavne prepreke medijskim slobodama tamo?

Svjedoci smo intenziviranih progona freelance novinara koji doprinose stranim medijima, pritvaranja novinara od policije dok izvještavaju o nekim njihovim brutalnostima, miješanja Ministarstva informisanja u rad medija i blokade pristupa informacijama za novinare. Situacija je veoma nepovoljna i intenziviranje pritisaka na novinare i medije je zabilježeno tokom predsjedničkih izbora u Bjelorusiji u oktobru 2015. godine.

Postoje li druge restrikcije za novinare u Bjelorusiji, kao što je Član 22.9. Zakona o upravnim prekršajima? Šta je još ‘zabranjeno’ novinarima u Bjelorusiji?

Zakon o borbi protiv ekstremizma iz 2007. godine zabranjuje objavu i distribuciju ekstremnih materijala, uključujući i u mas-medijima. Zakon kaže da će informacije koje sadrže pozive na ekstremne aktivnosti ili one koje propagiraju takve aktivnosti biti konfiskovane ili osobe uhapšene. Državno tijelo koje se bori protiv ekstremizma izda izjavu da je zaplijenjeni materijal ekstreman, sud to razmotri i da dozvolu da bude uništeno. No definicija “ekstremne aktivnosti” i “ekstremni materijali” su previše nejasni što dozvoljava široku interpretaciju zakona. To dovodi do situacije da svaki osjetljivi materijal može biti smatran ekstremnim i zabranjen.

Tako je 2008. godine KGB u regiji Grodna pokrenuo procese protiv nekoliko publikacija koje su ranije zaplijenila policija. To je bilo nekoliko izdanja radija‘Svaboda’ i magazina ‘Glos znad Niemna na uchodzstwie’, audio snimaka programa jednog poljskog radija i drugo. Kao rezultat, 2008. godine snimak koncerta u Varšavi ‘Solidarnost sa Bjelorusijom’ i poljski nagrađivani dokumentarac ‘Lekcja Bialoruskiego’ su proglašeni ekstremnim, kao i neke fotografije sa Kastrychnitskaya trga iz 2006. godine u Minsku. Početkom 2011. godine, Ministarstvo informisanja izdalo je upozorenje radiju ‘Autoradio’ jer su pustili poruku koja ‘poziva na ekstremne aktivnosti’. A to je bila izjava Antreija Sannikaua, predsjedničkog kandidata iz 2010. godine, da ‘sudbina zemlje se rješava na trgu, a ne u kuhinji’. Radiju su uskraćene frekvencije.

U augustu 2014. godine uspostavljena je Republička ekspertska komisija za poslove sa informacionim proizvodima sa ekstremnim sadržajem. Dvije trećine komisije su državni službenici, uključujući KGB, koji često pokreću procese da neki materijal bude proglašen ekstremnim. U prvoj godini postojanja, ta komisija je razmatrala preko 100 materijala, a 25 je bilo proglašeno ekstremnim.

Kako vidite medijsku scenu u Bjelorusiji, kakve vrste podjela postoje, i kako je biti freelancer tamo?

U Bjelorusiji postoje takozvani državni mediji koje smatramo potpuno zavisnima, i postoje nezavisni mediji. Kada govorimo o tim prvim, oni imaju državnu pomoć. Postoji obavezna pretplata na njih. Na primjer nastavnici, doktori, službenici, moraju da se pretplate na novine ili magazin. Po pravilu oni nemaju profita i žive od državnih grantova.

S druge strane tu su tzv. nezavisni mediji koji su u nepovoljnoj situaciji. Gotovo je nemoguće pokrenuti medij u Bjelorusiji, online ili printani, jer postoji mnogo prepreka. U posljednjih deset godina bilo je više od stotinu pokušaja da novi medij bude registrovan, ali bezuspješno. A što se tiče freelance novinara, problem je što nema takve definicije kao što je freelance novinar u bjeloruskim zakonima. U našim zakonima nema ni riječi o freelancerima. Kako onda možemo obavljati svoj posao ispravno kad za vlasti ne postojimo?

Može li podrška izvan Bjelorusije biti od bilo kakve pomoći uzimajući u obzir zakone i cjelokupnu situaciju?

U suštini smo u situaciji u kojoj nema načina da zaštitimo novinare iznutra. Potpuno zavisni sudovi, slabo civilno društvo, slabe nevladine organizacije. U toj situaciji izuzetno je važno imati neke vanjske mehanizme pritiska na režim – da ga učinimo liberalnim, da prestane progon slobodnih medija u Bjelorusiji.