Kad ti novinarstvo pojedu oglasi s akcijskim cijenama kobasica

Jovana Gligorijević iz Beograda pre neki dan je napisala, a mi objavili tekst pod naslovom „Kad simbol ode u istoriju“: „Pre nešto više od mesec dana, grupa bivših novinara Radija B92, zajedno sa nekoliko zgroženih građana, pokrenula je online peticiju u kojoj od Radio-televizije B92 traži da promeni ime. Razlog: ovo u šta se ta medijska kuća pretvorila danas kalja ime i ugled onoga što je bila nekada, naročito u Miloševićevo vreme, kada je bila utočište slobodnog, nezavisnog i, pre svega, hrabrog novinarstva. Potpisnici peticije verovatno ni sami nisu očekivali da bi im zahtev mogao biti ispunjen. Međutim, prema nezvaničnim saznanjima pojedinih beogradskih medija, od početka 2015. B92 će se zvati OTV i emitovaće isključivo zabavni program.

A danas imamo televiziju na kojoj nema više nijedne političke emisije (sve su proterane na kablovski kanal B92 info)… Scenografiju krase jarke boje, špica je histerično glasna, a voditelji nekontrolisano mlate rukama, ne bi li doprineli konceptu zvanom infotainment (kovanica od info i entertainment).

Osnivač i nekadašnji suvlasnik B92, Veran Matić, danas tek glavni i odgovorni urednik informativnog programa, demantuje ovu vest, tvrdeći da promena imena nije ozbiljno razmatrana i da će javnost biti obaveštena ako takvih promena bude. Šta god da se desi sa imenom ove medijske kuće, jedno je izvesno – od onoga što je nekad bila danas nije ostao ni kamen na kamenu… Lagana i postepena komercijalizacija sadržaja tekla je postepeno i polako. Bilo je tu svakojakih programskih lutanja, od posve nejasne ideje da to bude ‘televizija za muškarce’, do ovoga što imamo danas. A danas imamo televiziju na kojoj nema više nijedne političke emisije (sve su proterane na kablovski kanal B92 info)… Scenografiju krase jarke boje, špica je histerično glasna, a voditelji nekontrolisano mlate rukama, ne bi li doprineli konceptu zvanom infotainment (kovanica od info i entertainment). Zamisao je da to bude spoj zabavnog i informativnog programa, ali u realizaciji – nit je zabavno, nit je informativno…“

„Pokazao sam potpunu nesposobnost“

Napunilo se, također ovih dana, dvadeset i osmog listopada, točnije, četiri pune godine od posljednjeg uvodnika koji je Senad Pećanin, osnivač, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik i, od tada, bivši vlasnik Dana, napisao u nekada prestižnom, za The Guardian vodećem tjedniku u bivšoj Jugoslaviji: „Onoliko utjecaja koliko su imali Dani stvoreno je zahvaljujući najvećoj vrijednosti koju posjeduju – moralnom i profesionalnom integritetu svojih autora i saradnika… Na jednom planu sam pokazao potpunu nesposobnost: osiguranju neophodnog broja stranica plaćenog oglasnog prostora. Novinar i urednik u meni je pobijedio direktora i izdavača: uporno sam odbijao sve unosne ponude da srušimo ili makar probušimo zid koji smo izgradili – zid koji razdvaja redakciju i uredništvo od službe za prodaju oglasnog prostora. Previše smo emocija unosili u nama sveto pravo da objavljujemo ono što mislimo, makar bili i u krivu, da bi od njega odstupili zarad prihoda koji bi osigurali bezbrižnu materijalnu egzistenciju Dana. Nepopravljivo sam bio krut u odbijanju prihvatanja zakonitosti tržišne ekonomije i vladajućih globalnih trendova u medijima, po kojima je za opstanak novina važnije i isplativije imati nekoliko dodatnih stranica oglasa nego nekoliko hiljada redovnih čitatelja; onih po kojima se uspjeh medija mjeri ne njegovim kvalitetom, nego profitabilnošću.“

Političke cenzure danas više nema, ili je barem nema toliko, ali na snazi je nešto puno opasnije. Mediji ovise o financijskim izvorima. Istovremeno, pokušavaju privući što veći broj čitatelja, što znači da je na snazi autocenzura.

Nije bilo ovih dana, ali jeste uoči kalendarskog početka ljeta iza nas: petnaestog lipnja napunilo se, eto, punih šest godina od izlaska zadnjeg broja Feral Tribunea. „Bolje je da se ugasio, nego da je opstao u nekim modificiranim varijantama i pristajao na kompromise“, rekao je Viktor Ivančić, jedan od njegovih osnivača, u dokumentarnom filmu „Ogledalo društva u nastajanju“. U istom dokumentarcu, norveški diplomat Henrik Ofstad je kazao: „Paradoks je što je Feral propao 2008., a ne 1995. godine. Političke cenzure danas više nema, ili je barem nema toliko, ali na snazi je nešto puno opasnije. Mediji ovise o financijskim izvorima. Istovremeno, pokušavaju privući što veći broj čitatelja, što znači da je na snazi autocenzura. Novinari pišu o stvarima za koje misle da ih čitatelji žele čitati. Da nije to možda pravi razlog zbog kojeg Feral više ne postoji?“

Preživjeli rat, stradali u miru

Veran Matić, Senad Pećanin i Viktor Ivančić one davne 1999., potkraj siječnja, nisu bili u Norveškoj, nego blizu, u Švedskoj, u Stockholmu. Primili su uglednu – prema nekim tumačenjima alternativnu Nobelovu – nagradu „Olof Palme“ za 1998. godinu, kao najistaknutiji predstavnici jednako najistaknutijih neovisnih medija na prostoru preminule Jugoslavije.

