Boro Kontić: Kržljava djeca Pinka

Poslednjih godina ga poznajemo i kao autora nekoliko važnih dokumentarnih filmova, kao što su “Godine koje su pojeli lavovi”, “Bez naslova” (dokumentarni film o Ivi Andriću), ”Izložba”…

U jednom intervjuu, povodom filma “Godine koje su pojeli lavovi, Boro Kontić konstatuje da je propagandno ratno novinarstvo – “leš koji još uvijek stoji u ormaru i činjenica da smo mu u međuvremenu navukli smoking ne utječe na njegov zadah”.

Kada bismo poredili medijsku sliku regiona od početka devedesetih, preko dvehiljaditih, pa do danas, kakve bismo tendencije primetili? Da li u društvima stvorenih raspadom SFRJ zaista postoje medijske slobode, profesionalno novinarstvo i javni dijalog?

– Region je devedesetih bio u različitim agregatnim stanjima. BH novinarstvo je nakon afere Agrokomerc (avgust 1987.) “osvojilo slobodu” i to je bilo, možda, najbolje vrijeme za lokalne medije. Tada je profilisano nezavisno Oslobođenje, provokativni omladinski mediji (Naši Dani i Omladinski program Radio Sarajeva), te probuđena televizija kao vodeći medij. U Srbiji, osim rijetkih primjera, ključni zadatak medija bio je opravdavanje politike i vojnih pohoda S. Miloševića (pretvaranje Politike i RTV Beograd u propagandne mašine), a u Hrvatskoj počinje zamašan rad na uzgoju patriotskog novinarstva apsolutnom kontrolom HRT-a. Nakon rata koji je generalno porazio i ponizio novinarstvo u regiji, rijetke primjere nezavisnosti treba uvijek pomenuti: Feral Tribune iz Splita, Vreme i B92 iz Beograda, Oslobođenje i Dani iz Sarajeva, te podgorički Monitor. Lista nije kompletna, ali je reprezentativna. Kraj devedesetih je vrijeme pokušaja očuvanja nezavisnosti tih medija i ogromne podrške međunarodne zajednice. Istovremeno počinje razvijanje teze, a u današnje vrijeme domininatnog zaključka da su mediji ustvari platforma za biznis.

Danas živimo vrijeme u kojima su medijske slobode zakonom zaštićene i teorijski postoji sloboda izražavanja, ali u praksi imate kombinaciju političkog i ekonomskog pritiska koji većinu medija i novinara pretvara u jednokratne krpe. Cilj nije tačno informisanje javnosti ili kritičko preispitivanje nego podilaženje liderima i trenutnim političkim ciljevima. Unutar postojećeg javnog dijaloga imamo i novu definiciju tolerancije. To je žučna rasprava istomišljenika.

Nesretne su zemlje kojima je rat vrhunac života

Kao neko ko brižljivo prati medijske prilike “na ovim prostorima”, kako vama iz BiH deluje pojava političkih tabloida pod kontrolom vlasti u Srbiji? Iako medijska slika u regionu nije mnogo bolja, ovaj fenomen (Informer, Srpski telegraf, Alo, Kurir…) čini se da je u priličnoj meri specifikum Srbije…

– Nije to ovdje tema, jer i mi imamo svoje medije slijepo odane vlasti. Od toga ovdje više nisu imuni ni nekadašnji predvodnici nezavisnosti. Što se tiče srpskih tabloida, ako se ne varam, to su sve kržljava djeca Pinka. Uspon Pink televizije iz devedesetih, njihova totalna promocija kiča i uspostavljanje kriterija političke ljigavosti i bezrezervne servilnosti prema vlasti stvorili su taj ambijent. Ovi su samo nadodali turbo agresivnost štampe koja mora računati na 24-satno trajanje udarne doze.

Umjesto čuđenja, bolje je voditi preciznu evidenciju o svim tim primjerima naslova i tekstova, uključujući ime i prezime autora za neku “sveopštu historiju beščašća”.

U poslednje vreme retorika političara i medija na Balkanu navodi ljude na pomisao da mi suštinski nikada nismo izašli iz ratova. Zašto se to dešava? Gde su oni koji su suprotstavljali politici nacionalizma i rata – pogrešili? I kakva je u svemu tome uloga međunarodne zajednice?

Kontić: Što se tiče srpskih tabloida, ako se ne varam, to su sve kržljava djeca Pinka. Uspon Pink televizije iz devedesetih, njihova totalna promocija kiča i uspostavljanje kriterija političke ljigavosti i bezrezervne servilnosti prema vlasti stvorili su taj ambijent. Ovi su samo nadodali turbo agresivnost štampe

– Naravno da nismo izašli iz ratova jer je to za ovdašnje politike, ali i dobar dio zainteresovanih (recimo, boračku populaciju) način opstanka. Vi ste sada oko godišnjice Oluje imali izjave da je “Domovinski rat nešto najbolje” što se valjda moglo dogoditi. Nesretne su zemlje kojima je rat vrhunac života. Ili patetični odgovor iz Srbije, koja nikako da odgovori zašto se desilo to što se desilo. Da li je uopšte postojao život prije tog avgusta 1995? Niko ne traži da se zaboravi prošlost, ali zašto izostaju pitanja i analize – šta smo radili ili propustili devedesetih. S jedne strane, više nema medija ili su marginalni, a koji su ukazivali na tragične greške iz prošlosti koje su dovele do strašnog rata, stotinu hiljada mrtvih i milione izbjeglih i raseljenih. Nije čudo što su većina tih medija ugašeni ili eutanizirani. Uglavnom živimo vrijeme u kojem je iz onih temelja novinarske vijesti, dakle 5W (gdje, šta, kada, ko i zašto) nestalo to why – zašto.

Ne znam šta je bila greška medija koji su se tome suprostavljali? Oni su se obraćali društvu koje većinom to ne želi da zna. I koje ih je kao neželjenog svjedoka odbacilo. A što se tiče međunarodne zajednice, mislim da su odustali od bilo kakve želje da nas uvedu u evropski tok. Imaju sve vrijeme ovog svijeta i čekaće nas beskonačno dugo da se sami promijenimo. Što će reći da, kao društvo, možemo samo očekavati nastavak ovog političkog mrcvarenja. Kao pojedinci, možda možemo sebi napraviti neki normalan život.