Boris Pavelić: Šutnja o Feralu obrnuto je proporcionalna njegovoj važnosti

Foto: lupiga.com

Knjigom “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune” u nakladi Izdavačke kuće Adamić dugogodišnji novinarNovoga lista Boris Pavelić prolazi na gotovo 700 stranica kroz 25-godišnju povijest ovog kultnog političko-satiričnog lista. “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune”, kako naslov kaže, poslužit će kao izvrstan udžbenik za mlade naraštaje i vrijedan dokument vremena, a – nada se Pavelić – i poticaj za nove radove o ovoj neiscrpnoj i potpuno zapostavljenoj temi.Kako ste se odlučili pisati o Feralu?

  – Ideja je rođena u času kada se Feral ugasio. Napisano je nekoliko tekstova, većinom nekrologa, a onda su svi uglavnom zašutjeli. Šute i danas i šute sve više. Čim su novine ugašene, činilo mi se da treba napraviti jednu sintezu tog fenomena čega ni danas nema. Mnogi su izdavači nudili “feralovcima” da pišu o tome, no oni su to iz nekih svojih razloga redom odbijali što je, po meni, velika šteta. Odlučio sam stoga to napraviti sa svojeg stajališta, Novi list mi je to omogućio, i rezultat je pred nama.

To je opsežan posao, obradili ste četvrt stoljeća rada jednog tjednika. Kako ste koncipirali knjigu?

  – Knjiga je možda i preopširna. Počinjem od listopada 1983., kada je Đermano Ćićo Senjanović na poziv Zorana Ercega, u Nedjeljnoj Dalmaciji pokrenuoFeral i završavam s lipnjem 2008. kada je izašao posljednji broj. To je četvrt stoljeća jednog furioznog vremena i furioznih novina. Išao sam kronološki, čitao sam svaki broj, izvukao ono što mi se činilo važnim i to pokušao kontekstualizirati i objasniti.

Razgovarao sam, naravno, i s ljudima koji su radili uFeralu ili su na neki drugi način bili vezani uz njega kako bih objasnio pozadinu nekih od najvažnijih događaja u toj redakciji. Nadam se da će to biti zanimljivo, naročito onima koji su čitali i poštovaliFeral. Nadam se i da će knjiga biti sadržajna i za one koji se žele informirati o Feralu, ali i da će biti relevantan povijesni dokument o tim važnim novinama.

Feralov paradoks

Koji je (bio) značaj Ferala u novinarstvu i društvu?

  – Feral je postao nacionalno važan u jugoslavenskim razmjerima 1988. godine, kada je tužitelj u Splitu zbog njihove satire prvi put u povijesti zabranio neko izdanje novinske kuće Slobodna Dalmacija. Ironizirali su tadašnje miloševićevske masovne mitinge, “smjestivši” ih u lokalni splitsko-kaštelanski kontekst, ali i partizanske pjesme, pa su zabranjeni.
U vremenu nacionalne revolucije 1989. on se odvaja od glavne struje odbijajući svaku nacionalističku matricu i prerasta u najvažnije novinsko izdanje u bivšoj državi. Feral Tribune su najmarkantnije novine u hrvatskom novinarstvu uopće. Postoji, međutim,Feralov paradoks – šutnja o Feralu je obrnuto proporcionalna njegovoj važnosti i kvaliteti.

Zašto društvo i dalje šuti o Feralu?

  – To mi je šokantno. Postoje cijele institucije plaćene za istraživanje novinarstva, jezika, stila, kritike, satire – fakulteti, akademije, instituti – ali o fenomenu Ferala oni uglavnom šute. Osim, čini se, kada treba prepisivati, kako nas je poučio “slučaj Skoko”. Zašto se dakle šuti, zaista ne znam. No znam da ovo društvo odbija kritiku, naročito onu utemeljenu, a bez iznimke onu koja propituje tabue.

  Je li razlog tome i što se Hrvatska odbija suočiti sa svojom prošlošću?

  – Apsolutno. Postoji jedna nacionalistička, tuđmanovska matrica koje je do te mjere petrificirana da mi danas, evo, imamo pet predsjedničkih kandidata, od kojih su četvero radikalno desno, jedan je kandidat desnog centra, a svi se, manje-više, kunu u hrvatstvo, kao da državu tek treba stvarati. Feral, odnosno njegov stav i svjetonazor su lustrirani iz društva, oni kao da su zabranjeni, ali ja mislim da ih treba vratiti. Pri tome je važno ispraviti namjernu krivotvorinu prema kojoj je Feral navodno zagovarao antihrvatstvo; on je zagovarao prije svega slobodu, slobodu pojedinca i nesputanog duha, koja odbacuje svaku, a naročitu svoju vlastitu, hrvatsku nacionalističku isključivost.

Moglo bi se tvrditi da Feral nije zaboravljen, jer su njegovi autori važan dio mnogih današnjih redakcija. Istina, nikome nije zabranjeno da objavljuje. A bi li možda trebalo biti? No oni su raspršeni i njihov je utjecaj minoran. Kad novinari stvaraju svoje novine, njihov je domet i utjecaj jači, time stvaraju mjesto za drukčije promišljanje društva. U tome je bit Ferala i zato ga treba vratiti.

Je li to uopće moguće?

