Aidan White: Neki mediji još ratuju na Balkanu

RSE: Već dugo vremena ste u novinarstvu i svjedočili ste i izravno bili uključeni u mnoge procese promjene ove profesije. Danas se govori o svojevrsnoj revoluciji u novinarstvu – zbog digitalnog doba u kojem živimo ali i zbog samog pristupa profesiji. Kako sagledavate te velike promjene i kako vidite budućnost novinarstva?

Aidan White: Promjene su ogromne. Kada govorimo o revoluciji, ovo zaista jeste revolucija. Imate revoluciju u fundamentalnom načinu na koji ljudi komuniciraju jedni s drugima, načinu na koji se informacije distribuiraju i načinu na koji se informacije primaju. Tu je nastala ogromna promjena. Zbog tehnologije, s jedne strane, koja ljudima daje potpuno drugačije kapacitete i slobodu komunikacije ali, s druge strane, i to kako je tehnologija promijenila tržišne modele kojima se finansira novinarstvo.

Informativni mediji su dobijali svoje prihode kojima se plaćao novinarski rad putem reklamiranja i velikih tiraža ili druge vrste masovne distribucije. Danas su i reklamiranje, tj. oglašavanje i masovni tiraži opali. Oglašavanje je opalo zbog novog tržišnog modela koji su razvile platforme i preko kojih danas plasman proizvoda i reklamiranje može biti targetirano i tradicionalni informativni mediji više nisu atraktivni za oglašivače. Internet je u potpunosti redefinisao masovnu komunikaciju. Posljedica toga je da je jedinstveno tržište pod kontrolom medija nestalo.

Ona stara ili staromodna ideja o informativnim medijima kao elitnoj, profesionalnoj grupi koja kontroliše informacije i definiše agendu vijesti, koja određuje ono što će javnost čuti i ono što je raspravlja u javnosti, to je u potpunosti nestalo. Sve to je izazvalo svojevrstan poremećaj.

Pozitivno gledajući, to je jako dobro jer je sasvim uklonilo arogantni elitizam ove profesije koji je usmjeravao jedan jako veliki dio novinarstva. To je sada maknuto u stranu i svi smo sretni zbog toga.

Problem na koji nailazimo je gubitak kapaciteta za novinarstvo koje se tiče javnog interesa. A to je vrsta novinarstva koja je jako važna za demokratiju. To je novinarstvo koje je istraživačko, novinarstvo koje političku moć, korporativnu i komercijalnu poziva na odgovornost, to je novinarstvo koje ljudima daje pristup manjinama i različitim mišljenjima – ta vrsta novinarstva je redukovana. Rezultat toga je jedan demokratski deficit.

Ova revolucija je i slatka i gorka, ona je dvosjekli mač. S jedne strane imamo predivne, nove demokratske benificije što je dobrodošlo, ali s druge strane gubimo pristup pouzdanim i korisnim informacijama. To je kriza s kojom pokušavamo da izađemo na kraj.

I u toj krizi javljaju se pitanja poput – kako da poboljšamo novinarstvo? Kako da imamo bolje novinarstvo koje pokriva priče o migracijama ili terorizmu, npr.? Ljudima treba pružiti pristup pouzdanim i tačnim informacijama iz tih područja. Ali, danas je to mnogo teže. Teže je jer kao dio informacione revolucije imamo društvene medije, imamo različite izvore informacija, nemamo jasne i pouzdane standarde. Rezultat toga je opadanje povjerenja javnosti. Ljudi više ne vjeruju novinarstvu. Ljudi i dalje ne vjeruju velikim dijelom svojim političarima i vrlo često državnim institucijama tako da imamo slabljenje ne samo novinarstva i kvaliteta informacija već počinjemo da svjedočimo i slabljenju same demokratije. To je veoma zabrinjavajuće. To slabljenje demokratije evidentno je u Evropi s porastom novih oblika ekstremističkih politika. Nalazite nove političke oportuniste koji, kako se čini, potkopavaju same temelje liberalne demokratije tako što izazivaju pređašnje vrijednosti tolerancije i sl. koje više ne postoje.

