Tko je osramotio Hrvatsku, Thompson ili hrvatski novinari?

Uz već standardne prijetnje i uvrede po obrascu “mrzite sve hrvatsko“, u tim se optužbama često navodi kako su neki hrvatski novinari “cinkali na van“ da se Thompson na poziv Luke Modrića i nogometaša pojavio na njihovom autobusu te da je doveden i na glavnu pozornicu na Trgu bana Jelačića.

Riječ je o još jednoj specifičnoj manifestaciji hrvatske desničarske nacionalističke patologije koju vrijedi detaljnije analizirati jer otkriva zanimljive stvari o stanju uma i duha onih koji se takvom retorikom služe i to, čini se, doista i misle.

Cinkanje je koncept iz kriminalnog miljea

Prvo, koncept cinkanja je karakterističan za kriminalni milje, za mafijaški kod časti, za izvanzakonsko poimanje svijeta i odnosa u društvu. Stoga oni koji hrvatske novinare optužuju da “cinkaju na van“, odnosno da su “cinkaroši“, zapravo nehotice otkrivaju da je njihova vizija hrvatske države ne ova nominalna republika, nego hrvatska država kao kriminalni pothvat ili banda, kao mafijaška organizacija u kojoj se lojalni članovi (neki bi rekli – građani) moraju pridržavati nepisanog zakona šutnje. Moraju se pridržavati – omerte.

Pritom to stalno spominjanje “cinkanja na van“ podrazumijeva i usputno priznanje da se o nečemu itekako imalo “cinkati“ – o tome da je jedan pjevač poznat po vezama s ustašlukom dobio prominentno mjesto na dočeku nogometaša. Tj., da Thompson nije problematična pojava i da njegovo guranje u prve redove na dočeku nije bilo mrlja, ne bi se imali što “cinkati“. Oni koji hrvatske medije optužuju da su “cinkaroši“ time de facto priznaju da se “zločin“ dogodio, jer stvar u vezi s cinkanjem jest da ono znači prešutjeti onima izvan mafijaškog kruga da je nešto loše počinjeno od strane pripadnika tog mafijaškog kruga.

Rakitićevo objavljivanje fotke s Thompsonom na Instagramu

Drugo, doista je presmiješno da se u 21. stoljeću, s internetom i društvenim mrežama, i dalje živi u uvjerenju kako bi činjenica Thompsonove uloge na dočeku nogometaša ostala tajnom ili poznatom samo unutar državnih granica Hrvatske da o tome nisu pisali hrvatski novinari i mediji. Ta se vijest vjerojatno mnogo više proširila zbog činjenice da je nogometni reprezentativac Ivan Rakitić na svom Instagramu odmah oduševljeno objavio fotografiju s Thompsonom nego zbog pisanja hrvatskih medija, s obzirom na to da je Rakitić globalna sportska zvijezda koja inače igra za jedan od najpoznatijih nogometnih klubova na planetu Zemlji, te ima milijune pratitelja na Instagramu.

[povezaneprice]

Uostalom, Thompsonovo pojavljivanje su prošli ponedjeljak odmah zamijetili i novinari agencija Associated Press i Agence France Presse, dakle agencija koje praktički prenose svi mediji svijeta, pa je i s te strane bilo jasno da je vijest o Thompsonovoj prisutnosti nemoguće ikako zadržati poznatom samo unutar hrvatskog nacionalnog kruga. Čak i da su se neki hrvatski novinari doista bavili “cinkanjem na van“, uzalud su se trudili jer je Rakitićev Instagram odradio neusporedivo efikasniji posao.

Europski mediji već godinama i s razlogom negativno pišu o Thompsonu

Treće, Thompson je već godinama poznata figura u europskim medijima, i to ne po dobrome. Konzervativni švicarski list ga je davno opisao kao “barda mržnje“. Koncerti su mu u proteklih petnaestak godina zabranjivani ili otkazivani u Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Sloveniji, a svaki od tih događaja su, naravno, pratili i članci o njemu u tamošnjim medijima. O Thompsonu su u stranim medijima kroz godine objavljene stotine članaka i reportaža.

