Kultura je protjerana sa privatnih TV stanica

A ako bismo bili kritični, koliko bismo vijesti iz kulture poželjeli u dnevnicima? Možda gledaoci smatraju da kultura ne odgovara savremenom informativnom sadržaju? Možda to urednici pravilno prepoznaju?

ATV Vijesti u sedam   22.10.2014.

Urednica: Milijana Kos

Plata je porasla, a i Novaku se sin rodio

Iako Vijesti u 7 važe za najvažniji proizvod ATV-a, upadljivo je da informativna redakcija nije uspjela izgraditi prepoznatljiv karakter svojih vijesti. Nejasno je da li je osnovni cilj redakcije učiniti vijesti lokalnim, naprimjer banjalučkim servisom, ažurnim i informativnim političkim sadržajem ili pričama čiji ton više dolikuje dežmekastom nedjeljnom popodnevu u kojem saznajemo o rođenju Đokovićevog sina. Ako je cilj i privući šarenoliku publiku, opet bi trebalo rangirati vijesti po njihovoj bitnosti, po jednom uspostavljenom kriterijumu. Kako ove smjernice ne postoje, moguće je da četvrta vijest (i da vijest uopšte bude) bude izlazak odbornika trebinjske skupštine iz NDP-a i unutarstranački izbori u ovoj ne baš velikoj stranci. Tek nakon toga, u omanjoj minutaži obaviješteni smo o opsežnoj policijskoj akciji protiv organizovanog kriminala, a kolika je bitnost podarena toj vijesti, koja je bila vijest dana u ostatku zemlje, pokazuje i to što je jednaka pažnja ukazana pesničenju koje se dogodilo ispred zgrade televizije, što je, izgleda, jedini razlog koji ga je učinio viješću.

Senzacionalizam je svjesna odluka urednice i nemilosrdno se koristi, a mijenja se jedino podloga na kojoj se uspostavlja. Susnježica, snijeg i pad temperature su tako povod da slušamo o začuđenosti spikera svekolikim prirodnim prilikama, umjesto da nam je podnijet izvještaj o mjestima gdje se zaista zbilo nevrijeme. Posjeti albanskog premijera susjednoj Srbiji i svim navodnim okolnostima posjete ukazan je veliki prostor, a ukupna intonacija nenaklonjena je albanskom premijeru i sve vrijeme priloga stvara se podjela na nekakve dvije suprotstavljene strane u kojoj je jedna napadna i agresivna.

Ovi školski primjeri tendencioznog izvještavanja takođe služe senzacionalizmu jer albansko-srpska mržnja prepoznata je kao profitabilna, odnosno kao nešto što je gledljivo i dramatično. Dron je, dakle, još uvijek u glavama ATV urednika.

Primjer neodgovornog pristupa u obradi informacija jeste prenošenje izjava iz Zavoda za statistiku prema kojem živimo sve bolje jer je prosječna plata za skoro dvadeset maraka veća. Uputno bi bilo demaskirati statističke podatke, stavljajući ih u korelaciju sa drugim ekonomskim parametrima, što nije učinjeno, mada je, istina, data prilika građanima da ironijom i gorčinom dopune ovu vijest, pričajući o svakodnevnim mukama preživljavanja. Odsustvo ozbiljnih kriterijuma pri stepenovanju vijesti vidljivo je i u ovom slučaju jer je nova prosječna plata saopštena prije vijesti iz rubrike neodbranjivog ultra trasha, gdje smo slušali o rođenju sina Novaka Đokovića.

PLUS DANA

Napokon dobar izbor vijesti iz regiona jer smo upoznati sa protestima i štrajkom prosvjetnih radnika u Srbiji, suočenih sa mjerama štednje nove vlade o kojima su se mainstream mediji do sada uglavnom pohvalno izražavali.

