Novinarske slobode: Ne govorite ono što mislite ako živite od onog što govorite

Ovaj vrcavi naslov misao je legendarnog Duška Radovića. Misao je iz doba “tvrde” komunističke cenzure. Što li se promijenilo? Pa, kako je konstatovao svojevremeno Vilijam Horsli, predstavnik za slobodu medija Evropske federacije novinara, desila se veća sloboda govora i manja sloboda medija.

Protekle sedmice novinarka „Politike“ Anica Telesković i novinar TV B92 Nenad Nešić grubo su napadnuti na dva javna skupa. Teleskovićku je na koktelu verbalno i povišenim tonom napao biznismen Slobodan Petrović, direktor „Dunav hrane grupe“ prijeteći joj tužbom što navodno piše po nalogu biznismena Milana Beka. Telesković je i pored toga nastavila da piše o nesuglasicama između ova dva biznismena.

Nešića je fizički napao Vlada Matevski, predstavnik za medije Ministarstva privrede. Nešić je na presu htio da postavi pitanje ministru privrede Željku Sertiću. Međutim, Matevski se ponio malo više kao bodi gard nego kao PR te je počeo da povlači novinara B92  unazad držeći ga za ramena. Potom je stao između Nešića i ministra sa obrazloženjem da pitanja nisu dozvoljena već je samo predviđena izjava. Nekoliko dana nakon incidenta ministar Sertić se lično u telefonskom razgovoru izvinio Nešiću.

Predstavnici oba novinarska udruženja u Srbiji osudili su ove napade ali, pitanje zašto se i ministar kulture i informisanja Ivan Tasovac nije oglasio ostalo je bez odgovora.

Netransparentna vlasništva medija: Koliko je za lošu medijsku situaciju krivo netransparentno vlasništvo, koliko cenzura i autocenzura, a koliko sami novinari zbog odsustva reakcije na razne provokacije koje dolaze iz političkog vrha,  ali i ne samo iz njega?

U nedavnom izvještaju Savjeta za borbu protiv korupcije o medijima Miroslava Milenović, članica Savjeta i forenzički računovođa navela je da netransparentno medijsko vlasništvo, privatizacije, finansiranje, tabloidizacija, cenzura i autocenzura i neizvjestan status javnih servisa parališu sistem informisanja.

Iz tog izvještaja saznali smo i da je ministar vojni Bratislav Gašić dijelom vlasnik TV Plus iz Kruševca, i da su roditelji Dušana Bajatovića, direktor Srbija gasa i potpredsjednik SPS, vlasnici TV Most i Vojvodine.

„Za mene je to fenomen koji postoji“, rekla je Milenov komentarišući pitanje vlasništva iz izvještaja.

Trn u oku: Septembra prošle godine Nezavisno udruženje novinara Srbije predstavilo je izvještaj u kojem je u 2014. godini bilo 22 napada na novinare u Srbiji od čega 12 fizičkih.

„Baza je nastala kao opomena društvu i državi da nema vladavine prava i slobode dok su mediji ugroženi“, konstatovao je Vukašin Obradović, predsjednik NUNS-a.

„Živimo u paradoksu, imamo više slobode govora nego ikada ali je sloboda medija najmanja u posljednjih deset godina“, konstatovao je tada Vilijam Horsli, član Komiteta za zaštitu novinara pri Savjetu Evrope i predstavnik za slobodu medija Evropske federacije novinara.

Poslije ovog izvještaja pojačana je priča o cenzuri, autocenzuri i uopšte medijskoj kontroli i pritiscima. Prošle jeseni ukinuta je emisija „Utisak nedjelje“ jer se po riječima autorke Olje Bećkovićpremijeru Vučiću emisija nije sviđala.  Novinare BIRN-a premijer je nazvao lažovima u Vladi na konferenciji na novinare: „E, tim lažovima recite da su opet lagali“, rekao je Aleksandar Vučić, dok je ministar informisanja Ivan Tasovac za iste novinare kazao da njih umjesto činjenica zanimaju ezoterična stanja u kojima se stvari nedodirljive, netransparentne ali lako dokazive.