Za europske medije je Thompson (s razlogom) negativac i čim se njega dovelo u kontekst s viceprvacima svijeta (i to na njihovo inzistiranje!) na veličanstvenom dočeku, to je logično odmah postala medijski zanimljiva tema i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Nema ama baš ništa neočekivano ili iznenađujuće u tome što su se onda brojni strani mediji u proteklih tjedan dana o tome raspisali jer to je bilo neopisivo lako predvidljivo. I baš zato on i nije trebao biti tamo.

Deluzije o važnosti Hrvatske

Četvrto, znakovito je i da se uz paranoidno-nacionalistički narativ o “cinkanju“ širi i teorija zavjere o tome kako su svjetski mediji infiltrirani antihrvatskim elementima, kako su puni “Srba, Jugoslavena i udbaša“ čiji je posao valjda da kao spavači godinama grade svoje novinarske karijere da bi u jednom trenutku, kada im to signalizira George Soros ili UDBA ili tko već, počeli sinkronizirano rovariti protiv Hrvatske. To je očita glupost, koja ponajviše svjedoči o deluzijama hrvatskih nacionalista o svojoj i važnosti Hrvatske u globalnom kontekstu. Hrvatska je, objektivno gledano, jedna mala zemlja na periferiji Europske unije te nitko ozbiljan ne bi trošio svoje ljudske i ostale resurse da diljem svjetskih medija instalira “one koji mrze sve hrvatsko“.

Uostalom, ako svjetski mediji doista jesu puni antihrvatskih krtica i ako se na tome doista radi desetljećima, postavlja se i pitanje što je sve te godine čekala famozna domoljubna hrvatska dijaspora. Zašto se oni, kad su već primijetili da se antihrvatske snage ubacuju u strane medije, nisu isto pokušali ubaciti u njih? Iz pozicije hrvatskog nacionalizma i borbe za neovisnu hrvatsku državu to se čini kao beskrajno svrsishodnije ponašanje nego uzeti svinjče, na njega napisati “Tito“ i zakopati ga.

Posao novinara nije da čuvaju nacionalne interese

I peto, last but not least, ono što sve te baljezgarije o “cinkanju“ razotkrivaju u vezi s hrvatskom nacionalističkom desnicom jest njen izostanak interesa za istinu i činjenice. Kada su nacija i država vrhovni kriteriji, a sve drugo je sporedno i nema nikakvih univerzalnih vrijednosti, onda je posve logično da se i bezočno laže, zataškava i falsificira ako se zaključilo da je to nacionalni interes.

Oni koji hrvatske novinare optužuju da “cinkaju na van“ u osnovi iskazuju svoje uvjerenje da bi mediji u ime nekog nacionalnog interesa trebali lagati, da bi se trebali autocenzurirati ako istina i činjenice izazivaju blamažu za Hrvatsku. No posao medija nije da čuvaju nacionalni interes nego da kritički pišu o moćnima i da razotkrivaju tajne vlada i država, uključujući, naravno, i tajne države u kojoj žive.

Dapače, najveći su heroji novinarske profesije baš oni novinari koji su objavili činjenice za koje njihove vlasti i državni aparati nisu htjeli da budu objavljene. Primjera je mnogo, a najpoznatiji je vjerojatno afera Watergate. Prema logici hrvatskih nacionalista koji sada vode online hajku protiv novinara koji su “cinkali na van“, Bob Woodward i Carl Bernstein nisu trebali objaviti ništa o kriminalnom ponašanju tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona jer to jest bila, objektivno gledano, blamaža i za položaj SAD-a u svijetu i to usred Hladnog rata. No za novinara je to sporedno, a važniji su javni interes, činjenice i istina.

Predvidljivo narušavanje reputacije Hrvatske u svijetu

A činjenice i istina su u slučaju pjevača Perkovića doista jasne i općepoznate, koliko god se mnogi trudili biti slijepi pored zdravih očiju i gluhi pored zdravih ušiju. Jedini krimen Indexa i ostalih hrvatskih medija je što su objavili istinu o Thompsonu i što su već u ponedjeljak upozorili da slijedi veliko i predvidljivo narušavanje međunarodne reputacije Hrvatske zbog njegovog guranja u prvi plan na dočeku nogometaša.

Hrvatsku je osramotio Thompson i oni koji su ga pozvali da nastupi na dočeku nogometaša, a mediji su o tome samo izvijestili. I opet ćemo, jer to je naš posao i naš poziv.