Preporuke za profesionalniji pristup kreiranju sadržaja humanitarnog karaktera

S obzirom na to da je riječ o kompleksnoj temi, koja zahtijeva i razumijevanje šireg bh. društvenog konteksta, važno je da se čuju različita mišljenja i kreira okvir medijskog djelovanja koji bi u konačnici zaista bio u najboljem interesu djeteta. Ipak, novinari i novinarke bi se trebali pridržavati određenih prinicipa i, dok se ozbiljnija diskusija na ovu temu ne desi, truditi se sačuvati integritet djeteta maksimalno.

Prošle sedmice objavili smo tekst koji se bavio pitanjem predstavljanja maloljetnika u sadržajima humanitarnog karaktera, a u nastavku možete pročitati i preporuke za profesionalniji pristup kreiranju takvog sadržaja.

Pronalaziti kreativnija rješenja za prikazivanje djece – Efektni snimci mogu se napraviti i kada se lice djeteta ne prikazuje. Snimite dijete iz različitih uglova tako da mu ne otkrivate identitet, fokusirajte se na njegove ruke koje nešto stvaraju ili druge pokrete i korake koje pravi. Sami isprobajte različite kadrove i trudite se svaki put biti kreativniji. Umjesto tehnika „zamagljivanja“ koje mogu dodatno stigmatizirati djecu, odlučite se za opciju snimanja drugih dijelova tijela u pokretu, snimanje sa leđa, budite kreativni sa sjenama i predmetima koji mogu zakloniti lice (naprimjer, knjiga koju dijete čita). Ako se ipak odlučite za prikazivanje lica, pokažite dijete sa dostojanstvom – birajte osmijeh umjesto suza, potencirajte djetetov uspjeh a ne situaciju u kojoj se našlo. “Teške priče” ostavite za odrasle, djeci ostavite dječije teme.

Angažovati stručnu osobu koja može pružiti psihološku podršku vašim sagovornicima – Ako se medijska kuća odlučila baviti ovakvim temama, tome bi trebala pristupiti na krajnje ozbiljan način što podrazumijeva i konsultacije sa psihologom. Dopustite stručnoj osobi da razgovara sa vašim sagovornicima prije nego što krenete sa snimanjem. Na taj način, sagovornici će biti upućeniji u pozitivne i negativne posljedice takvog medijskog pojavljivanja, te će biti i dodatno osnaženi pred vaš intervju. Ukoliko psiholog procijeni da će intervju koji otkriva identitet donijeti više štete nego koristi vašem sagovorniku, poslušajte ga i pokušajte pronaći druge načine da predstavite priču. Posebnu pažnju psiholog treba posvetiti i razgovoru sa djecom ukoliko ih planirate snimiti, ili će biti prisutna i slušati roditelje kako razgovaraju sa novinarima. Na kraju, novinari koji se bave ovakvim temama mogu i sami trpiti psihološke posljedice pa psiholog može i njima pružiti pomoć.

Ne dopustite da vam se sagovornici “lome” pred kamerama – Jasno je da je fokus vaše priče težak položaj u kojem se određeni sagovornik zatekao, ali osobe o kojima pravite priču su mnogo više od njihove zdravstvene dijagnoze ili lošeg imovinskog stanja. Nastojte da vaša pitanja ne dovode sagovornike, a posebno ne djecu, do stanja emotivne nestabilnosti, i zaustavite se ako vidite da im neke teme uzrokuju bol i nelagodu ili ih dovode do suza. Ako se takve situacije dese, povucite mikrofon, ili, ako je izvještavanje uživo, skrenite razgovor u drugom pravcu. Uvijek odvojite dovoljno vremena za snimanje ovakvih priča, imajte strpljenja i budite spremni da dođete i drugi dan ukoliko zaključite da su sagovornici isuviše potreseni da bi razgovarali sa vama. Trudite se da sa roditeljima razgovarate bez prisustva djece kako biste imali kontrolu nad tim da dijete neće svjedočiti potresnim i traumatičnim pričama i prizorima.

Ukažite na širi kontekst problema o kojem izvještavate – Uvijek imajte na umu da plasirajući sadržaj humanitarnog karaktera doprinosite kratkoročnom rješenju problema koji država i njene institucije moraju sistemski i dugoročno riješiti. U svojim pričama postavljajte pitanje zašto je građanima uskraćena adekvatna zdravstvena i socijalna zaštita, ispitajte koje se sve opcije nude u trenutnom zdravstvenom sistemu za oboljele od pojedinih bolesti, istražite ko su nadležne institucije koje bi trebale rješavati problem koji vi rješavate, ukazujte na kršenja prava djece tamo gdje je to slučaj, pozivajte na odgovornost. Ukoliko objavljujete apele za pomoć oboljelima, ostavite prostor u vašem mediju i da dodatno istražite o kakvoj se bolesti radi, te na koji način se to oboljenje (ne) liječi u BiH. Osim što će animirati publiku da pomogne, vaše priče treba i da edukuju, te zainteresuju publiku za aktivno djelovanje u pravcu rješenja korijena problema. Ne zaboravite da je uloga medija da skreću pažnju na društvene anomalije i time doprinose sistemskom rješavanju problema a ne da humanitarnim akcijama obavljaju posao za druge odgovorne institucije.

Znajte kada stati – Nakon što je pomoć prikupljena, razmislite da li ima potrebe za daljim objavljivanjem privatnih podataka osoba o kojima ste izvještavali i da li ih time nepotrebno dodatno medijski eksponirate. Ako ipak želite poslati poruku svojim čitaocima da je neko ozdravio, sačekajte dok osoba povrati snagu i izađe iz bolničke postelje, te napravite priču o njoj na način da ne bude ponovo prikazana samo kroz prizmu bolesti s kojom se suočavala.

Manje prostora donatorima – Izbjegavajte da promovišete donatore i navikavajte ih na koncept medijskih sadržaja u kojima njihova imena neće zauzimati značajniji prostor. Pogotovo izbjegavajte da pred osobama koje primaju donaciju naglašavate ko je pružio pomoć kako ih ne biste doveli u neugodnu poziciju. Ako morate da ih navodite, donatorima možete dati prostor na kraju priče ili emisije a ne centralni dio.

Mislite o sagovornicima kao o svojim najbližima – Zamislite da izvještavate o dragoj osobi, svom djetetu ili djetetu neke vama bliske osobe. Razmislite koje biste sve aspekte uzeli u obzir da je takva situacija, koliko biste vremena posvetili priči, koja biste pitanja postavili, na koji način biste snimili određeni kadar, kako biste željeli predstaviti određenu osobu i u kojem svjetlu. Kad god imate prostor, dajte sebi dovoljno vremena da o svakoj priči razmislite pojedinačno i pristupite joj u zavisnosti od konteksta.

Preispitujte sebe i pitajte druge – Ne dozvolite da vam izvještavanje o humanitarnim akcijama ikada postane rutina, svakoj priči pristupajte temeljito i obazrivo. Ukoliko sami niste sigurni kako ispravno postupiti, konsultujte se sa drugim kolegama iz svoje i drugih redakcija. Razvijte mrežu ljudi od povjerenja koju čine iskusni novinari, urednici i psiholozi s kojima možete razgovarati ukoliko imate dileme oko pravilnog pristupa priči.