Zaštitite izvore od kojih novinarstvo živi

Vijesti se događaju stalno. Banke se pljačkaju, automobili sudaraju, ljudi umiru, postižu se ciljevi, zločini se čine, a političari rade loše stvari.

Novinari ne mogu biti svuda kako bi svjedočili ovim događajima, pa se oslanjaju na druge da im pruže činjenice, svjedočenja i insajderske tajne koje su im potrebne da bi ispričali priče.

To su naši izvori informacija. Oni su temelj kvalitetnog novinarstva. Reporteri mogu biti pisci sa stilom ili sjajni govornici, ali ono što je najvažnije za javnost jeste pouzdanost priča koje pričaju, a to ovisi o kvaliteti naših izvora.

To mogu biti ljudi s vlastitim pričama ili oni koji su stručnjaci i insajderi. Oni nam mogu dati izjave, pisane izvještaje ili povjerljive dokumente, čak i slike ili snimke – sve potencijalno važno za otkrivanje korupcije ili pogrešnih postupaka u javnom životu.

Ponekad ljudi mnogo rizikuju da novinarima daju informacije o kojima javnost mora znati. Edward Snowden je, naprimjer, radio za Agenciju za nacionalnu sigurnost u Sjedinjenim Državama (NSA), a postao je herojski prijatelj novinarstva i demokratije kada je otkrio kako je vlada Sjedinjenih Država bila uključena u proces masovnog nadziranja širom svijeta.

Snowden je objavio hiljade dokumenata pružajući tajne informacije novinarima u Sjedinjenim Američkim Državama i Britaniji o razmjeri nadzora, uključujući i kako je NSA čak pratila čelnike drugih zemalja, slušajući njihove telefonske pozive.

Postao je javni neprijatelj u SAD-u, i sada je bjegunac, koji živi Moskvi. Ali informacije koje je dao odgovornim informativnim medijima o američkom tajnom praćenju i uplitanju u globalne komunikacije učinile su svijet sigurnijim mjestom.

Novinari će uvijek biti dužnici herojstvima zviždača poput Snowdena kada se radi o otkrivanju zloupotrebe državne moći. I sam sam imao iskustvo u ovome kada sam radio u Guardianu u Londonu.

Tokom 1980-ih izvještavao sam o borbi protiv aparthejdskog režima unutar Južne Afrike. Kako se unutrašnji otpor bijelom režimu pojačavao, vlada se uspaničila i 1986. proglasila vanredno stanje, obustavljajući demokratska prava i vladavinu zakona i pokrenuvši masovnu kampanju protiv pokreta protiv aparthejda. Pratio sam to pažljivo i izvještavao o hapšenju i pritvoru vodećeg crnačkog novinara Južne Afrike. Dok sam radio na priči, dobio sam tajni dokument koji je sadržavao imena više od 1.000 ljudi koje su južnoafričke službe bezbjednosti trebale smaknuti.

Na spisku su bila imena sindikalista, crkvenih vođa, studenata, nastavnika, pravnika, novinara i mnogih lokalnih aktivista. Dolazili su sa svih strana zajednice; ujedinjeni zajedničkom mržnjom prema državi aparthejda.

Informacije su mi došle u ruke zahvaljujući hrabrosti ljudi iz Južne Afrike, koji nisu samo sastavili ovaj spisak, već su rizikovali svoje živote da ga prokrijumčare iz zemlje.

Provjerili smo spisak i imena koliko god bolje smo mogli i Guardian je objavio spisak, svjetsku ekskluzivnu vijest, otkrivajući vanjskom svijetu prvi put razmjere represivnih mjera u Južnoj Africi i koliko života je bilo ugroženo.

Naši izvori su ostali skriveni. Nismo otkrili ko su oni i odakle dolaze. Da smo to učinili, njihovi životi bi bili ugroženi. Ovo smo objasnili čitateljima.

Kad god novinari dobiju potencijalno opasne informacije poput ove, oni imaju etičku dužnost da zaštite izvore. Neko može izgubiti posao ili život, pa ih moramo čuvati.

Ali nekada je to lakše reći nego uraditi. U svojih 50 i nešto godina, radeći kao novinar i borac za prava novinara, našao sam se u mnogim situacijama kada je zaštita izvora bila pod napadom.

