Ubistvo i nestanak novinara: Istina u opasnosti

Kolumnista Vošington Posta Džamal Kašogi (Jamal Khashoggi) je nestao nakon što je ušao u konzulat u Istanbulu, dok je Viktorija Marinova je nađena silovana i ubijena.

Molim vas, predsjedniče Tramp, rasvijetlite nestanak mog vjerenika

Za Vošington Post (The Washington post) piše vjerenica Kašogija, Hatidže Džengiz,koja kaže da je prošlo više od nedelju dana od njihovog posljednjeg sastanka izvan konzulata Saudijske Arabije, prije nego što je Kašogijev nestanak postao svjetska vijest.

„Sada smo se trebali vjenčati i provoditi vrijeme između Vošingtona i Istanbula. Bili smo tako puni očekivanja… Želio je da nadogradi svoje dugogodišnje profesionalno iskustvo kako bi postao utjecajni novinar u Vošingtonu, pošto je arapski svijet postao pozornica za velike događaje…“

Džengiz navodi i da je 28. septembra Džamal prvi put posjetio saudijski konzulat u Istanbulu, uprkos tome što je bio zabrinut da bi mogao biti u opasnosti.

„Nakon što sam vidjela kako je opušten, čekala sam strpljivo i puna nade. Ali nakon tri sata bila sam obuzeta strahom i zabrinutošću…

Ovo je istina: ušao je u konzulat, i nema dokaza da je izašao. Posljednjih dana svjedočila sam radu turskih vlasti koji pažljivo prate situaciju…

Istovremeno, molim predsjednika Donalda Trampa (Donald Trump) i prvu damu Melaniju Tramp (Melanie Trump) da pomognu u rasvjetljavanju Džamalovog nestanka. Ja takođe pozivam Saudijsku Arabiju, naročito kralja Salmana i princa Mohameda bin Salmana, da pokažu isti stepen osjetljivosti i puste snimke nadzornih kamera iz konzulata. Iako bi ovaj incident mogao da podstakne političku krizu između dvije nacije, nemojmo propustiti ljudski aspekt onoga što se dogodilo.“

Nestanak novinara – rivalstvo na Bliskom Istoku

O geopolitičkim posljedicama nestanka Kašogija za Vošington Post piše Išan Tarur(Ishaan Tharoor), koji podsjeća da je turski predsjednik Redžep Tajip Erdoanpredvodio široku akciju koja je imala za cilj čišćenje civilnog društva i Vlade od neuspješnog pokušaja državnog udara 2016. godine.

„Ipak, Turska je također postala neka vrsta svete zemlje za arapske disidente različitih opredjeljenja. Godine 2013., nakon što je državnim udarom svrgnut egipatski predsjednik Mohamed Morsi i urušeno njegovo Muslimansko bratstvo, u Istanbulu je boravilo mnoštvo egipatskih disidenta i islamskih političara. Erdoan nastavlja da bude kritičan prema egipatskom predsjedniku Abdelu Fatah al-Sisiju, bivšem vojnom oficiru koji je srušio Morsija. Sissi je računao na podršku Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, dvije monarhije Perzijskog zaliva koje su aktivno radile protiv islamističkih političkih partija širom arapskog svijeta.“

Tarur podsjeća da je u kolumni za Post, Kašogi preklinjao „netolerantnu mržnju“ koju su pokazali Saudijci i Emirati „za bilo koji oblik političkog islama“. On je tvrdio da „od političke reforme i demokratije u bilo kojoj arapskoj zemlji nema ništa ako se kao dio toga ne prihvati politički islam.“

„To je pozicija koju je pozdravio Erdoan, koji se nekada nadao da će njegov brend religiozno obojene demokratske politike biti prihvaćen od arapskog svijeta. Umjesto toga, njegova vlast je postala autokratska, a Bliski istok je istrošen nizom ratova i gorkih geopolitičkih sporova.“

Saudijska Arabija mora da odgovara za Kašogija

Ako je istina da je Kašogi ubijen, to bi moglo imati teške posljedice za Saudijsku Arabiju i njene odnose sa Sjedinjenim Državama, Turskom i drugim zapadnim državama. Turska ne bi trebalo da odustane od svojih optužbi bez da ih potkrijepi dokazima, a Saudijska Arabija ne može to da odbaci kroz decidna poricanjima, pišu urednici Njujork Tajmsa (New York Times) i dodaju:

