Humor i mediji na Balkanu: Da li je vrag odnio šalu?

Britkost razmišljanja, sposobnost sinteze i umijeće sublimacije naizgled nespojivih stvari koje karakterišu osobe sa dobrim smislom za humor daju novinarima i drugim djelatnicima u javnom prostoru koji vješto barataju humorom značajnu prednost jer ih čine drugačijim, zanimljivijim i zabavnijim, a samim tim i njihove poruke lakše dopiru do onih kojima su namijenjene.

Nije rijedak slučaj ni da novinari i druge javne osobe koji humor koriste kao način da dođu do publike svojim pristupom osvoje simpatije i povjerenje javnosti do te mjere da budu prepoznati kao nosioci promjena i nagrađeni javnim funkcijama. Tako je samo u posljednjoj deceniji, naprimjer, u Italiji došlo do toga da televizijski prezenter i satiričar Giuseppe Grillo osnuje stranku i osvoji čak 25 posto glasova na općim izborima, dok su Ukrajinci glumca, novinara i producenta Volodymyra Zelenskog u maju ove godine izabrali za šefa države.

U Sjedinjenim Američkim Državama je prisutna prava televizijska revolucija u kojoj voditelji kasnovečernjih političko-satiričnih emisija brutalno seciraju političku realnost zemlje i nameću se kao glavni kreatori mišljenja javnosti, upravo zbog sposobnosti da o važnim temama govore na razumljiv i zabavan način. Pionira ove vrste televizijskog programa, danas umirovljenog Jona Stewarta nazivaju prvim fact-checkerom Amerike a njegove kolege, među kojima je veliki broj njegovih saradnika iz Daily Showa, John Oliver, Stephen Colbert, Seth Meyers, Jimmy Kimmel i drugi, iz večeri u večer zadaju glavobolje političarima i njihovim PR-timovima.

Istovremeno, čini se kako je na brdovitom i tradicionalno duhovitom Balkanu vrag odnio šalu. Za razliku od demokratski razvijenijih društava gdje su novinari, aktivisti i drugi koji se kreću u javnom prostoru, zaštićeni zakonom i uživaju slobodu izražavanja svojih stavova i mišljenja, na našim prostorima se čini kako novinari zaziru od upotrebe humora zbog izvjesnih rizika sa kojim je to skopčano.

Korištenje humora u novinarstvu i njegova upotreba u promociji novinarskog rada bile su teme o kojima smo nedavno razgovarali na webinaru kojeg su uz podršku Fondacije Robert Bosch upriličile kolegice Ana Bogavac i Elvira Jukić Mujkić. Učesnici webinara, među kojima su medijski profesionalci iz regiona, razgovarali su o stvarima zbog kojih novinari nerado koriste humor u svom radu i njegovoj promociji.

Za početak, teško se ne složiti da, kao i kad su neke druge osobine u pitaju, ni baratanje humorom nije svojstveno svakom podjednako. Novinar se često neće odlučiti da nešto stavi u duhovit kontekst čisto jer ne osjeća da mu je takav način komunikacije blizak ili osjeća da bi upotreba humora umanjila ozbiljnost njegovog ili njenog rada. Drugi razlog za izbjegavanje upotrebe humora je strah od reakcije publike. Novinarstvo je jedna od profesija koje su po definiciji pod kritičkom lupom javnosti i – koliko god danas bilo degradirano te koliko god da javni prostor svašta danas trpi – nekad su dovoljni jedna neumjesna riječ, šala ili komentar da novinar koji svoj posao radi savjesno, etično i odgovorno, izgubi na kredibilitetu u očima javnosti.

Uz ta dva razloga, često – možda i najčešće – razlog za zaobilaženje humora u širokom luku leži u bojazni od toga kako će na humorističan ili satiričan pristup reagovati „subjekti“ kojih se dotiče pisanje. Iako živimo u vremenu i prostoru kojeg karakterišu brutalni obračuni putem medija u kojima se ne štede čak ni porodice učesnika, zadire se u njihovu intimu i privatnost, čini se kako će se sve tolerisati prije nego ozbiljna, na činjenicama zasnovana kritika začinjena dozom humora.

