Kako se u medijima insceniraju Putin i Zelenski?

Jedan sjedi u fotelji za golemim stolom u dvorani kakvu bi neki Rus smatrao impozantnom u odijelu po mjeri. Rasvjeta je savršena, kvaliteta i slike i tona perfektna. Drugi se pojavljuje u vojnoj majici, ponekad je na ulici, ponekad tek pred plavim zidom, a snimka je kao da ste je vi napravili.

Posve je očito da postoji drastična razlika u načinu komunikacije i medijskom nastupu predsjednika Putina i Zelenskog. A Zelenski tu uvjerljivo pobjeđuje: odmah nam se učini simpatičnim i možemo s njim suosjećati, ruski predsjednik ostaje izoliran.

Ne samo nastup, nego je razlika i kako i što govore: tu obojica manipuliraju, a isto tako im je zajednička odlučnost i tvrdoća izraza. No razlike su mnogo veće: „Trebam municiju, a ne taksi“, tim je riječima navodno ukrajinski predsjednik odbio ponudu Amerikanaca da ode iz Kijeva negdje gdje je sigurno. Zelenski govori kao običan čovjek, obraća se direktno, riječi su jasne, rečenice kratke. Ne upušta se u nekakva objašnjavanja i povijesna tumačenja. „On se obraća na istoj razini“, kaže nam prevoditeljica Olga Radeckaja. „U njegovom govoru neposredno pred rat se Zelenski, kao što je i sam rekao, obratio ruskom narodu kao građanin Ukrajine, ne kao njen predsjednik.“

„Naš čovjek“ i „veliki car“

Isto tako nema problema govoriti o osobnim stvarima: tako je i na prigovor kako je Ukrajina vojnom silom željela povratiti Donbas odgovorio kako je često bio tamo, pričao je kako je tamo sjedio na nogometnom stadionu i spomenuo kuću u kojoj živi majka njegovog najboljeg prijatelja. „Tako nešto nikad nećete čuti od Putina“, objašnjava prevoditeljica.

Umjesto toga, Putin djeluje distancirano i negdje visoko gore: „U njegovim govorima o Ukrajincima govori kao da su pošast, virus, banda i hunta nacista i narkomana. Svi su poblesavili od zapadne propagande i upravlja ih se iz inozemstva. Putin govori da je protivnik postao sve drskiji i bezobrazniji. Riječ ‘drzak’ se često ponavlja“, kaže nam Radeckaja.

A dok Putin difamira, Zelenski pokušava objasniti: „On se obraća svim Rusima i kaže im: vama na televiziji govore ovo i ono, ali zapravo je tako. Zelenski pokušava argumentirati. On za Ruse ne kaže da su poblesavili. On govori kao da je jedan od njih.“

Ruski predsjednik se sve više okreće „slavnoj“ prošlosti, počev od kiča palače carskog doba pa do doba atomske velesile i hladnog rata gdje je vladaru Kremlja dozvoljeno da čini što hoće. Tako i ruski pisac Vladimir Kaminer kaže kako Putin zapravo živi u prošlosti: „Drugi svjetski rat je veoma važan element i Putin svjesno koristi rječnik iz tog doba“, slaže se i prevoditeljica. „Motiv je: mi smo pobijedili fašizam i nacizam, a to ćemo učiniti opet. To je ideološki motiv koji se već duže širi po javnosti.“

Velika greška nacionalizma

Ukrajinski predsjednik se pak osvrće na ono što je sad i ovdje. Ponekad se osvrne na budućnost, na primjer kad govori o članstvu u Europskoj uniji. Ali i on je prisiljen odgovoriti na takve povijesne mitove, no to čini rijetko: samo jednom je rekao i kako je u borbi protiv nacista poginulo i osam milijuna Ukrajinaca.

No Zelenski se veoma trudi izbjeći pitanje nacije i nacionalnosti: on se predstavlja kao građanin Ukrajine, baš kao što su to i brojni građani drugih nacija i vjera – uključujući i one koji govore ruski. Tu je i Putin brzo naučio da čini veliku grešku ako bi se ovaj rat smatrao „ruskim ratom“. Iskoristio je priliku pogibije jednog vojnika iz Dagestana gdje je poslao video poruku: „Ja sam Rus, imam mnogo Ivana i Marija u mojoj obitelji. Ali kad vidim herojstvo Nurmagomeda Gadžimagomeda, onda sam i Dagestanac, Čečen, Ingušijac, Tatar, Židov…“

Od onda je više puta ukazao na solidarnost drugih nacija u ruskoj federaciji, a takvu multinacionalnost sad želi suprotstaviti navodnom nacionalizmu Ukrajinaca. No veliko je pitanje u kojoj mjeri mu to ide za rukom već i zbog toga što je čitava Rusija bila iznenađena ratom protiv Ukrajine. „On je sam objavio rat. Nikoga nije obavijestio, nikoga upozorio, čak i uzak krug njegovih suradnika je bio iznenađen – s izuzetkom visokih časnika vojske“, objašnjava ruski pisac Dimitrij Gluhoski. Zato sad ima velikih problema u doživljaju ovog rata: „Ovo nije rat Rusije, to je Putinov rat. Većina ljudi se boji rata, ne žele ratovati“, uvjeren je ruski pisac.

To je zapravo i zamka u koju je Putin upao: jedini način da opravda ovaj rat jest – da bude pobjednik. To isto tako znači da je on osobno vjerojatno spreman doista posegnuti za svim sredstvima, ali isto tako i objašnjava odbijanje uopće ozbiljno pregovarati s Ukrajincima. S druge strane, ukrajinski predsjednik se i tu može predstaviti kao potpuno normalan čovjek. Jednom prilikom se obratio samom Putinu i rekao: „Ja ne grizem. Ja sam sasvim normalan. Sjedi sa mnom i reci, čega se bojiš“.

A to Putin jednostavno ne može i ne smije reći – niti Zelenskom, niti predstavnicima drugih država i međunarodnih organizacija. Jedan vladar Kremlja se ne smije bojati ničega – i tek to stvara pravu paranoju u njegovoj glavi. Jer ako ćemo o prošlosti: nema mnogo vladara Kremlja koji su umrli mirno, od starosti u vlastitom krevetu….