Z ili o društvu bez novinarstva

„Kada bih morao odlučiti da li ćemo imati vladu bez novinarstva ili novinarstvo bez vlade, ne bih nijednog trena oklijevao da odaberem ovo drugo.“ – Thomas Jefferson

Nije potrebno previše truda da bi se zamislila država u kojoj postoji vlast bez novinarstva – takve su postojale i ranije; u jednoj skoro pa takvoj živimo danas. Ipak, rijetke su disekcije takvog društva kao ona Costa-Gavrasa u filmu „Z“ iz 1969. godine. Costa-Gavras je svoju rekonstrukciju političkog zločina na osnovu romana Vassilisa Vassilikosa snimio u jeku vladavine grčke desničarske vojne hunte koja je na vlast došla uslijed višedecenijskog lobiranja Zapada protiv bilo kakve mogućnosti ljevičarske vlasti, a u strahu da bi se Grčka mogla okrenuti Sovjetskom Savezu. Hladni rat, koji se danas pojednostavljeno predstavlja prije svega kao utrka u nuklearnom naoružanju između SAD-a i SSSR-a, ipak je bio kompleksniji i komplikovaniji, pa je vrlo lako previdjeti činjenicu da su žrtve ovog konflikta bile najbrojnije upravo u državama koje su bile dovoljno male da bi ih se manipulisalo.

Costa-Gavrasovo i Vassilikosovo djelo pokazuje da i u društvu pod vladavinom izuzetno korumpirane i sebične desnice potpomognute glomaznim birokratskim aparatom može doći do promjena – pod uslovom da postoje oni koji neće dozvoliti da budu opstruirani i zastrašeni.

Kontekst ove priče je nama utoliko još bliži ukoliko posmatramo BiH kao žrtvu post-hladnoratovskog okruženja, u kojem smo se nakon pada Berlinskog zida (koji je simbolizirao i kraj ere komunističke vladavine) prihvatili tranzicije u kapitalističko društvo putem etnonacionalne, što će reći desničarske, vlasti. Zato ne treba da čudi činjenica da su 24 godine kasnije na opštim izborima pobijedili upravo etnonacionalisti, kojima apsolutno ne odgovaraju strukture koje bi ih pozvale na odgovornost, što otvara vrata korupciji, nepotizmu i vladavini mediokriteta, a što konačno dovodi do apatije društva koje su isti ubijedili da je promjena apstraktan pojam. Međutim, Costa-Gavrasovo i Vassilikosovo djelo pokazuje da i u društvu pod vladavinom izuzetno korumpirane i sebične desnice potpomognute glomaznim birokratskim aparatom može doći do promjena – pod uslovom da postoje oni koji neće dozvoliti da budu opstruirani i zastrašeni – kao i da su takvi u našem društvu od elementarnog značaja ukoliko se želimo pomaknuti sa mrtve crte na kojoj se nalazimo već više od dvije decenije.

Teško bi bilo pronaći konkretniji primjer igranog filma koje u sebi nosi veću dozu protesta od Costa-Gavrasovog „Z“. Costa-Gavras to nikad nije ni negirao; već uveliko u egzilu, a duboko razočaran i izrevoltiran vojnom huntom koja je od njegove domovine napravila diktaturu koja bi se lako mogla uklopiti u najgore distopijske narative poput onih Orwella ili Huxleya, adaptirao je roman još jednog grčkog disidenta, Vassilisa Vassilikosa, koji je kao nepoželjan politički elemenat protjeran iz Atine, gdje je živio i radio kao novinar. Revolt se tako u „Z“-u manifestuje od prvog kadra. Film počinje objašnjenjem: „Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama, živim i mrtvim, nije slučajna. Namjerna je.“ Iako je kao igrani film po definiciji fikcija, „Z“ je ustvari bliži kreativnoj interpretaciji stvarnosti, pa se često doima kao dokumentarni film u kojem su stvarni događaji istinito i dosljedno rekreirani.