Imamo premijera u jednoj zemlji EU koji kaže: „Migranti su dobrodošli, ali samo ako su kršćani, ne muslimani“. Imamo predsjednike država koji opisuju bilo kakvu opoziciju – političku ili disidentsku – kao terorističku. Tako da sama ideja političke opozicije biva zamrljana tim asociranjem na terorizam, nasilje i sl. Sve to stvara strah i nemir u društvu. Vidimo porast populizma, potkopavanje demokratskih institucija što je sve vrlo povezano s kontinuiranim opadanjem radnih kapaciteta informativnih medija. I zbog toga, ono što mi radimo u EJN (Mreža za etičko novinarstvo) jeste da govorimo da je apsolutno fundamentalno za budućnost, ne samo novinarstva, već i same demokratije, da počnemo identificirati načine na koje možemo ojačati i podržati novinarstvo koje je od javnog interesa, sve to zarad same budućnosti.

RSE: Spomenuli ste Evropu, ali taj negativni stav prema novinarstvu i novinarima nije jedinstven samo za Evropu…

Aidan White: To jeste problem. Svakako je kristalno jasno da to nije fenomen samo u Evropi. Živimo u jednoj globalnoj tehnološkoj ekonomiji i sistemu u kojem vidimo da se mediji i informacije koriste kao sredstva za podizanje različitih stavova.

Da, imamo u SAD-u predsjednika koji uveliko izaziva prethodne vrijednosti onoga kako demokratija treba da funkcioniše, pogotovo onih vrijednosti koje se tiču tolerancije. To vidimo i u zemljama koje imaju manju demokratsku tradiciju – isti problem o upotrebi medija i novinarstva samo u svrhu političkog djelovanja, a ne informisanja javnosti. Vidimo to u Rusiji, u Kini, u mnogim drugim zemljama. Vidimo to, nažalost, i u Turskoj.

Na Zapadnom Balkanu takođe. Na Zapadnom Balkanu jedna vrlo jaka egzistencijalna kriza potresa novinarstvo jer u većini zemalja postoji jako mnogo medija. Mnogo radio stanica, mnogo portala, mnogo TV stanica, mnogo novina. Neko ko to promatra izvana rekao bi, pa to je dobro, ima mnogo izbora, ali kako je poznato tržišta ne mogu da podnesu toliki broj izdanja – pa zašto onda ima toliko mnogo medijskih izdanja – i to je jasno ako se situacija podrobno ispita – zna se da mnogi mediji na Zapadnom Balkanu nisu informativni mediji koji slijede novinarske vrijednosti s ciljem informisanja javnosti. Ti mediji su vrlo često trofeji u nečijem posjedu. U posjedu političara ili korporativnih i interesnih grupa koje žele da ostvare svoj politički uticaj. Tako da to nisu mediji koji za svoj primarni cilj imaju inofmisanje ljudi. To su mediji koij služe interesnim grupama. Tako da je to veoma opasno. Dešava se jedno iskrivljenje u percepciji medija.

Ne može se očekivati od medija da izvode čuda proizvodnje i produkcije divno preciznih, osjetljivih, pažljivih informacija ako rade u okruženju u kojem su zastrašivani ili im se prijeti. To uznemiravanje može da dođe od ljudi koji neosnovano alarmiraju javnost zarad reklame ili taj pritisak može da dođe od ljudi iz politike koji imaju svoje političke ciljeve.

RSE: O kakvom kontekstu danas djeluje novinarstvo, ako mislimo i na nove tehnološke kontekste digitalne i informacione revolucije, ali i političke kontekste i ciljeve koje ste naveli?

Aidan White: Kontekst u kojem novinarstvo operiše je iznimno važan. Pošto živimo usred informacijske revolucije moramo da nanovo izgradimo i nanovo konstituišemo vezu sa institucionalnim demokratskim vrijednostima. Ovo govorim jer kompanije kao što je Google, Facebook i sl. su postale iznimno bogate i moćne ali su bile prisiljene i dalje su prisiljavane da prihvate posljedice svoje moći i potrebe da preuzmu odgovornost za svoju novonastalu društvenu ulogu.

