Transgeneracijski prijenos ratne traume kroz korisničke komentare

Pa ipak, „iako je ovaj interdisciplinaran pristup rasvijetlio različite aspekte međugeneracijog prijenosa, do sada još nema kohezivne teorije koja  objašnjava kako se pojedinačni procesi prenose s kolektivnim iskustvom. Još uvijek nema teorije koja na adekvatan način povezuje pojedinačne procese s kolektivnim iskustvom”, objašnjava Zoletić.

Psihijatrica Nermina Kravić kaže da „preživjeli prolaze kroz niz različitih psiholoških reakcija, često su nesposobni da potpuno shvate svoju tragediju, da izraze žalovanje ili bijes koji osjećaju, te ga nose duboko u sebi, rijetko i nerado govore o tome”. S druge strane i „krivnja preživjelih reducira sposobnost i želju žrtava da govore o doživljenim užasima i torturama, govorenje o tome djeluje kao podsjetnik i ponovo pokreće neugodna osjećanja, sjećanja, noćne more, te osoba izbjegava podsjećanje i razgovor o ratnim temama što vodi u ‘zavjeru šutnje’“.

Ipak, trauma nastavlja da živi, kako u onima koji su je doživjeli, tako i u njihovom potomstvu. „Psihološko prisustvo ratnog stradanja stalno je prisutno u kući, verbalno i neverbalno, i djeca često ‘upijaju’ sveprisutnost iskustva kroz ‘osmozu’ osjećanja. Takvo ‘upijanje’ roditeljskih ambivalentnih osjećanja i neshvatljivih roditeljskih reakcija kod djece dovodi do mješavine osjećanja, straha, nesigurnosti, krivnje, teškoće da i sami izraze vlastito stanje koje prolaze, što može dovesti do određenih psihičkih poteškoća kod članova druge generacije preživjelih ratne traume“, objašnjava Kravić.

Medijatizacija PTSP-a

Trauma živi i u komentarima korisnika mrežnih medija. Eklatantan primjer su komentari na vijest portala Klix pod naslovom Britanski vojnik o PTSP-u nakon službe u BiH: Puno toga sam proživio, bilo je loše.

„Ti si ziv a ja oca nisam upozno… kako se to zove..” – pita jedan komentator.

„Svaki drugi stanovnik BiH, ima PTSP. Stvar je samo što je to kod nas redovno stanje uma, i što smo većina, pa ne znamo kako to drugačije izgleda. Pogubimo se tek kad odemo negdje u zapadnu Europu ili dalje…“, dodaje drugi.

„Mi svi imamo PTSP“, kaže još jedan anonimni korisnik na tom portalu.

Profesorica Nermina Kravić priča da je „za razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja neophodan ‘kriterij A- izloženost stresoru’ koji podrazumijeva da je osoba bila izložena ili svjedočila: smrti, prijetnji smrću, stvarnoj ili prijetećoj ozbiljnoj povredi, doživljenom ili prijetnji seksualnim nasiljem. Svi mi koji smo preživjeli rat u Bosni i Hercegovini 90-tih godina prošlog vijeka imamo kriterij A – izloženost stresu koji je uslov za razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja“.

„I onda se ‘naivno’ Bošnje pitaju, otkud Ahmići, otkud Srebrenica? Gdje su Draganče, kardinal ili Milanović da ovo objasne bezobranim Amerima i Europi?”, pita se u jednom komentaru na web portalu www.poskok.info korisnik ili korisnica skriven/a iza nickname-a Hercegnosna. Komentar je objavljen na članak pod naslovom Krvavi siječanj 1993. – DUSINA Masakr kojim je Armija BiH započela rat protiv Hrvatske. Takav komentar samo je jedan od brojnih zabilježenih na tom web mediju u kojem se relativiziraju ili opravdavaju počinjeni genocid i drugi zločini.

