Reformisani genocid

Selektivno pamćenje ne iznenađuje u politici, no problem nastaje kad njegovom žrtvom postaju i mediji.

Prije lokalnih izbora 2012. godine brojni su mediji upozoravali na problem osuđenih ratnih zločinaca koji su se nakon izdržavanja kazne kandidovali na pozicije u opštinskoj vlasti. Među njima našli su se tada Branko Grujić, ratni načelnik Opštine Zvornik, proglašen krivim za prisilno premještanje preko 1.600 Bošnjaka iz sela Kozluk, te dvojica Šamčana – Blagoje Simić i Simo Zarić – osuđenih u Hagu zbog progona, hapšenja i nehumanog postupanja protiv šamačkih nesrba 1992. godine.

U raspravi koja je uslijedila nakon objavljivanja podataka o njihovoj ratnoj ulozi pojavile su se brojne pritužbe na Izborni zakon koji ovu situaciju omogućava a spominjani su i drugi osumnjičeni za zločine, koji doduše nikad nisu završili iza rešetaka ali čija prošlost ne preporučuje ih za javne funkcije.

Zločinac, ne poslanik

Te 2012. često je spominjano ime Dragomira Vasića, kandidata SDS-a za načelnika Opštine Zvornik i ratnog načelnika Centra javne bezbjednosti Zvornik, godinama sumnjičenog za pomoć u likvidaciji srebreničkih Bošnjaka nakon pada enklave. Iako je Vasić skoro 20 godina uspijevao da izbjegne odgovornost za događaje iz jula 1995. Tužilaštvo je konačno juče, 20. novembra 2014. godine, podiglo protiv njega optužnicu za učestvovanje u genocidu.

I ovaj slučaj, barem u federalnom djelu Bosne i Hercegovine, ne bi medjima ostavio puno prostora za promašaje da Vasić nije prije nekoliko sedmica izabran za poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske i to kao nosilac liste SDS-a, ovih dana izuzetno poželjnog koalicionog partnera, kojeg njegovi politički promotori već mjesecima pokušavaju predstaviti kao „reformsku snagu“ koja maltene i nema nikakve sporne prošlosti.

Slučaj Vasićeve optužnice po ko zna koji put dokazao je da kuda idu stranke – tamo idu i mediji. Na dan njenog podizanja gotovo su svi prenijeli agencijsku vijest da „optužene se tereti da su, kao visoki dužnosnici policijskih struktura RS sudjelovali u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu, odnosno optuženi Vasić kao komandant Štaba policijskih snaga Zvornik i načelnik CJB Zvornik, optuženi Zoljić, kao komandant Posebnih jedinica policije (PJP) CJB Zvornik i optuženi Pantić kao komandir 1. čete PJB CJB Zvornik“, te da „optuženog Vasića se tereti da je izvršio, a Zoljića i Pantića da su pomogli i podržavali djelimično istrebljenje skupine Bošnjaka enklave Srebrenica, kao nacionalne, vjerske i etničke skupine.”

Jedino se Federalna televizija sjetila stranačke pripadnosti Dragomira Vasića i njegovog poslaničkog mandata. No, pitanje je koliko je taj detalj zapravo bitan uredništvu ako uzmemo u obzir da je prilog o Vasiću emitovan usred bloka o suđenjima za genocid u Srebrenici tako da je tu jednu rečenicu bilo izuzeteno lako promašiti.

Medijske prioritete je na neki način pokazao prilog o dogovoru postignutom između koalicije Domovina i Saveza za promjene okupljenog upravo oko SDS-a u kojem je zadovoljstvo da javnost obavijesti o saglasnosti stranaka dobio ni manje ni više nego Srebreničanin, potpredsjednik SDA, Sadik Ahmetović. Velika je šteta što se novinarka nije htjela sjetiti da pita Ahmetovića, na primjer, šta za njega lično znači koalicija s ljudima koji su učestvovali u ubijanju, između ostalih, članova njegove porodice.

Genocid s rokom trajanja

Da li novinari nisu željeli da se informišu ili se odjednom većini njih genocidna prošlost potencijalnih članova državne koalicije učinila manje bitnom od njihove „reformisanosti“ – nije jasno. Činjenica je ipak da ni 24 sata nakon podizanja optužnice, tema nije bolje razrađena, pa je polako ali sigurno gurnuta pod tepih. Jedino je Dnevni Avaz podsjetio na političku karijeru Dragomira Vasića, koji je probleme s mandatom imao već 2003. godine, kad ga je zbog učestvovanja u mreži podrške Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću sa mjesta poslanika smijenio Visoki predstavnik Paddy Ashdown. Također, ovaj list se jedini obratio Centralnoj izbornoj komisiji da provjeri kakve bi eventualne implikacije za Vasića mogla imati optužnica.

Simptomatično je da se nad činjenicom da je poslanik u NSRS optužen za genocid nisu počela zgražavati ni radikalna bošnjačka glasila koja inače ovu temu eksploatišu svakodnevno. Ovaj put je informaciju o ovom događaju potpuno izostavio, na primjer, SAFF koji je, pak, istog dana napao Ramiza Zmaja optužujući ga da „pričajući vic ismijava genocid u Srebrenici“.

Zanimljivo je da su se već tokom predizborne kampanje vršile određene pripreme za ovo „brisanje genocida“. Nijedan federalni mediji nije tada ni riječju prokomentarisao iste te kandidature koje su samo dvije godine ranije toliko uzburkale javnost – Branka Grujića i upravo Vasića. Njihova se prošlost nije našla ni na agendi političkih stranaka s bošnjačkim predznakom što je čudno s obzirom da se toliko medijski eksponirana koalicija Domovina zalagala upravo za „konkretno djelovanje na zaštiti ljudskih prava, te utvrđivanju činjenica i odgovornosti pojedinaca, organizacija i institucija za počinjeni genocid i druge ratne zločine“.

No, ovo je bilo prije izbora, nakon njih je Domovina prešutjela i optužnicu za genocid podignutu protiv poslanika svog potencijalnog koalicionog partnera a i saopštenja kojim je SDS pokazao svoje (za bošnjačke saveznike) nepoželjno lice. Stranka je, reagujući na djelovanje Tužilaštva, okarakterisala kao „politički progon“, te je istakla da “očekuje da Sud BiH onemogući takve aktivnosti Tužilaštva BiH, koje je, da bi prikrilo činjenicu da se i dalje ne otvaraju slučajevi zločina nad Srbima, objavilo podizanje optužnice upravo na dan kada je general Goran Sarić oslobođen montiranih optužbi Tužilaštva BiH.“

Ovo selektivno pamćenje ne iznenađuje u politci no veliki problem nastaje kad njegovom žrtvom postaju i mediji. Tema genocida se tako pretvara u jedan običan „spin“ korišten prije izbora, dok nakon njih predstavlja samo smetnju bezbrižnom koaliranju.