Facebook je najveći svjetski izdavač vijesti i informacija, a sam sebe ne prepoznaje kao izdavača. Još uvijek za sebe tvrdi da je tehnološka kompanija. To je djelimično tačno. Ali ono što je istina jeste da je enormno moćan vratar na kapijama plasiranja informacija i vijesti i kao takav ima javnu odgovornost, u ime demokratije, da osigura da su informacije koje ljudi dobijaju pouzdane. To sve znači da moraju [tehnološki giganti] da preuzmu odgovornost za održavanje i razvoj novinarstva u budućnosti.

RSE: Uzimajući u obzir sve ovo što ste rekli u odnosu na preuzimanje odgovornosti i demokratskih vrijednosti, ali i svih izazova koje donosi digitalno doba – naime, danas se često čuje sintagma ‘nova normalnost’ (new normal), koliko je toj novoj normalnosti potrebna nova etika?

Aidan White: Sve traži etiku. Živimo u dobu u kojem smo svi sada dio procesa koji su u toku. Nekada je prostor informacija bio piramida – ljudi na dnu primali su informacije s vrha. Morali su da žive s onim što su primili. Ali danas je ta situacija horizontalna. Svi imaju pristup informacijama. Možete sjesti za svoj kompjuter i reći šta god želite. Vrlo često od vas zavisi da li hoćete da kažete nešto korisno ili ne, nešto vrijedno pohvale ili sramotno, pozitivno ili negativno, govor mržnje ili govor kojim promovišete mir i toleranciju.

Tako da ova nova situacija znači da nisu samo novinari ti koji treba da budu odgovorni u komunikaciji. Moramo vidjeti iz političkih centara moći više odgovornosti. Političke vođe i političke partije, vlade država imaju veoma specifičnu odgovornost da poboljšaju kvalitet medijskog okruženja i informacija koje se plasiraju.

Treba nam manje govora mržnje koji praktikuju političke vođe ali takođe i religijske vođe.

Ono što nam treba u okvirima društva kao jedne cjeline jeste jedan sasvim novi pristup.

Nova normalnost definitivno je nova ali nije normalnost. Moramo kreirati normalnost iz deformacija i nenormalnosti koje su kreirane kroz informacionu revoluciju. A to znači da svi imamo odgovornost da budemo etični, tačni, izražavamo ljudskost u onome što govorimo, da budemo svjesni štete koju možemo da učinimo. Treba da budemo transparentni o tome ko smo i izražavamo poštovanje i toleranciju. To ne treba samo novinari da rade, to treba svi da rede.

RSE: Kako mediji mogu tome da aktivno doprinesu, ne samo pokazivanjem primjerom jer se mnogi novinari već tako ponašaju ali isto tako i trpe posljedice upravo zbog takvog ponašanja. Kako kroz medije stvoriti jednu takvu klimu koja će podržati ali i probuditi toleranciju i transparentnost.

Aidan White: Mnogi ljudi kritikuju medije ali ja vjerujem i od mene se očekuje da ću to reći, ja zaista vjerujem da su mediji i novinarstvo prethodnica promjene koja će stvoriti jedno održivo i odgovorno okruženje za javnost informacija.

Ključne etičke tačke novinarstva su: tačnost, nezavisnost, nepristrasnost, ljudskost, transparentnost. Ove ključne tačke etike se mogu primjeniti širom čitavog spektra informacijskog okruženja. Tako da mi se čini da mi kao novinari imamo mogućnost da doprinesemo društvu kako bi se izgradila jedna progresivnija vizija o tome kako informacije mogu i treba da budu korištene u interesu javnosti.

Ja ne gledam na ovo vrijeme kao vrijeme u kojem novinarstvo treba da se povlači. Moramo pogurati naprijed novinarstvo i to kvalitetno novinarstvo. A ima na hiljade dobrih, hrabrih, informisanih, disciplinovanih i etičnih novinara koji su dostupni. Moramo iskoristiti ovaj predivni resurs kako bismo pokušali da stvorimo jedan novi pokret unutar društva koji će kreirati i bolje društveno okruženje.

RSE: Vratimo se malo na Balkan. Pratili ste dugo godina situaciju ovdje, još od rata u bivšoj Jugoslaviji – često se mogla čuti ta teza o balkanizaciji i društava, ali i medija – da li je Balkan neka vrsta socijalnog laboratorija iz kojeg je procurio fenomen balkanizacije i sada se može naći širom Evrope?