Veran Matić danas, dvije četrnaesta je, uređuje informativni program za platu i na radioteleviziji koja nema informativni program.

Veran Matić danas, dvije četrnaesta je, uređuje informativni program za platu i na radioteleviziji koja nema informativni program. Senad Pećanin se od prodaje Dana Oslobođenju, točnije oligarhu Muji Selimoviću, ne bavi novinarstvom, iako još uvijek izlazi tjednik s logom njegovih novina. Viktor Ivančić piše za tjednik Novosti. Neovisno novinarstvo se na području bivše Jugoslavije, zapravo u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, preselilo na internet, uz časne izuzetke, komada oko dva, najviše tri, ako i toliko, jer još samo Slobodna Bosna iz Sarajeva preživljava poslujući tržišno, a ima značajniji utjecaj i sadržaj koji ne koketira s najgorom estradom, niti glumata nekakav life magazin.

Medijskim tržištem, dakle, vladaju uspješni proizvodi takvog sadržaja da nije blesavo otići do trafike sa sredstvima za deratizaciju i dezinfekciju. Osim, naravno, ako se ne ide po cigarete i kondome.

Vratimo se, vrijeme je, a ne budi traume, već ugodna sjećanja, u prošlost. Prva je, možda druga poratna godina i Senadu Pećaninu u Dane, smještene u nekadašnjoj mesnici – koju je zimi bilo moguće ugrijati jedino napalmom – stižu dva ugovora. Na njima ne piše iznos, ali stoje potpisi i pečati. Vlasnik Dana samo treba upisati brojeve i potpisati se, uz jedan uvjet: da se o dvije kompanije koje traže zakup oglasnog prostora – ne piše. Ne da se ne piše kritički ili da se, kako se to kaže, piše afirmativno, nego da se ne piše ama baš nikako. Ni slova. Kao da ih nema. Na opći užas posrednika u pokušaju uspostave suradnje, Senad je oba ugovora pocijepao.

Tada smo mi u Danima bili „strani plaćenici“. Živjeli smo, naime, od prodaje novina i donacija različitih međunarodnih organizacija, skandinavskih i američkih najprije.  Za tržišno poslovanje nas je, naravno, boljela neka stvar. No, paradoksalno zvuči, ali tako jeste, tiraža uopće nije bila zanemariva, sasvim suprotno: rasla je i dostizala  brojke koje danas i ne samo u Bosni, zvuče bajkovito. Imali smo, istina, i službu za prodaju oglasnog prostora, no između redakcije i nje nije bio, kako Senad kaže, običan zid, već Kineski.

Oglasima protiv sadržaja

Godinama kasnije, kada je netko procijenio kako neovisnim medijima više ne treba potpora, Dani su se, recimo tako, preselili na tržište. Samo što zid nije srušen. I sve drugo je ostalo isto. Dovoljno isto da kvaliteta sadržaja znači manjak prihoda od oglasa, a manjak prihoda do prodaje i predaje.

Za posjeta Šibeniku, nakon nastupa s Borisom Dežulovićem, Predrag Lucić, jedan od trojice veličanstvenih iz Feral Tribunea, upitan je planira li se, možda, nekim čudom, nekako, ponovno pokretanje tog tjednika. Nije, naravno, Lucić prvi put upitan isto, ali jeste odgovorio kao i svaki put: „Što ga niste kupovali dok je izlazio?“ Obojica, onaj što je pitao i onaj što je odgovorio osmjehnuli su se: tiraža Ferala u lošim godinama bila je, naime, takva da bi se danas za nju kompletna redakcija Globusa od sreće gola skinula i uhvatila u kolo oko zgrade EPH. S tek nekoliko stranica oglasnog prostora, Feral je, u najkraćem, mogao biti živ i dan danas, ali… Kako su i u njemu previše emocija unosili u sveto pravo da objavljuju ono što misle, vodeći više računa o interesu profesije, nego o tome da je isplativije imati jednu reklamu nego tri tisuće novih čitatelja, e tako su ostali bez ijedne.