Najbolji dokaz tome možemo naći u Srbiji gdje je tabloidno žutilo dominantna boja u javnom prostoru ali je izlaganje neprijatnostima i cenzuri po pravilu rezervisano za medije koji se u takvim okolnostima pokušavaju pridržavati profesionalnih standarda i donijeti činjenice na satiričan način. Pritisak u tom smislu je znao ići toliko daleko da su televizijske kuće kupovane samo sa ciljem gašenja pojedinih emisija, koje su srećom ipak uspjele opstati.

U svakom slučaju, novinari koji su učestvovali na webinaru se slažu kako je više humora u novinarstvu i promociji novinarskog rada potrebno iz nekoliko razloga.

Prvi od njih je, naravno, obogaćivanje javnog prostora drugačijim perspektivama i odmakom od ustaljenih načina na koje se teme obrađuju.

Drugi razlog zbog kojeg bi bilo poželjno više humora u javnom prostoru jeste potreba za njegovom relaksacijom. U vrijeme dominacije tema koje u javnosti podižu tenzije i imaju toksičan utjecaj na društvo, nešto opušteniji i pozitivniji pristup bi zasigurno pomogao da teme kojima se daje neopravdano puno prostora i neopravdano visok nivo ozbiljnosti – kakva je naprimjer trakavica oko formiranja vlasti u BiH – budu svedene na svoju suštinu i ogoljene u svojoj grotesknosti.

Na kraju, najvažniji argument za korištenje humora u novinarskom radu i njegovoj promociji jeste privlačenje pažnje javnosti na važne teme kojima nedostaje atraktivnosti, a koje bi bile aktuelnije ukoliko bi ih se javnosti približilo na jasan i zabavan način. Upravo to se pokazalo kao recept koji je, naprimjer, učinio kasnovečernje emisije političke satire najgledanijim i često citiranim medijskim sadržajem u SAD.

Zamoljen da za potrebe ovog webinara – koji je aktualizirao dosta zanimljivu ali zapostavljenu temu kakva je upotreba humora u novinarstvu – na osnovu svog iskustva definišem neke principe i dam konkretne savjete kada je upotreba humora u javnom prostoru u pitanju, našao sam se pred ozbiljnim izazovom da govorim o granicama i mjeri nečega za što ne postoje objektivna mjerila. Humor i njegova percepcija, za početak, zavise od same osobe i njenog okruženja.

Zbog toga je teško bilo šta tu definisati, pogotovo ukoliko vaše mišljenje treba poslužiti drugima kao mjerilo i poticaj za rad ili barem određeni segment rada i djelovanja. Najbolje do čega sam uspio doći se opet svodi, uz određene modifikacije, na onih poznatih pet pravila etičnog novinarstva koja se ne mogu dovoljno puta ponoviti i koja je potrebno uvijek iznova ponavljati i pojašnjavati. Jer, uzmemo li u obzir onu izreku Winstona Churchilla po kojoj je šala veoma ozbiljna stvar, jasno je da je sve etičke kriterije „ozbiljnog“ pristupa novinarstvu potrebno uvažiti i kad je riječ o humorističnom ili satiričnom pristupu, možda čak i opreznije i dosljednije.

Dakle, prva stvar koju bih naglasio kad je upotreba humora u pitanju jeste objektivnost. Humor po definiciji ima za svrhu da zabavi i nasmije ali to ni u kom slučaju ne smije biti zavjesa iza koje će se kriti dezinformacija. Laž i neistina su samo laž i neistina i kad su upakovane u zabavan format, i isto kao što se ne bi smjelo manipulisati negativnim osjećanjima publike niko sebi ne bi smio uzeti za pravo ni da manipuliše njenim pozitivnim osjećanjima.

Drugo, i kada se koristi humor u novinarskom radu i njegovoj promociji, potrebno je u tome biti nepristrasan. U suprotnom, pada se u zamku pristrasnosti u kojoj se humor svodi na ismijavanje a novinarstvo na negativni PR.

Treće, uz nepristranost je potrebno voditi računa i o nezavisnosti. Opći problem sa nezavisnošću kod nas je to što koliko god novinar imao slobodu da odabere na koji će način obraditi neku temu, velike su šanse da će se njegov rad u datom momentu poklopiti sa nečijom agendom. Jednostavno rečeno, ukoliko baratate humorom uvijek će se naći neko kome to u određenom momentu ide u prilog i neko kome vaš rad nije nimalo zabavan. Takođe, velike su šanse da će možda već u nekoj idućoj situaciji te uloge biti zamijenjene ali u svakom slučaju to ne bi trebao biti problem novinara koji je u svom radu ili u svojim objavama na društvenim medijima objektivan, nepristrasan, nezavisan i odgovoran.