Na sva pitanja o medijskim neslobodama predstavnici vlasti se pozivaju na nedavnu izjavu evropskog komesara Johanesa Hana koji je tražio dokaze za cenzuru u Srbiji, što je dio ministara protumačio da cenzure nema.

Oglašivači i sponzori: Kao i sve što se promijenilo, promijenio se i način vršenja cenzure. Jasno je da nje nema u smislu da određena ličnost sjedi u redakcijama i odobrava šta se objavljuje ili emituje, ali svakako je prisutna tamo gdje redakcije isključivo zavise od oglašivača i sponzora.

Teško je zamisliti da se televizija čijim dijelom je vlasnik i ministar odbrane objavi kritičke tonove o vojsci ili da vojvođanska TV Most ima priloge o malverzacijama u Srbijagasu. Teško je zamisliti da „Telenor“ objavi reklamu u nekom mediju a taj medij izvještava kako je VIP bolji i jeftiniji operater itd. Primjera je mnogo ali, sva pitanja vezana za pritiske završavaju odgovorom da će novi set medijskih zakona to riješiti, kao i da u julu prestaje finansiranje medija iz budžeta.

Međutim, sve to ne može da zaštiti slobodu novinara od recimo napada tajkuna, kvalifikacija premijera i minstra informisanja koji su navedeni kao primjeri.

Strani instruktori: U tako neveseloj medijskoj situaciji pojavili su se inostrani instrukturi zaduženi za propagandu: Alister Kembel i Toni Bler. Iako prije dvije decenije omraženi upravo od onih koji su ih sada doveli, Srpske napredne stranke, ministri koji su prisustvovali Blerovom predavanju prvo su bukvalno bježali od novinara koji su ih čekali ispred zgrade gdje je bio sastanak. Dan poslije toga oglasila se ministarka Zorana Mihajlović. „Mi smo sa Blerom razmijenili iskustva“, rekla je ministarka Mihajlović uz napomenu da se razmjena iskustava ne plaća.

Međutim, kad je u javnost procurjela vijest da je Alister Kembel držao predavanje PR-ima ministarstava u Vladi Srbije, na pitanje ko ga plaća prvo nije bilo odgovora, da bi kasnije premijerVučić odgovorio da ga plaćaju Ujedinjeni Arapski Emirati(?).

Ono o čemu su Bler i Kembel govorili i kakve su smjernice dobili ministri i njihovi PR-ovi oko medijskih nastupa ne zna se pouzdano, međutim, fizički napad na novinara TV B92 dogodio se poslije posjete Blera, pa ova dva događaja povezuje vrijeme u kojem su se desila.

Gdje je granica: Proslavljeni novinar i pisac Duško Radović jednom prilikom je zapisao: „Ne govorite ono što mislite ako živite od onog što govorite“. Ovu rečenicu danas primjenjuju mnogi od medijskih radnika što se naročito vidi kada u elektronskim medijima gostuju predstavnici Vlade Srbije. Premijer je prvi počeo da na pitanja ne odgovara direktno već da uzvraća kontrapitanjem: „ako me pitate…“, nijedan novinar do sada nije rekao: „nisam vas to pitao“.

U cijeloj priči o medijskim slobodama premijer je samo primjer za nepostojanje granice popustljivosti i snishodljivosti onih koji pitanja postavljaju.

Nedopustivo je da novinari pristaju da postavljaju naručena pitanja i da se poslije pitaju: „zašto nas šikaniraju“.

Nedopustivo je da se kao odgovor na zvanično pitanja prihvata propaganda o tome šta je neko od državnih činovnika uradio. Kada sve to postanu teme za objavljivanje a ne samo za kafanu onda će i medijska slika izgledati bolje.

 Foto: izvor