Kažem, iznenađenja su retka. Bilo je da pošten novinarski svet brani Sarapu kad je najuren sa Studija B, a direktorka televizije tražila da se emituje prilog u kojem se Sarapa opisuje kao notorni pijanac. Znamo kako se završilo.
Bilo je kad je redakcija NIN-a preventivno otišla i, srećom, dobila padobran u vidu mogućnosti da napravi novi nedeljnik. Slutili su da će NIN postati mlak i efemeran. Bili su u pravu.
Ali, još nije bilo da se radni kolektiv, sve imenom i prezimenom, suprotstavi rukovodstvu kuće i tako ga raskrinka kao što su to učinili novinari i drugi zaposleni u Juronjuzu ovih dana.
Čitalac zna, Juronjuz je objavio nepotpisani pamflet u kojem se traži prekid blokada RTS-a, čija je situacija upoređena sa getom i logorom (studenti su valjda nacisti) pa – i to na Veliki petak! – i sa samim razapetim Hristom.
Pamfletu se pridružila garda režimskih medijskih kopljanika. RTS je saopštenje pročitao u Dnevniku koji sada liči na vesti varoške televizije gde je gazda za miksetom, sin za kamerom, a ćerka spikerka. Što je bitnije, propagandno RTS dostiže same devedesete i vreme TV Bastilje.
Od toga su se, dakle, poimence ogradili novinari i drugi sa Juronjuza, skoro pa svi.
Juronjuz, kao još pristojna redakcija iz kosmosa državnog Telekoma, iskorišćen je da se lansira patetična „odbrana“ RTS-a. Da ga je lansirao Informer, za to niko ne bi mario.
Mozgovi koji su to smislili nisu računali na pobunu čitave redakcije. U njihovom svetu se stvari rade jer se „to tako traži“ i jer „to tako mora“. Podrazumeva se da novinarska pešadija to prihvati ćutke. Ne računa se da bi iko mogao da pokaže kičmu kao meru odstojanja od obraza do guzice.
I ta je računica uglavnom ispravna! Zato su iznenađenja retka. Ali, sada su spin-doktori postigli spektakularan autogol, kao što često čine poslednjih meseci. Nikako da naviknu na bagove u matriksu, nikako da shvate šta se u Srbiji prelama.
No jedan me lajtmotiv nepotpisanog Juronjuzovog saopštenja intrigira, možda jer se i lično osećam p(r)ozvano.
„Poslednji trenutak“ je, piše, da „kao profesija, kao ljudi“ dignemo glas protiv prevaspitavanja medija, poziva na linč, uređivanja sa ulice. Reč nije samo o RTS-u nego o „svima nama, o svakom mediju, o celoj profesiji“!
Nastranu sad što posao novinara nije da kao dugonoga misica šalje želje, pozdrave, osude i podršku, nego da izveštava i analizira. Dosta je i u našoj čaršiji onih što vole da đipe na binu i dohvate megafon pa neka oni „osuđuju“ i „dižu glas“, ako hoće.
Ama otkud da je baš ovo „poslednji trenutak“? Da još ništa nije propalo, a da će posle sigurno propasti jer je baš ovo i baš sada „poslednji trenutak“, ova blokada RTS-a uz neprijatnosti koje tamošnje kolege doživljavaju?
Ako je ovo „poslednji trenutak“ da „kao profesija, kao ljudi“ dignemo glas, kada je za to bio prvi trenutak?
Možda pre jedanaest godina kad je RTS poslao kameru u Feketić da kobajagi spontano snimi kako Vučić gologlav, prkoseći vetru i smetovima, čitavih deset metara nosi dete iz zavejanog automobila i predaje ga jednom vojniku?
Ako je to u ovoj eri bio prvi trenutak, što ga onda ne proglasiše za „poslednji trenutak“ pa da, „kao profesija, kao ljudi“, zatučemo zlo u korenu?
Što „poslednji trenutak“ nije bio kad je prvi među nama pečatirao nedeljnik „Vreme“ kao tajkunski list pa su preko noći iz tih novina iščezli svi oglasi, a redakcija osuđena na životarenje? Rekao bih da je to kudikamo gore od par dana blokade nekog medija.
Ili, što nas tajni mozak „operacije saopštenje“ nije pozvao na profesionalnu i ljudsku reakciju kad su novinari, od N1 pa nadalje, proglašavani stranim, Šolakovim i Đilasovim plaćenicima, rušiteljima države, kad su im tako, kako se sada veli, „crtane mete“?
Mogao je prigodan „poslednji trenutak“ da bude kad je Telekom protivzakonito narodnim parama osnovao ili počeo da finansira brdo opskurnih televizija, i jednu neopskurnu, naime Juronjuz? Ili, šta znam, kad je TV Informer, ta zatvorska klinika sa nadzornim kamerama, dobio frekvenciju jer „ima najbolji elaborat“?
Što nije za „poslednji trenutak“ za našu profesiju uzeto jedno od bezbroj Vučićevih gostovanja na RTS-u na koja sam sebe poziva pa još dofura onu kinesku tablu da po njoj škraba i glumi učitelja?
Ko propusti prvi, drugi, peti i sto sedamdeset peti trenutak da nešto kaže, taj nema prava da drži moralne pridike tek kad mečka zaigra pred njegovim vratima. I da, u ime svog ćeifa, proziva one koji nisu ćutali ni prvi put i izmišlja „poslednje trenutke“.
Možda je ipak došao jedan poslednji trenutak. Da kolege sa RTS-a – od kojih ogromna većina zna zanat, a neke smatram i prijateljima – dignu glas protiv onih koji su ih dovde doveli. To sigurno nisu studenti pred kapijom.
Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.