Aleksandar Vučić danas je, sada, ovog trenutka, predsjednik Vlade Srbije. Nekad je bio ministar informiranja, dok je ulogu srpskog vožda obnašao Slobodan Milošević. Posljednje godine prošlog stoljeća Beograd je, prije NATO-bombi, „pogodio“ zemljotres. Nije bio jak, ali bio je dovoljan da se zatrese redakcija B92 na vrhu solitera. Veran Matić je u roku odmah nazvao radio – televizija nije postojala – da provjeri ima li štete, a portir, izbjeglica iz Velike Kladuše, bivši milicioner, mu je raportirao kazavši: „Objekat se ljulja, lica su na broju.“

Objekat, uskoro se pokazalo, uopće nije bio važan, ali lica jesu: redakciju je zauzeo, da, upravo tako – zauzeo, onaj bivši Vučić, pa je program emitiran gerilski, iz kuća, a Veran i ostali mogli su računati da će im, kada god zatreba, najbolje od Beograda pomoći kako treba i može. Stari B92, kao Feral i Dani uostalom, nije bio samo medij, već – ideja. Pripadanje tome, kroz rad, suradnju ili redovno, fanovsko konzumiranje sadržaja, predstavljalo je –  jednostavno kazano, a komplicirano za objasniti – legitimaciju da čovjek, u onom dobu kada stoke nije nedostajalo, ipak nije konj.

Incident, a ne razvijeno društvo

„Početak kraja B92 danas mnogi smeštaju u 2006. godinu kada B92 od holandskog Endemola otkupljuje pravo na reality show ‘Veliki brat’. Šou je, naravno, imao ogromnu gledanost i samim tim ogromnu finansijsku isplativost za B92. Danas je bespredmetno raspravljati o tome da li je B92 izdala samu sebe odlukom da emituje ‘Velikog brata’. Ako ćemo iskreno, bilo je bespredmetno i onda, kada je ta odluka doneta. Miloševićevo vreme bilo je već iza nas, a prvoborci i ‘čuvari vatre’ imaju svako pravo da, osim ordenja i tapšanja po ramenu, ostvare, je li, i neku materijalnu korist. Uostalom, ono što sentimentalni odbijaju da priznaju jeste da je, pre ‘Velikog brata’, B92 bila pomalo dosadna i slabo gledana televizija koju su gledali samo posvećenici i pasionirani gledaoci direktnih prenosa suđenja Miloševiću i Šešelju u Hagu“, piše Jovana Gligorijević u tekstu pomenutom na početku ovoga.

„Ono što sentimentalni odbijaju da priznaju jeste da je, pre ‘Velikog brata’, B92 bila pomalo dosadna i slabo gledana televizija koju su gledali samo posvećenici i pasionirani gledaoci direktnih prenosa suđenja Miloševiću i Šešelju u Hagu“.

Završava li, da se i to upita, s promjenom imena B92 jedna epoha u balkanskom, postjugoslavenskom novinarstvu? Naravno da ne završava, jer nije ni počela. Nisu, naime, ni Dani, Feral ni Radio B92 – televizija je sasvim druga priča – bili rezultat nekakvih demokratskih procesa u društvu, razvoja pluralizma, zrelosti zajednica… Sasvim suprotno, ta su tri medija, uz ostale, rijetke, bila incident, rezultat spleta interesa svojih pokretača i novinara s vlasnicima nekog kapitala. Onoga trenutka kada su vlasnici istog tog kapitala mir proglasili započetim, a razne vlasti po Balkanu prihvatljivim, tri spomenuta i mnoge druge medije osudili su na smrt.

Promjene političkih aktera i koncepata u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji jednostavno nisu podrazumijevale i promjenu koncepta u kojem financijska moć proizlazi iz političke podrške. U takvom sustavu kritičko je novinarstvo smetnja, dok je poželjno ono što funkcionira kao uslužna djelatnost. Pronađeno u prijevodu: ne podržava se kroz oglase kvaliteta sadržaja, već se njima – kreira. Kako, dakle, mir od medija ima svoju cijenu, a u isto vrijeme se visoka cijena plaća inzistiranjem na profesionalnom integritetu, tako je i rasplet samo jedan. I zato su, u mirnom, vrlom novom svijetu famoznog tržišnog poslovanja Dani morali promijeniti vlasnika, Feral nestati trinaest godina nakon rata, a B92 izvršiti samoubojstvo komercijalizacijom, na koju je, istina, ta kuća bila prisiljena i zbog megalomanskih pokušaja razvoja.

Nije se, sve u svemu, desilo ništa neprirodno, neuobičajeno, nezamislivo na onim mjestima i u onim državama koje imamo običaj nazvati normalnima. Sasvim suprotno: takozvano tržište koje, kao, samo sve regulira – i to ne od jučer ili neki dan – zaživjelo je u praksi prema kojoj se uspjeh medija ne mjeri kvalitetom sadržaja nego profitabilnošću, bez obzira na metode stjecanja profita.

Ako je tako, a vidimo jeste, i bolje neće biti zadugo, ostaje tek pokušaj tješenja rečenicom Antuna Gustava Matoša koja glasi: „I u najgorim novinama se može dobro pisati.“ Sve dok ne smeta stranicama s akcijskim cijenama kobasica i minutama za prezentaciju anatomskih jastuka. A kada zasmeta, slijedi… Ima to razna imena, od reorganizacije do bog zna čega, ali nije ništa drugo do elegantni oblik cenzure, elegantniji od bilo kojeg u bilo kakvoj diktaturi.