Radnja filma se namjerno odvija u neimenovanoj državi, jer je Costa-Gavras bio ubijeđen da nema potrebe imenovati mjesto radnje zbog toga što su se ovakve stvari dešavale i ranije, i to u mnogim državama; većina likova u filmu nemaju imena, već titule: doktor, tužilac, novinar – ovakva postavka omogućava da vrlo brzo uvidimo da je mehanizam ovog tipa političkog zločina, a ne pojedinačni slučajevi sličnih zločina, u osnovi čitavog filma. Ipak, priča se očigledno bazira na atentatu na Gregorisa Lambrakisa, kao što je to slučaj u romanu „Z“. Lambrakis je bio vođa stranke EDA, za koju se smatralo da je ogranak Komunističke partije, koja je tada u Grčkoj bila zabranjena. Lambrakis je pak bio tipični liberalni političar koji sebe nije smatrao komunistom, niti je bio pro-sovjetski orijentisan; bio je protivnik nuklearnog naoružanja i samim tim i NATO pakta, s kojima je grčka vlada namjeravala potpisati sporazum gdje bi se dozvolilo premještanje određenog broja podmornica sa nuklearnim bojevim glavama u grčke vojne baze. To je, uz činjenicu da je uživao veliku podršku studenata koji su u Grčkoj uvijek bili na prvoj liniji antidesničarske pobune, bilo dovoljno da visokopozicionirani oficiri grčke vojske i članovi vlade organizuju i izvedu atentat na njega na mirovnom protestu u Solunu 1963.

Lambrakis je u filmu važan samo u postavci priče, jer se u dva sata filma pojavljuje ukupno 16 minuta. Jasno je da su dva glavna lika u filmu tužilac i novinar; tužilac kao nekorumpirani, pošteni, hrabri čovjek koji je uprkos savjetima iz vrha da odustane od istrage stavio svoj život, reputaciju – i na kraju krajeva, egzistenciju – na crtu, bitan je u kontekstu jedinog elementa države koji radi svoj posao. Novinar, koji je amalgam tri-četiri stvarna novinara uključujući Vassilikosa, je glavna karika narativa. Iako je, kada ga prvi put vidimo na mirovnom protestu u bijelom odijelu, jako sličan novinarskim karikaturama u Fellinijevom filmu „La Dolce Vita“, neimenovani novinar je njihova sušta suprotnost. Dok se nesposobni vladajući aparat uporno trudi (i na trenutke uspijeva) da ubijedi tužioca da je Lambrakisova smrt nesretan slučaj, novinar je taj koji na sebe preuzima teret istrage, intervjuišući Lambrakisove saradnike, tražeći svjedoke, i uporno forsirajući tužioca da ne odustane od slučaja. Potraga za informacijom postepeno postaje potraga za istinom, i u haosu koji graniči sa šizofrenijom karakterističnom za društvo na ivici, često je odlučujuća upravo njegova želja da pronađe bar zrno smisla ili zdravog razuma.

Isprva čudi da novinar uspijeva da istražuje priču bez ikakvih posljedica dok su drugi učesnici u njoj često na rubu smrti – međutim, prvi i očiti zaključak je da je desnica u svoj svojoj nesposobnosti donekle zanemarila moć medija. Ipak, nameće se i drugo objašnjenje, a to je da je vlast ubijeđena da u šaci drže sve i svakog. Costa-Gavras novinara predstavlja kao istinski neočekivanu pojavu u raslojenom, obespravljenom društvu gdje pojedinci na vlasti imaju svoje pipke u svakom mogućem segmentu života, što je vidljivo na primjeru urednika lokalnog dnevnog lista, koji se trudi da zadrži svoju poziciju po cijenu istine ili pravde, za šta je spreman pogaziti kako novinarsku, tako i ljudsku etiku svjesno objavljujući laži i sakrivajući svoj odnos sa jednim od ubica.

