Beogradska Politika: Kraj mita o pristojnom konzervativnom listu

Početkom godine, vršilac dužnosti glavnog i odgovornog urednika lista Politika Žarko Rakić u gostovanju na N1 upinjao se da objasni kako razlog prestanka saradnje s karikaturistom Dušanom Petričićem i kolumnisticom Danicom Popović nije autocenzura ili pritisak vlasti, već samostalna urednička odluka. U prvom slučaju jer je Petričić, kako je smatrao, previše crtao tadašnjeg premijera Vučića i nije nudio druge karikature, a u drugom jer je naslov autorkinog teksta, koji se isto bavio prvim čovjekom Vlade (“Benevolentni diktator”) “neatraktivan i ne odražava suštinu”.

Dobar dio srpske javnosti to je odmah s pravom doživio kao nastavak pritiska na medije i sužavanja kritičkog prostora. To je za posljedicu imalo da se rubrika Pogledi, na kojoj se na dvije stranice oglašavaju ini komentatori, čitaoci i učesnici javnog života, otvoreno sučeljavajući suprotstavljena mišljenja, pretvorila u mjesto doziranih i predvidivih “rasprava” gdje su teme, domašaji i argumenti pažljivo kontrolisani. Sve pod plaštom uredničke koncepcije.

Ko nam ne vjeruje, neka čita Victora Hugoa

Kako izgleda ta urednička koncepcija Rakića otkrilo nam se nekoliko mjeseci kasnije u aferi Fantomski komentatori. U Pogledima je u utorak, 18. jula, objavljen osvrt tzv. dr. Petra Veličkovića (“Protiv nasilja, ne protiv muškaraca ili žena”), potpisanog kao “forenzički psihijatar, sudski ekspert za povjeravanje djece, Montreal Kanada”, da bi se zatim ustanovilo da potpisani ne postoji i da je na fotografiji koja je pratila tekst zapravo njemački glumac Andreas Kaufmann. Udruženje novinara Srbije (UNS) otkrilo je da je 5. maja objavljen još jedan tekst fantomskog komentatora, koji se predstavio redakciji kao “Milovan B. Vučić, profesor univerziteta, psihoanalitički psihoterapeut i psihoanalitički supervizor, specijalista za dečju psihoanalizu, Los Anđeles, Kalifornija”.

Kolegijum redakcije je konačno po osudama profesionalnih udruženja priznao grešku, ali je karakter tog priznanja do te mjere sporan da bi se sa žaljenjem moglo konstatovati kako je greška produbljena jer je poslata nedvosmislena poruka da se odgovornost ne traži u sopstvenim redovima, već u spekulacijama, unutaresnafskim i, možda najtačnije, političkim obračunima. Rakić je u prvoj izjavi poručio UNS-u da pitaju svoju predsjednicu ko stoji iza svega i da čitaju Victora Hugoa.

No, prije nego što se vratimo na narav priznanja uredništva, uputno je primijetiti šta je to zajedničko izmišljenim komentarima/komentatorima. Oba tobož potpisuju samoprozvani vrsni stručnjaci koje određuje više stručnih zvanja: jedan je univerzitetski profesor, drugi sudski ekspert. Obojica su se predstavila svojim geografskim odredištem, i to kao pripadnici prekookeanske dijaspore, ali i likom i starosnom dobi iz kojih je očigledno da su u poznim zrelim godinama. Veličković (Fantom I) je pozajmio lice njemačkog glumca Kaufmanna, dočim je Vučić (Fantom II) uzeo identitet Hermanna Dörnemanna, navodno najstarijeg Nijemca. Sadržinski, njihovi fantomsko-autorski radovi bave se samo naizgled i okvirno temom nasilja u Srbiji (koja je uzela maha posljednjih mjeseci poslije niza porodičnih tragedija u kojima su glavni akteri nasilni muževi), dok im je osnovna okupacija dokazivanje da su “agresivne feministkinje iskoristile tragediju za svoju političku agendu” (citat prema Fantomu I) i da je “srpsko porodično pravosuđe pod takvim feminističkim uticajima da ono više i ne deli bilo kakvu pravdu” (citat prema Fantomu II). Metodički gledano, fantomi su pribegli glumljenju stručnosti kroz pasus u kojem su se lagodno poigravali statistikom, pa je jedan tvrdio da su čedomorstva u Srbiji češća nego u Americi, a drugi da “po statistici između 85 i 95 odsto presuda ide u korist žena kao samostalnih staralaca dece”. Čak i da su izdvojeni podaci tačni, izvori nisu navedeni, te je evidentno da su fantomi/autori računali na apriorno povjerenje u njihova nagomilana stručna zvanja iz potpisa. Po “statističkim argumentima” uslijedila bi vatrena politička tirada u kojoj se na kraju upozorava na feministice i nevladine organizacije i njihov razorni uticaj na institucije. Forma opisanih tekstova mogla bi se nazvati fantom-pamfleti u kojima se iza lažnih imena, zvanja i fotografija “uglednom listu“ radikalna politička agitacija podmeće ili ukazuje kao stručni osvrt i mali doprinos široj raspravi o nasilju. Radikalna, jer se na koncu ta agitacija redovito koristi kao diskreditacija nevladinih organizacija i svih zamišljenih drugomišljenika koji upozoravaju na manjkavosti patrijarhalnog društva.

Kako provjeriti nekoga ko je iz Kanade?