„I Trampova administracija, koja je prihvatila prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana kao bliskog saveznika i moćnika koji stoji iza predsjednika saudijske vlade, dužna je da insistira na brzom i vjerodostojnom objašnjenju… Ako se ti navodi pokažu kao osnovani – uz veliko „ako“ – Sjedinjene Države imaju opcije, uključujući naglo smanjenje prodaje oružja Saudijskoj Arabiji i zamrzavanje odnosa sa njima.“

NYT dodaje da je skandalozno da novinar bez dlake na jeziku treba da nestane bez traga.

„Slobodna štampa ostaje najsigurnija odbrana od tiranije, a to je tragičan znak našeg vremena da je toliko hrabrih novinara potisnuto, zatvoreno ili ubijeno i da njihovi tužitelji djeluju nekažnjeno. U subotu je bugarska novinarka – Viktorija Marinova, televizijska novinarka koja je upravo intervjuisala dvojicu novinara koji su se bavili prevarama u Bugarskoj i Rumuniji – pronađena mrtva u gradu Ruse…

Kašogi je govorio u njeno i u ime mnogih drugih hrabrih novinara kada je opisao u svojoj kolumni kako je postao novinar u izgnanstvu: „Sada sam napravio drugačiji izbor. Ostavio sam svoj dom, porodicu i moj posao, i ja podižem glas. U suprotnom bi izdao one koji su u zatvoru.“

„Užas u kome živimo“

Predanost, sjaj, vjera i ljubaznost. To su bile engleske riječi koje je Viktorija Marinova zabilježila u svoju bilježnicu koja je ostala netaknuta na njenom stolu u TV N u Rusama, tri dana nakon što je njeno tijelo pronađeno u parku pored rijeke Dunav, piše britanski Gardijan (Guardian).

„Riječi su bile prikladne, s obzirom da su svi koji su znali Marinovu govorili o njenoj toplini, odlučnosti i posvećenosti socijalnoj pravdi…

Napad je podijelio novinarsku zajednicu u Bugarskoj, dok su jedni na to gledali kao na mračni predznak za slobodu štampe u državi, drugi su rekli da je to tragedija, ali da je malo vjerovatno da je to povezano s njenim pisanjem.“

Gardijan dodaje da se ubistvo uklapa u obrazac nasilnih napada na reportere.

„Prošlog oktobra rusku radio-novinarku Tatianu Felgenhauer izbo je u moskovskom studiju 48-godišnji muškarac koji je pratio njene emisije i pisane blogove o njoj. Prošlog avgusta, švedsku novinarsku Kim Val seksualno je napao, ubio i raskomadao danski izumitelj, Peter Madsen.“

Istina u opasnosti

Urednici britanskog Gardijana posebnu pažnju skreću na to da je prije dvadeset i jednu godinu, kada je broj napada na novinare bio sve veći, kao i zbog činjenice da su skoro svi zločini ostali nekažnjeni, UNESCO donio rezoluciju kojom se osuđuje nasilje nad medijima.

„Devet od deset od ukupno 1.000 ubistava koje je UNESCO osudio između 2006. i 2017. godine, ostalo je neriješeno. Skoro svi su bili lokalni novinari, a ne međunarodni dopisnici. Neke su ubili kriminalci, naoružane grupe i teroristi; ali drugi su ubijeni od strane ili u ime političara ili dijelova države.“

U tekstu se ističe i da autoritarni lideri i drugi ne samo da ušutkaju kritične medije, nego je to i zato što znaju da šutnja novinara ušutkuje glasove svih koji govore putem medija ili koji mogu biti u iskušenju da govore u budućnosti.

„Hrabri novinari su često među malobrojnim snagama koje brane demokratiju ili bar ponekad nude kontrolu nad moći: ljudi kojima se građani okreću kada ih policija, sudovi i političke institucije iznevjere; ljudi koji mogu da informišu građane o onome što se stvarno dešava.“