Negiranje zločina istovremeno je „moćan i nezreo mehanizam odbrane kojim počinioci nastoje minimizirati razmjeru i užas učinjenog zla, štiteći lažno svoj identitet i dajući mu drugo značenje“, objašnjava Kravić.

„Pri tome oni koji negiraju zločine koriste žrtvinu reakciju izbjegavanja podsjećanja na traumu, ‘zavjeru šutnje’, strah i reakciju ’emocionalne zanijemljelosti’ kojom žrtva izbjegava podsjećanje i ponovno proživljavanje teških trenutaka doživljenih u ratu“.

Po mišljenju kliničke psihologinje Emine Zoletić „mediji koji su selektivni i u službi političke propagande mogu da utiču i na prijenos traumatskog sjećanja o ratnim događajnjima te stvaraju necjelovitu i jednostranu sliku i stavove kod mladih koji nisu imali iskustvo rata”.

Ipak, „još uvijek ne znamo koju ulogu i na koji način medij i medijska kultura utiču u samom mehanizmu prijenosa sjećanja na rat ”.

Portal Poskok.info, skupa s portalom Klix.ba, bilježi najveći broj komentara u kojima su, osim negiranja zločina, prisutni i različiti oblici netolerantnog govora prema nekim grupama ljudi, najčešće onima druge etničke pripadnosti. Pokazalo je to i znanstveno istraživanje objavljeno 2014. godine. I danas je slična situacija s komentarima na portalima poput Poskoka i Klixa.

Osim komentara kojima se relativiziraju zločini, moguće je pronaći i one u kojima se pripadnici drugih naroda nazivaju pogrdnim imenima. Tako su naprimjer na vijest pod naslovom SILAJDŽIĆEVO PROROČANSTVO: Komšić je napokon uspio Hrvatima ogaditi BiH na portalu Poskok objavljeni komentari koji sadrže vrijeđanje drugih naroda (“poturice” ili “Turci” za Bošnjake). Takve komentare možemo pronaći i na portalu Klix, naprimjer kod teksta Mostar i 25 godina nakon rata najporušeniji grad u BiH. U jednom se komentaru Bošnjaci nazivaju „islamiziranim Srbima“, a Hrvati „škutorima“ i „ustašama“. Slična situacija je i na portalu banjalučkih Nezavisnih novina. Korisnici jedni druge u komentarima povremeno nazivaju „talibanima“, „srbendama“, „četnicima“, „balijama“, „ustašama“.

Govor mržnje kao „normalizacija ekstremnosti“ i „nastavak rata“

Socijalni antropolog pri Centru za globalna istraživanja na RMIT Univerzitetu u Melburnu, Hariz Halilović pojašnjava da je govor mržnje na mrežnim medijima postao jedna vrsta „normalizacije ekstremnosti“. Po njegovom mišljenju „ovdje su se susrele dvije različite koncepcije koje se u virtuelnom prostoru međusobno podržavaju i održavaju“.

Na jednoj strani je komercijalni aspekt online platformi koje ovise o reklamama, a one su pak plaćene po kriteriju kvantiteta a ne kvaliteta.

„S druge stane je potpuna sloboda izražavanja, koja korisnicima daje mogućnost da nekažnjeno, iz potpune (ili skoro potpune) anonimnosti, iznose najekstremnije stavove i šire govor mržnje bez straha od ikakvih posljedica. Iako se često može čuti kako to što pojedinci pišu u komentarima digitalnih medija ne bi nikada, pod punim imenom i prezimenom, iznijeli kao svoj stav u javnosti, mržnja ispoljena u komentarima u virtualnom prostoru je ipak refleksija mržnje iz stvarnosti“, zaključuje Halilović.

Komentari o teritorijalnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine također su česti na bosanskohercegovačkim portalima. U nekim tekstovima razvila se diskusija ko bi „pobijedio“ u ratu da su okolnosti bile ovakve ili onakve, neki su zagovarali podjelu Bosne i Hercegovine, neki pak prizivali „još jednu Oluju“.

