Sjećaš se cenzure, da li možeš da zaboraviš…

“Nedjeljna kritika”

U tom paradigmatičnom svračijem zakutku ne samo svjetskog nego i bosanskohercegovačkog te sarajevskog interneta koji se kliče bhrt.ba, Mirza Skenderagić je objavio negativnu kritiku novog filma Pjera Žalice “Koncentriši se, baba”. Pazite, nije Skenderagić Slobodan Vasković pa da random internaut otvara sajt bhrt.ba zato što ga zanima šta Skenderagić smatra, kao što Vaskovićev blog, razumije se, otvara zbog Vaskovića. Tušta i tma raznih smatrača smatra svašta nešto na bhrt.ba, tako da bismo uz veliki višak dobrohotnosti mogli eventualno da procijenimo da od tih rijetkih namjernika koji su naišli na bhrt.ba možda deset posto njih navraća do rubrike “Nedjeljna kritika”. Da se razumijemo, za ove rijetke ptice znamo da su katkad otvorile sajt, ne znamo jesu išta pročitale, tako da je teško zamisliti da je broj ljudi koji bi u teoriji pročitao tekst na sajtu bhrt.ba u rubrici “Nedjeljna kritika” odavde do vječnosti prebacio trocifren broj. Ali, eto, nepoznati neki cenzor je pomislio kako nema smisla da Skenderagić vrijeđa velikog režisera i dekana našeg Žalicu čiji film je otvorio najglavniju kulturnu manifestaciju Sarajeva grada, pa je preventivno uklonio tekst.

Pa se u Sarajevu digla kukica i motikica. Društvenomrežasti borci za pravdu, uvijek, poput mrežastih čarapa, spremni da skreću pažnju na sebe, krenuli su da trube i trube. Pa su im u pomoć priskočile slobodarske platforme media.ba i nomad.ba koje su uspjele u teškoj misiji da na internetu čak budu manje popularne od bhrt.ba te im Alexa i ne daje bilo kakav nacionalni rejting pošto su valjda u ravni statističke greške. Pa se oglasio Upravni odbor Udruženja Bh. novinari saopštivši, između ostalog: “Postupak odgovornih u BHRT-u nije ništa drugo do kršenje vlastitih uredničkih principa i osnovnih vrijednosti javnog servisa, koji su utemeljeni na slobodi izražavanja i slobodi kritike, te pluralizmu ideja i stavova, kao osnovnim pretpostavkama političke debate o pitanjima od javnog značaja. Od cenzurisanja filmske kritike još je skandaloznije objašnjenje BHRT-a u kojem direktno priznaju kako uredničke odluke prilagođavaju partikularnim potrebama i zahtjevima poslovnih partnera i pretplatnika. Ovakav pristup je protivan kodeksu novinarke etike i profesionalnim standardima – oni izričito zabranjuju političke manipulacije i uticaje bilo koje vrste, a posebno medijski klijentelizam. Zbog toga UO BH novinara naglašava kako je neprihvatljivo da se autorski sadržaji na BHRT-u, kao javnom servisu, kreiraju (ili cenzurišu) u skladu sa potrebama klijenata ili pojedinačnim zahtjevima utjecajnih osoba i da pri tome ignorišu temeljne principe slobode izražavanja i javnog informisanja.”

“Zaustavite Reuters”

Sve su dobro i tačno rekli iz “Udruženja” i još su, što je dodatni plus, to lijepo sastavili i sročili. Jedini je problem što su izostavili najvažniji dio. Koncept “cenzure” o kojem oni govore u zemljama poput Bosne i Hercegovine, kao i u najvećem dijelu svijeta, više niti postoji niti ima smisla. Ima skoro punih četrdeset godina otkad je Džavid Nimani, tadašnji lider komunista s Kosova, po legendi zavapio “Zaustavite Reuters” kada je ova agencija izvijestila o nemirima i protestima u Prištini i drugim gradovima na Kosovu za koje su komunisti mislili da će ih lakše riješiti ako šira javnost za njih uopšte ne bude znala. Fraza je u međuvremenu postala anegdotska i poslovična jer dok je poneko u Jugoslaviji u to vrijeme još i mogao da zaustavi Tanjug, nije ipak mogao zaustaviti Reuters. Četrdeset godina kasnije, u vrijeme kad je internet opasao planetu na način na koji radiovalovi nikad nisu uspjeli, svaki ovakav pokušaj cenzure svjedoči samo o gluposti onog ko ga pokušava. I kad potpuno zanemarimo blamažu kojom su cenzori sa BHRT-a osramotili i sebe i svoju medijsku kuću, ovo je za Skenderagićev tekst bila reklama kakvu nikakvim novcem ne bi mogao platiti. Ovako ga je pročitao višestruko veći broj čitalaca, nego da je nedjelju dana stajao kao prvi i najistaknutiji na sajtu bhrt.ba. Cenzori su, dakle, ispali glupi, dok su “heroji” sa društvenih mreža ispali tek jadni i anahroni. Čitali su negdje nekad o borcima protiv cenzure, o intelektualnom glamuru i romantici te pozicije u vremenu dok je ta pozicija imala smisla i nosila sa sobom neki rizik, pa kao svaka žaba iz narodne poslovice digli, eto, nogu.