Aidan White: Sjećam se devedesetih godina kada se pružala podrška i solidarisalo se s nezavisnim medijima na Balkanu. Okupljali smo nezavisne novinare iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Albanije, Crne Gore, Makedonije… Okupili bismo ih zajedno da mogu sjesti i razgovarati o tome kako žele da brane nezavisno novinarstvo čak iako su letjeli meci, čak iako su novinari bili meta, itd.

Postoji ogromna tradicija solidarnosti s dobrim novinarstvom na Balkanu. Mislim da je to jedan bogati resurs koji moramo bolje iskoristiti.

Ne mislim da se danas Balkan koristi kao bilo koja vrsta laboratorije ali mislim da u sebi sadrži, sigurno što se tiče novinarstva, sadrži sjeme izvorne nezavisnosti i razumijevanja onoga šta dobro novinarstvo treba da bude.

Tako da, na primjer kada je novinar napadnut u Banjaluci, prije nekoliko dana, bio sam zaista impresioniran solidarnošću koje je izrazila novinarska zajednica, na svim stranama, na svim medijima o tome kako je apsolutno neprihvatljivo takvo ponašanje, takvo targetiranje novinara.

Jedan od problema na Balkanu je taj da, nakon rata, krajem 1990-tih i početkom 2000-tih bilo dosta međunarodne pažnje, davana je podrška naročito za medije. I onda, negdje od 2005., 2007. godine, iznenada, karavan međunarodne podrške je produžio dalje. Otišao je na Bliski istok, u Afganistan i odjednom je Balkan postao nešto što se zaboravlja. Mislim da je to velika greška. Mislim da mora da bude više investicija u nezavisno novinarstvo na Balkanu zato što se ovdje suočavaju moćne snage. Neki mediji još ratuju. Ali većina medija, po mom mišljenju, žele da urade nešto drugo. Žele da budu dio procesa kreiranja snažnih, energičnih, nezavisnih i prosperitetnih zemalja iz nečega što je bila strašna zbrka nastala kao rezultat rata. Mislim da im za to treba podrška.

Nisam naivan jer znam da je politički pritisak i dalje izuzetno jak. To je očigledno u Srbiji, Crnoj Gori i drugim dijelovima regije. U Bosni podjele su i dalje veoma izražene. Moramo naći načina da ponovo osnažimo tu potrebu za nezavisnim novinarstvom kao dijelom dijaloga kojim se gradi mir i tolerancija. Ali ja sam više optimista nego što sam prije bio i mislim da postoje razlozi da se bude optimističan.

RSE: Koji su to razlozi?

Aidan White: Nedavno sam putovao po regiji. Bio sam na Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji, došao sam u Bosnu i razgovarao sam s novinarima, sastajao sam se s medijima. Znam da ima mnogo lošeg novinarstva. Ali ustvari znam da ima i dosta dobrog novinarstva. To je veoma ohrabrujuće. Uprkos političkim pritiscima, uprkos prisustva informativnih servisa koji sebe nazivaju novinarima ali oni to nisu, uprkos svemu tome vidim jak pokret da se očuva i razvije dalje profesionalizam u medijima. Moj posao je da odgovorim na to trik pitanje. Ovdje su novinari koji ne žele da pogoršaju situaciju, žele da je poboljšaju. Kako ih možemo podržati i šta možemo učiniti kako bi ih podržali?

Istina je da su kontinuirani politički problemi učinili da je dosta podrške koja je data bude otupljena, na neki način. Da nije efektivna onoliko koliko je mogla da bude. Ali radi se o jednom dugoročnom procesu razvoja. Nema sumnje da Zapadni Balkan treba još podrške od Evrope.

Smijao sam se prije neki dan kada sam čitao o Emanuelu Macronu kada je najavio da u posljednjih 70 godina nije bilo rata u Evropi. Pomislio sam, evo čovjeka koji je sasvim zaboravio Balkan. Potpuno je zaboravio područje oko Crnog mora gdje je rat svakodnevnica za mnogo ljudi.

Mislim da političari ponekad izgube doticaj s realnošću, mi u novinarstvu smo u svakodnevnom kontaktu s realnošću i moramo spojiti to dvoje zajedno. Dobro novinarstvo će to i uraditi.