„Republika Srpska slavi 28 godina postojanja. Slaviće i 50 i 100 godina postojanja. Vreme je da sarajevski Turci shvate da je Republika Srpska trajna kategorija, da je neće nikada ukinuti i da je vreme da traže mirno, demokratsko i kompromisno rešenje za dobrosusedski suživot sa Republikom Srpskom, jedni pored drugih svako na svome ”, kaže komentar jedne korisnice na portalu banjalučkih Nezavisnih novina povodom neustavnog Dana Republike Srpske. Komentar prati tekst o izjavi Nedeljka Čubrilovića da „Incko provodi bošnjačku politiku”.

„Ukinućemo je ovako ili onako, kad tad …. ovo je BOSNA… uvijek bila uvijek će ostati… ništa više …. nikakva srpska muslimanska ili hrvatska… samo i jedino BOSNA”, komentariše korisnik ili korisnica na portalu Radiosarajevo.ba.

Pišu se povremeno i komentari o pomirenju, mogućnosti suživota, rješavanju i prevazilaženju ratnih trauma. Na tekst o žrtvama rata koje pomažu mladima iz BiH da uče iz njihovih stradanja koji je objavio portal Klix, brojni komentari sugerisali su da „ne treba govoriti o prošlosti“.

Tako jedan korisnik piše „Dosta više. Al’ stvarnoo.. Skoro trideset godina je prošlo, a mi još rat, smrt.. A da probamo živjet?”. Na tekst Nezavisnih novina U Dejtonu potpisan mir, ali ne i pomirenje, jedan korisnik zaključuje da „uvijek jedna strana misli da je žrtva a ostali agresori a u stvari su bili svi žrtve pogrešne politike predhodnika”.

„Sama riječ pomirenje je već odavno izgubila na svojoj težini i ima različita značenja za različite ljude“, objašnjava Halilović. „Ja smatram da neko površno pomirenje – kao zaboravimo prošlost, pomirimo se sa rezultatima rata i svega što je još došlo nakon rata – može biti kontraproduktivno i neodrživo“.

Međutim, komentara koji pozivaju na pomirenje uopćeno, mnogo je manje u odnosu na one koji negiraju zločine, pozivaju na nove ili vrijeđaju i prijete pripadnicima drugih naroda. Takvi komentari nose višestruko negativne posljedice po društvenu atmosferu.

Halilović objašnjava da je „sve ove forme širenja stvarne mržnje u virtuelnom prostoru ili eteru jesu ‘nastavak rata drugim sredstvima’, ili slavljenje zločina, na čijem su se temeljima izgradile ili nadogradile politike isključivosti i nacionalizma koje danas imamo u Bosni i Hercegovini i okruženju“.

„Pored toga što se kroz ove prakse vrijeđaju žrtve, banaliziraju i trivijaliziraju strašni zločini koji su izvršeni prije četvrt stoljeća u ovoj zemlji, dopuštanje nekažnjenog i slobodnog širenja mržnje u virtualnom prostoru je gebelsovska priprema novih generacija za nova krvoprolića“, zaključuje Halilović koji se u svojim istraživanjima bavi politički motivisanim nasiljem, društvenim pamćenjem, prisilnim migracijama i drugim temama.

Psihijatrica Kravić kaže da „nepriznavanje zločina od strane počinioca onemogućuje žrtvi da oprosti i ne dozvoljava konstruktivan dijalog u društvu i državi“.

„Mladi ljudi zbog toga odlaze iz takve nepovoljne sredine u potrazi za boljom mogućnosti, sa željom da svoj pozitivni potencijal iskoriste u kreativne svrhe, a ne na destruktivnost i iscrpljujuću mržnju i negativnost, iščekujući novi sukob čija prijetnja je stalno prisutna. Stoga je priznanje zločina, oprost žrtve i dijalog, uz obostrano slušanje i razumijevanje uslov za izliječenje od ratne traume i ozdravljenje društva“, zaključuje.