Odgovornost u ovom smislu podrazumijeva da je novinar spreman stati iza svojih riječi, odnosno kad je humor u pitanju – da stane iza svoje duhovitosti i ukoliko ona naiđe na loše reakcije ili ukoliko se bilo šta iz njenog sadržaja dovede u pitanje. Demant, korekcija, brisanje objave na društvenim medijima i izvinjenje jesu opcije ali tek kad zakažu mehanizmi sprečavanja plasiranja sadržaja koje izlaze van granica profesionalnih standarda i/ili dobrog ukusa.

Konačno, princip humanosti je princip koji ne bi trebao biti povrijeđen ni u kojem polju djelatnosti pa tako i ni u novinarstvu. Kad je humor u pitanju, važno je voditi računa o osjećanjima ljudi i izbjeći intenciju uvrede. Naravno, svi koji se nalaze u fokusu javnosti moraju biti spremni prihvatiti propitivanje, kritiku pa i humor ili satiru na vlastiti račun, ali niko ne bi trebao biti metom vrijeđanja ili ismijavanja na ličnoj razini.

Posmatrajući ovu listu principa etičkog novinarstva, jasnije je zašto se novinari uglavnom suzdržavaju od korištenja humora budući da nije lako pronaći pravu mjeru u tome. Jednostavno, humor dosta komplikuje primjenu principa etičnog novinarstva budući da stalno nosi rizik pogrešne, često i zlonamjerne interpretacije koja može dovesti u pitanje novinarsku objektivnost, nepristranost i nezavisnost. No, uz sve rizike, humor kao alat ne bi trebalo odbacivati jer – kako je ranije pobrojano – koristi njegove upotrebe mogu biti višestruke.

Zbog toga bih savjetovao novinarima da ipak pokušaju unijeti elemente humora u svoj rad ili njegovu promociju na društvenim medijima i time se izdvojiti u odnosu na druge. Mnogi od toga odustaju čisto jer sami sebe ne smatraju duhovitim osobama ali novinari su generalno vispreni i raspolažu dovoljnom bazom informacija i znanja da je među njima mali broj onih koji to ne mogu pretočiti u duhovitost, barem u pisanoj formi. Sve što je u takvim okolnostima potrebno jeste prevazići vlastita ograničenja i strah od reakcije javnosti i rezultat može biti daleko iznad očekivanog.

Dalje, potrebno je uložiti dosta opreza i ispoštovati sve pobrojane principe etike u novinarstvu, te tako unaprijed osigurati svoju poziciju na ispravnoj strani novinarskog rada. Generalno, najbolji lijek za strah jeste poduzimanje svih sigurnosnih mjera pa je tako relativno lako živjeti i sa negativnim reakcijama dok god je vaš rad zasnovan na činjeničnom stanju stvari, častan, human i odgovoran. U tom slučaju se sve svodi na ličnu percepciju i ukus publike, ali to već nije u domenu odgovornosti novinara.

I još jedna stvar koju bih izdvojio kao važnu jeste izbjegavanje ostavljanja dojma vlastite superiornosti kroz humor. Dobar humor se često temelji na samodeprecijaciji, pa stavljanje prevelikog akcenta na ispoljavanje duhovitosti nauštrb materije koja se obrađuje redovno postigne kontraefekt, u manjoj ili većoj mjeri.

Na kraju, iako živimo u svijetu u kojem se insistira na originalnosti, ni u kojem slučaju ne bi smjelo biti neprihvatljivo ni kopiranje koncepata koji su se drugdje pokazali kao uspješni. Manje-više, šta god da radite to će nekad nekoga podsjetiti na nešto što je već vidio, čuo ili pročitao tako da – dok god nije riječ o doslovnom plagiranju – možete pokušati uraditi nešto po uzoru na nekog na čiji se rad vrijedi ugledati. Na kraju krajeva, to je jedna od situacija u kojima je oponašanje najiskreniji oblik priznanja i poštovanja.