MINUS DANA

ATV nastavlja s podizanjem regionalnih tenzija intonirajući posjetu albanskog premijera kroz navijačko-huliganske odnose. Stiče se utisak da se ovo čini jer se sadržaj medijski ovjerene nacionalne mržnje prepoznaje kao popularan, što daje otužnu sliku kako medija, tako i publike.

Hayat Vijesti u 7  22.10.2014.

Urednica: Marija Đurić

Zašto su prešućena imena uhapšenih?

Vijesti su ispravno otpočele informacijama o hapšenju grupe koja se tereti za organizovani kriminal i višemilionsku štetu i bilo bi poželjno da nas popularni mediji i dalje izvještavaju o ovom slučaju, njegovim detaljima i ishodima. Zanimljivo je da se uredništvo odlučilo da ne obznani imena uhapšenih iako za to postoji opravdan interes javnosti. Tema vijesti (izdvojena kao zasebna rubrika), pitanje donacija u Bosni i Hercegovini, obrađena je u analitičkom duhu. Nedostaje više kompetentnih sagovornika, ali izbor teme čini se kao odgovorno prepoznavanje javnog interesovanja. Saznali smo u prilično iscrpnom prilogu o primjeru uspješnih donacija u poplavljenim gradovima i primjetno je da Hayatovi novinari znaju prilog ispuniti podacima valjano informirajući gledaoce.

Nažalost, to nije slučaj kad je određenu vijest potrebno staviti u saodnos sa širim značenjem. Nije dovoljno reći da radnici traže ostavku vlade, prikazati njihova izbezumljena lica i izjave kojima nas uvjeravaju da su gladni i plaše se zime. Ovi ljudi zaslužuju osvrt na stanja u njihovim uništenim preduzećima, na pitanja kako se to zbilo, ko je to omogućio, kakva politika je stajala iza procesa privatizacija, a to se može postići vrlo lako. Naprimjer, postavljajući im i druga i drugačija pitanja. I kucajući na vrata zaboravljenih asova. Odnosno, tražeći zvijezde nekadašnjih privatizacija. Samo na taj način ispunili bi se zadaci društvene odgovornosti medija, jer prevareni radnici ugroženi su jednako dramatično kao, naprimjer, žrtve prirodnih nepogoda, ali valjda ne posjeduju taj potencijal atraktivnosti potreban da biste bili eksploatisana medijska žrtva, pošto dubina njihovih problema seže u srž aktuelnih politika i ideologije.

PLUS DANA

Pažnja koja se pridaje dovozu ekološki opasnog materijala u Derventi. Primjer društveno poželjne uloge medija.

MINUS DANA

Treća vijest je potpuno nejasna. Govori se o signalima iz EU o evropskoj perspektivi BiH, ali bez jačih potkrepljenja. Spominje se čak i da bi formiranje vlasti do kraja godine bio pozitivan signal iz Bosne i Hercegovine.

KOMPARATIVNA ANALIZA:

Za razliku od ATV-a, uredništvo Hayata pažljivo njeguje odabrani imidž političkog informativnog sadržaja usmjerenog na vijesti širom zemlje. Pridaje se mnogo veća pažnja selekciji, ali i rangiranju vijesti i sadržaj se u prezentaciji pokušava učiniti što bržim i informativnijim. ATV daje nešto veći značaj vijestima iz regiona, a obje TV kuće slično se odnose prema svjetskim dešavanjima birajući samo najznačajnije događaje tog dana. Kultura je protjerana sa privatnih TV stanica, a umjesto lamenta bolje je p(r)omisliti i o odgovornosti kulturnih djelatnika i njihovom anahronom pristupu medijima i TV formatu. A ako bismo bili kritični spram kulturnih vijesti, bez lažnog ljubopitstva, koliko njih bismo dnevno uopšte poželjeli u dnevnicima? Možda današnji gledalac smatra da kultura ne odgovara savremenom informativnom sadržaju? Možda to urednici pravilno prepoznaju? Možda je lažljiva i apologetska kultura izgubila povjerenje i zašto bi ikoga kao takva uopšte zanimala?