Moj prvi sukob sa zakonom oko izvora je bio dok sam bio mladi reporter 1970-ih radeći za Peterborough Standard, lokalnu novinu u malom gradu u središnjem dijelu Britanije. Naišao sam na priču o krugu droge u lokalnom noćnom klubu. Insajderske informacije sam dobio od nekoliko ljudi koji rade u klubu.

Provjerio sam ih, skupio izjave i pripremio priču. Bila je na naslovnoj strani, ali sam imena izvora držao van priče. Brinuli su se da će izgubiti posao.

Sljedećeg dana urednik me pozvao u kancelariju gdje je sjedio sa šefom lokalne policije koji je želio znati s kim sam razgovarao. Rekao sam da mu ne mogu reći, ali sam se nadao da će priča dati policiji dovoljno tragova da sami istraže.

Na moje iznenađenje, urednik mi je rekao da predam svoju bilježnicu, koja je sadržavala sve činjenice priče, uključujući i detalje o ljudima s kojima sam razgovarao. On je svesku predao šefu policije.

Taj incident me je naučio da poboljšam svoje sigurnosne sisteme. Bilježnice (i magnetofoni) namijenjeni su izjavama i nekontroverznim pozadinskim informacijama, ali lični detalji koji otkrivaju izvor moraju se čuvati na sigurnijem mjestu.

Naučio me je i da je novinar koji piše priču osoba koja je odgovorna za zaštitu izvora, a ne njegov šef, čak ni njegov urednik. Novinar može svom uredniku reći od koga dobija informacije, ali ponekad je previše rizično reći bilo kome.

Urednik može odlučiti da li objaviti ili ne, ali konačna odluka o povjerljivosti mora biti na novinaru koji i prvi pravi dogovor.

Ovo je iskustvo bilo rana i bolna lekcija iz etičkog novinarstva, ali nije donijela probleme mojim izvorima. Policija je provela istragu bez nanošenja štete, a ilegalna trgovina drogom u najmanje jednoj britanskoj sporednoj ulici je bila prekinuta.

U moje vrijeme u Guardianu desila se i udarna priča o sramotnom trenutku u nedavnoj historiji britanskog novinarstva kada je novina 1983. godine napravila grešku oko zaštite izvora što je dovelo do toga da je žena koja je radila za opće dobro otišla u zatvor.

Bila je to Sarah Tisdall, dvadesettrogodišnja službenica Ureda za vanjske poslove. Dok je fotokopirala dokument, primijetila je da sadrži tajni plan vlade kako da odvrati pažnju javnosti od kontroverznog dolaska u Britaniju nuklearnog oružja iz Sjedinjenih Država.

Odmah je shvatila da se radi o šokantnoj zloupotrebi moći, pa je kopiju dokumenata anonimno poslala Guardianu u neoznačenoj koverti. Novine su objavile priču na naslovnoj stranici.

Ali onda, umjesto da unište originalne dokumente, koji su pružali jedini način dolaska do izvora, novine su ih sačuvale i potom odbile predati sigurnosnim službama. Medij je vodio sudski spor s vladom, braneći se slobodom štampe, ali su slučaj izgubili na drugostepenom postupku, a urednik, suočen s velikim novčanim kaznama ili mogućim zatvorskim rokom, predao je papire.

Na sramotu medija, osoba koja je otkrila podatke je bila otkrivena, otpušena i procesuirana zbog kršenja britanskog Zakona o službenim tajnama, zakona ozloglašenom po zaštiti neprikladnih vladinih tajni i zloupotreba. U zatvor je otišla na šest mjeseci.

Iako joj je Guardian ponudio nadoknadu i novi posao kad je puštena, ona je odbila i nastavila raditi na odbrani ljudskih prava na drugom mjestu.

Tokom tih događaja bio sam predvodnik novinara u Guardianu koji su se zalagali da novine i njen urednik moraju podržavati osnovni princip novinarskog kodeksa – štititi naše izvore informacija. Naš sindikat je rekao da je to toliko važno da novinari trebaju biti spremni ići u zatvor nego odati izvor, pa čak i anonimni.

No, uredništvo novina, nakon mnogo zabrinutosti i interne rasprave, odlučilo je dići ruke od izvora. Bio je to nizak udarac za etičko novinarstvo i onaj koji se lako mogao izbjeći da su se dokumenti uništili nakon objavljivanja. Još jedna teška lekcija i ona koju Guardian i sve druge novine u Britaniji pamte do danas.