Najsnažnija scena u kojoj se vidi sva tragičnost nižih slojeva koji su se našli u kandžama zvijeri na vlasti dolazi kao preokret pred sami kraj filma: u bolničku sobu jednog od Lambrakisovih saradnika (koji je, usput, prije toga brutalno pretučen i ostavljen da umre na ulici) upada jedan od ubica da bi se verbalno sukobio s njim radi članka u kojem ga je, kao svjedok ubistva, imenovao kao čovjeka odgovornog za Lambrakisovu smrt (ne propustivši pritom priliku da kaže da je politika sranje u trenutku bijesa). Kada shvata da je pogriješio, jer novine iz glavnog grada taj dan nisu uopšte dostavljene, ubica je suočen sa činjenicom da je prije svega žrtva vlastite gluposti, pa prvo vidno shrvan priznaje ubistvo, a onda objašnjava da je u biti ucijenjen: naručilac ubistva mu je prvo pomogao sa poslom, ali i sa problemom koji je imao sa komšijama. Naime, uzgajatelj je ptica, a kako komšijama nije odgovaralo da ovaj drži svoje ljubimce na krovu, tražili su od njega da ih skloni. Naručilac je riješio njegove probleme, ali je onda došao po naplatu duga. Tako je ono što se nama doima kao banalan problem jednog malog čovjeka ustvari bio dovoljan razlog da za rješenje istog ubije, a što je zaista ključ za razumijevanje kako je moguće da fašizam zavlada jednim društvom. Koliko god da fašizmu riba smrdi od glave, rep je taj koji za mali (i često potpuno nebitan) pomak naprijed u životu uvijek plaća višestruku cijenu.

Sudski proces i skandal koji je na kraju potresao Grčku doveo je do velikih protesta, koji su rezultirali većinskom podrškom uspostavljanju prve lijevo-orijentisane, demokratske vlade. Ipak, desnica to nije dozvolila, i Grčka je pred izbore okupirana tenkovima i uspotavljena je nova vojna hunta koja će biti još radikalnija od prethodne. Costa-Gavras film završava epilogom u stilu dnevnika, povlačeći paralele između svojih likova i stvarnih ličnosti. Kazne su drastično reducirane, glavni svjedoci su većinom stradali u „nesrećama“ ili su prognani na udaljena ostrva koja su služila kao koncentracioni logori za one nepodobne. Vassilikos je, slično novinaru u filmu, poslan u sedmogodišnje izgnanstvo. Novi vojni režim je u međuvremenu zabranio sve od duge kose do Sofokla, Tolstoja i Sartrea, ali i slobodu medija. Grčka će se sa desnicom boriti sve do 1974., kada će ona doživjeti potpuni ideološki poraz nakon protesta na atinskom Politehničkom univerzitetu i ustanka na Kipru. Posljedice će ostati vidljive do danas, kada svjedočimo djelovanju ultranacionalističke organizacije „Zlatna zora“, čiji su parlamentarni predstavnici pohapšeni prije samo par dana.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, u kojoj ćemo morati živjeti pod vladavinom dokazano nesposobne i implicirano korumpirane desnice bar još četiri godine, moramo se nadati etički i moralno odgovornom novinarstvu bez obzira na posljedice.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, u kojoj na svu sreću ne živimo pod vojnom huntom, ali u kojoj ćemo morati živjeti pod vladavinom dokazano nesposobne i implicirano korumpirane desnice bar još četiri godine, moramo se nadati etički i moralno odgovornom novinarstvu bez obzira na posljedice, gdje je potraga za informacijom, pričom i istinom važnija od prividne sigurnosti koju pruža okrilje onih na vlasti, a hrabrost drugih na tragu zdravog razuma je prije svega idealan kompas. Primjer filma „Z“, kao društveno odgovornog umjetničkog rada, tu je samo da precizno opiše tumor našeg društvenog organizma. Novinari su jedni od onih koji ga moraju odstraniti – ali ne i jedini.

