Reporterka Ana Mlinarić oduševila je izvještavanjem iz pakla Petrinje: Ljuljalo se toliko da sam mislila da će se zemlja otvoriti, ali u tom trenutku nekako ostaneš pribran i miran

Osjećaj neizvjesnosti i straha nakon razornog potresa koji je u utorak pogodio središnji dio Hrvatske mnoge još nije napustio. I dalje su mnogima pred očima slike strave s kojima su se građani morali suočiti, a na samom mjestu događaja u trenutku potresa zatekla se i jedna od novinarskih uzdanica N1 televizije Ana Mlinarić koja je sa snimateljem Robertom Petekom gledateljima tijekom cijelog jučerašnjeg dana do kasno navečer donosila najsvježije informacije iz Petrinje. Ana je ispričala za tportal sve o svojim reporterskim izazovima koji su kulminirali upravo ovim izvještajem

Hrabra Ana Mlinarić koja je već četiri godine dio vrijednog i neumornog tima N1 televizije, nekom se višom silom uvijek zatiče na mjestu najpotresnijih događaja u državi pa su njezina pribrana i aktualna izvještavanja već i zbog težine situacije u kojoj se nađe, posebno pamtljiva i hvalevrijedna. Mnogi još pamte kako je prije potresa u Petrinji 33-godišnja Zagrepčanka izvještavala ispred Vladine zgrade na Markovu trgu kada je pomahnitali mladić pucao iz vatrenog oružja i ranio policajca, a potom i presudio sebi na Jabukovcu. Nakon cjelodnevnog izvještavanja u Petrinji, Anu smo zatekli u redakciji, kaže da joj je lakše bilo još s kolegama podijeliti dojmove nego odmah otići kući.

‘Ovo je teren koji ljudski ne želite da se dogodi. Tužna sam zbog svih ljudi koji su ostali bez svojih najbližih. Srce slamaju i sinoćnje i današnje snimke u kojoj su brojni ljudi pa i djeca noć proveli pod vedrim nebom, u autima’, govori nam.

Zanimalo nas je kako je ostala sabrana i nije se slomila pred kamerama. ‘I ovakve situacije su dio našeg posla i treba u njima ostati trezven, obavijestiti javnost i dati im točne, pravovremene informacije, umiriti ljude. U ovakvim situacijama, kada se to događa vama i oko vas, nekako se nađe snaga da se ostane pribran. Važno je posao odraditi, a nakon dana se s tim svojim mislima, doživljajima i tek kad sjednete, kad adrenalin malo splasne ste svjesni što se događalo i oko vas i drugim ljudima i što se moglo dogoditi. Sjajan posao odradio je i naš snimatelj Roberta Peteka i asistent Borna Uhrl. To je ono što pomaže u takvim situacijama – timski rad u kojem jedni druge tješimo, bodrimo, pazimo’, ističe.

Ona se u Petrinji našla jer je imala zadatak popratiti dan potresa u Petrinji. ‘Odradili smo javljanje u 10 sati, pokazali smo blokirani grad, vatrogasce koji su skidali te dimnjake, otišli smo u srednju školu koja je također stradala u potresu i taman je u podne počela pres konferencija gradonačelnika i Radimira Čačića koji je također stigao u obilazak Petrinji kad se dogodio potres. Nitko nije zapravo ni pomislio da će se dogoditi jači potres, jer poučeni iskustvom potresa u Zagrebu smo mislili da je to bio jači nakon kojeg će uslijediti samo slabiji no pokazalo se drukčije’, kaže. Kad je riječ o najpotresnijim javljanjima do sada ističe da joj je upravo trenutak s majkom koja plače iza njezinih leđa bio taj.

‘Ne mogu ni zamisliti tu situaciju, svima koji smo se u tom trenu tamo zatekli to je zasigurno bilo najteže. Steže se srce, knedla u grlu, i neopisivi osjećaj tuge. Ne prestajem misliti na te roditelje i na sve koji su u potresu izgubili svoje bližnje’, iskrena je. Kako je doživjela sam trenutak potresa?

‘Urezala mi se slika zida zgrade ispred koje smo se nalazili, koji je silina udara doslovno izbila. Bilo je kao neki specijalni efekt u filmu. U to trenutku sam se okrenula, pogledala oko sebe i vidjela da nema ničega što nam može pasti na glavu. Iduća misao i strah bila mi je – neće se valjda sad tlo otvoriti, toliko se ljuljalo’, rekla je.

Pitamo je može li se čovjek uopće ikada naviknuti na takva izvještavanja. ‘Mislim da stres dolazi nakon ovih situacija. Recimo nakon situacije na Markovom trgu s pucnjavom sam stres osjetila tek kad su na pres konferenciji pustili snimku i kada sam vidjela dostavljača koji bježi, kojeg svako jutro tamo srećemo, kada sam osvijestila da smo tamo mi trebali stajati to jutro. I u ovoj situaciji mislim da će stres doći tek kasnije. Taj čas kada se to dogodi ostaneš nekako sabran i miran’, ističe. Otkrila nam je kako se inače opušta nakon radnog dana koji novinarima N1 televizije ponekad traje i do 12 sati.

‘Prednost je što radimo četiri dana, tri smo slobodni pa onda imaš te slobodne dane za neke svoje hobije i gušte. Volim putovati, planinariti, rado obilazim izložbe, volim gledati dokumentarce i puno se družim. U slobodno vrijeme baš se trudim raditi stvari koje me vesele, da mi život nije samo posao. Ali kad radim, onda volim raditi onako pošteno, s puno truda i svim srcem. I uživam raditi svoj posao, imam sreću da radim ono što volim’, ističe.