– Moguće je. Tajna uspjeha je u talentu i kvaliteti tih ljudi. Dogodila se jedna sinergija. Predrag Lucić ju je u knjizi dobro objasnio Kiševim citatom – “udeo truda i čuda”. Poslije Ferala ostala je svijest da je moguće raditi dobre novine, da nije stvar samo u komercijalnom sistemu, već u talentu i spoju kreativnih osobnosti. A što se tiče novog Ferala, na internetu ima mjesta za njega: uostalom, mnogo je danas malih portala očito njime nadahnuto: lupiga, h-alter, portalnovosti, forum, kulturpunkt, newsbar u Hrvatskoj; e-novine, kontrapress, njuznet u Srbiji; buka, tacno, zurnal u Bosni… U epilogu moje knjige ističu i Dežulović i Lucić, da je Feral danas itekako potreban s obzirom na društvenu atmosferu. Kakav će biti, ne znaju, ali poručuju: “Nemoj samo zvati ‘Johnny, vrati se’, nego – napravi svoj Feral”.

Koji su prelomni trenuci u povijesti Ferala?

– Briljantan je, recimo, uvodnik prvog samostalnog broja iz lipnja1993. “Legenda živi”. To je programatski, stilistički sjajan tekst slobodnog novinarstva, slobodne satire i slobodnoga duha spremnog suprotstaviti se svakom autoritetu. Taj je tekst potpuno prešućen i zaboravljen, a fascinatniji je tim više jer je u tom trenutku trećina zemlje bila pod okupacijom, rat u BiH s Bošnjacima u punom je zamahu, potpuno društveno ludilo je vladalo u Hrvatskoj, a izašao je takav jedan avangardan članak.

Iznimno su važni i ratni izvještaji feralovaca, koji su, uz Zvonu Krstulovića, Željka Maganjića i Antu Šuljka, gotovo jedini u Slobodnoj Dalmaciji izvještavali s ratišta. To je cijela posebna epizoda, koja svjedoči da je moguće ratno, a nerežimsko novinarstvo.

Ispovijest merčepovca Mire Bajramovića iz 1997, po sudu feralovaca, njihova je najvažnija priča zbog snage svjedočanstva i zbog utjecaja koji je imala, jer je odmah sutradan uhapšeno troje osumnjičenika. Važno je spomenuti još neke ljude koji su 1992. radili u Slobodnoj, i pripadali, uvjetno rečeno, feralovskomkrugu, poput Nikole Viskovića, Zvoneta Krstulovića, Ivana Zvonimira Čička, Sanje Modrić, Jelene Lovrić, Živka Grudena…

Modrić je već 1992., nedugo nakon zločina, uSlobodnoj objavila tekst o ubojstvu obitelji Zec; Čičak je u listopadu pisao o nestancima građana srpske nacionalnosti u Gospiću; Krstulović i Visković su pisali i govorili o Lori dok su se zločini u njoj događali; Ivančić je 30. rujna 1992. objavio Robija K. s naslovom “Lora! Lora! Lora!”, a još je 1991. pisao o nasilju glavaševaca nad Glasom Slavonije i cenzuri nad Vedranom Rudan na Radio Rijeci.

Sve se znalo odmah, a saznalo se od feralovaca i njima bliskih ljudi. Ništa od toga danas se više ne pamti. Mnogo je takvih važnih priča: Feral je praktički do Bljeska otkrio sve najveće hrvatske ratne zločine iz 1991., otvorivši javni prostor cijeloj jednoj zatajenoj i zabranjenoj javnosti.

Važnost satire

Možemo li uopće zamisliti sve te godine bez svjetlostiFerala? Kakve bi one bile i u kakvoj bi Hrvatskoj danas živjeli?

– Bilo bi manje slobode. Mislili bismo da alternative nema, i bili još više kolektivistički uvjereni da su Hrvati isključivo žrtve, bezgrešan narod. Ne bismo bili u EU i društveno bi nasilje bilo još veće, a novinarstvo bi bilo neusporedivo lošije nego li je danas.

Osvrnimo se na satiru. Je li ona bila dragocjena za očuvanje mentalnog zdravlja u tim vunenim vremenima?

– Feralova je satira u isto vrijeme bila i okrepljujuća i provocirajuća. Dva dana nakon pada Vukovara objavili su cijelu stranicu blatnjavog vojnika okrvavljene i zamotane glave, nadnaslov je bio “Otvoreno pismo Zagrebu”, a naslov “Boliš li Hrvatsku?”. To je jedan od primjera razarajuće političke satire koja se nije ustručavala od najvećih provokacija, ali uvijek tako da ne izruguje slabije, već da ih zastupa, a da jače i moćnije napada mimo svih poimanja građanski shvaćene uljudnosti.

Naslovnice su bile zasebna institucija Ferala.

– Svakako. No ipak se ne smije dopustiti ono što se već i dogodilo – naslovnice su neopravdano zasjenile svu drugu satiru, onu u tekstu, u fotomontažama… Naslovnice su bez sumnje sjajne, ali je satira u samim novinama bogatija i zaslužila je da se njome pozabavi ne samo jedna, nego mnoge knjige. Sinan Gudžević napisao je knjigu o Lucićevim pjesmama “Protiv svih nastava”, u kojoj kaže – “taj Feral je posao za cijeli institut”. Mogu samo dodati: neka taj institut konačno počne raditi.

Tvrdi se da se Feral nije uspio prilagoditi tržišnoj utakmici iako svi znamo da mu je presudila politika.

– Nisu mogli dobiti reklame, a nisu ih mogli dobiti jer je bio ozloglašen svatko tko se u Feralu oglašavao. Poduzetnici su se bojali za svoje poslove a njih je, vidimo sad, dijelio državni vrh. No za nestanak Feralapodjednako su odgovorni i mediji, neki zato što su sudjelovali u sustavnome objeđivanju, drugi zato što su ih odbili spasiti, premda su bili svjesni kvalitete toga tjednika. Bez Ferala, svima kao da je lakše: nitko ne provocira.

Tekst je izvorno objavljen na novilist.hr