Zato, kada već govorimo o važnosti medija u diskriminatornim društvima na skali od Costa-Gavrasove, tj. Lambrakisove hladnoratovske militantno-fašističke Grčke do tranzicione etno-nacionalističke Bosne i Hercegovine, vratimo se kratko Jeffersonovom citatu sa početka teksta. Bitno je napomenuti da je Jeffersonova izjava došla u vrijeme kada su američki novinari, uključujući njegovog nekadašnjeg prijatelja Jamesa T. Callendera, koristili svaku moguću priliku da ga žestoko kritikuju. Također, došla je u vrijeme prije nego što je Jefferson postao jedan od prvih američkih milionera protokapitalističkog tipa, a Sjedinjene Države od demokratije u nastanku prerasle u imperiju zabrinjavajućih apetita, te u mnogome potpuno drugačiju državu u odnosu na onu kakvom su je njeni oci zamislili. Jedan od najmoćnijih ljudi SAD-a sigurno je imao mogućnost da riješi svoj problem tako što će novinare i njihovu slobodu sasjeći u korijenu, bilo cenzurom ili novcem. Imao je Jefferson i solidan broj poprilično neugodnih opaski kada je novinarstvo u pitanju, pa je tako rekao da je „čovjek koji uopšte ne čita obrazovaniji od čovjeka koji ne čita ništa osim novina.“ Međutim, kada je Jefferson iznio svoju (pre)često citiranu tezu o novinarstvu kao društvenoj funkciji važnijoj za zdravo društvo od njene vlade, ispravno je zaključio da se temelj takve vlade nalazi upravo u mišljenju ljudi, i da je prvi i najvažniji cilj da oni zadrže pravo na slobodu govora. Dobro poznajući kako je biti građanin u državi u kojoj dominira vlast bez novinarstva, kao jedna od najvažnijih ličnosti američke nezavisnosti Jefferson je bio svjestan da nezavisnost koja je proizašla iz nezadovoljstva spram tiranije u kojoj su se oni koji su živjeli u britanskim kolonijama na sjeverno-američkom kontinentu nalazili jeste produkt činjenice da je želja za sveopštom slobodom često prije svega rezultat želje za slobodom izražavanja.

Za još jasniji uvid u stanje našeg društva također je bitan i nastavak njegove izjave, jer je Jefferson ustvari u cjelosti rekao slijedeće: „Kada bih morao odlučiti da li ćemo imati vladu bez novinarstva ili novinarstvo bez vlade, ne bih nijednog trena oklijevao da odaberem ovo drugo. Ali to treba da znači da bi svaka osoba morala imati pristup tim novinama, i biti u stanju da ih pročita.“ U „Z“-u vidimo konkretan rezultat Jeffersonovog zaključka: sav posao koji je novinar napravio ne bi vrijedio ničemu da objavljivanjem priče u najčitanijim grčkim novinama nije izazvao reakciju javnosti, koja je ustvari natjerala vojnu huntu da napravi dovoljno paničnih poteza i svojim greškama olakša posao državnom tužiocu, što je na kraju pokrenulo potpunu lavinu nezadovoljstva i spore, ali dostižne demokratizacije. U bosansko-hercegovačkoj praksi, međutim, upravo je očito da su vladajuće strukture, pored sistematskog uništavanja nezavisnog novinarstva, naučile lekciju na primjeru svojih političkih prethodnika u drugim društvima, pa su se zato svojski potrudile da unište i poziciju javnog mnijenja prema medijima, i u tome itekako uspjele. Bez obzira na to, svejedno se teško oteti utisku da, kako nijedna kuća ne može čvrsto stajati na temeljima bez barem četiri stuba, tako se bez novinarstva kao četvrtog stuba niti jedna vlast ne može nazvati demokratskom, ali ni održati; bar ne zauvijek