Neprimjerena reakcija kolegijuma ogledala se u tome što su 21. jula, kada su se napokon odlučili progovoriti o gafu ili grešci koja se plaća gubitkom ugleda, u naslov stavili “Pokušaji diskreditacije Politike”, posvećujući jednaku pažnju napadima koje trpe, kao i objašnjavanju u čemu se sastoji urednička greška. No, i tu su se mogli pronaći vrlo nespretni pokušaji da se odagna svaka sumnja u sopstvenu odgovornost tvrdnjama da “nije postojao razlog da sumnjamo u identitet čovjeka koji nam se predstavio kao ekspert, tim prije što u novijoj istoriji srpskog novinarstva ovakva prevara nije zabilježena”. Rečenicu prije se kaže kako su se fantomi javili elektronski i da ih se trebalo detaljno provjeriti, dok se urednik sporne rubrike Branislav Radivojša u izjavi za Insajder branio pitanjem kako da provjeri nekog ko se javio iz Kanade kad nema pristup tamošnjim registrima? Pravdanja urednika i kolegijuma išla su dotle da se svaka primisao o profesionalnoj i etičkoj odgovornosti neutralisala slovom o objektivnim poteškoćama u vidu krojenja mita ili hiperbole o nezapamćenoj podvali i napadima. Umjesto da se otvoreno (pro)govorilo o razmjeri učinjene greške, njenoj ozbiljnosti i povrijeđenim profesionalnim uzusima. Ili da se manje pretenciozno otvorila debata o sijaset ovdje pozvanih pitanja, kao što su: kako prepoznati podvale i lažne autore, koliko nam sve pomažu savremeni pretraživači i kako ih koristiti, kako su se ranije otklanjale ovakve greške, koliko novinar/ka, urednika/ica moraju biti informisani i/ili upućeni da prepoznaju nadristručnjake, šta je sve bilo sumnjivo u poslatim tekstovima, njihovo ideološko opredjeljenje, jesu li se mogli prepoznati kvazistručnjaci, npr. po sintagmi “porodično pravosuđe” i drugim nelogičnostima? Ili da su se otvorila pitanja: Šta to kvalifikuje nekoga da bude komentator/ka Politike? Njegovi/njeni nagomilani stručni nazivi i mjesto prebivališta u dijaspori. Prateća slika zrelog muškarca. Ili autentičnost i značaj komentara, kao što to nije bio slučaj.

Zanimljivo je primijetiti da se uredništvo Politike u postfestum razvoju događaja niti jednom riječju nije osvrnulo na kvalitet i sadržaj podvaljenih tekstova, iako su oba teksta bila očiti pamfleti u ime ultrakonzervativne ideologije u kojima su se anonimni potpisnici obračunali s građanskim društvom i feministicama difamiranjem svih nevladinih organizacija (koje se prozivaju, npr., za obučavanje institucija i dijeljenje pravde). Fantom-pamfleti otkrili su svu istinu o listu koji bi da se smatra uglednim, konzervativnim i respektabilnim glasilom, uticajnim u različitim krugovima, jer diskurs koji su njeni urednici uspostavili olakim ustupanjem mjesta radikalnim ultrakonzervativcima, koji uz to agituju lažima, nepostojećim identitetima i fingiranom stručnošću, razobličio je mit brenda Politika. Brenda koji bi da se smatra inkluzivnim, umjerenim, otvorenim… Jer pristojan konzervativni list ne bi sebi dopustio ideološke hajke i radikalne prozivke. Ili neprovjerene i sumnjive izvore, i to povodom osjetljive teme kao što je nasilje u porodici. Takav jedan list bi priznao svoju grešku, progovorio o njoj, pozvao na širu raspravu cijelu medijsku zajednicu, a vjerovatno bi pala i ostavka glavnog i odgovornog urednika.

Trikovima protiv sopstvene odgovornosti

Ništa se od toga za sada nije desilo u slučaju Fantomski komentari. I ništa nam ne daje za pravo da povjerujemo da će se drugačije odvijati daljnji scenario, čime smo se svi suočili s istinom kako to u nas izgledaju “elitni listovi“ s dugom tradicijom. I koliko u svijetu štampe ne postoje vrijednosti oko kojih se svi slažemo. Dvadeset četvrtog jula, kada bismo pomislili da su se strasti slegle, nova komentatorska pesnica Politike u liku izvjesnog Gorana Kozića, kojem mjesto nije ni u najprizemnijem dnevnom tabloidu, odlučila je da se u stilu slobodnog verbalnog pesničenja razračuna sa svim zamišljenim protivnicima koji navodno podmeću njenom voljenom listu. Autor p(r)oziva pederuse da miču svoje odvratne pipke što dalje od Politike i u poražavajućem stilu uličara koji vjeruje da je duhovit, i u formi koja bi da bude slobodnomisleća kolumna, pita se odjednom mahnitim usklikom: “Da li ste vi normalni?” Zatim naziva prethodne urednike Politike (Bujoševića i Smajlović) “velikim štetočinama”. Nastavlja uvredama nazivajući Ljiljanu Smajlović “ženicom”, a koleginicu Skrozz “skrozzicom”. Salve mizoginije, neskrivenog šovinizima i prostote u tekstu koji se stavlja na pijedestal sedme stranice, uz prateću ilustraciju Politikinog nebodera, koji je tu valjda da pokaže koliko se ponose svojim udarnikom.

Dva dana kasnije, Pogledi su opet branili Politiku jer je sada dipl. pravnik Simo S. Stokić, nadovezujući se na Kozića, aferu nazvao “atentatom na Politiku”. Tu se već spletkari ko su podmetači, pa se denunciraju svi oni koji su odstranjeni iz Politike i koji, kako se tvrdi, imaju svoje razloge za prljavu osvetu. Zaziva se reakcija tužilaštva i presuđuje se da inkriminisana lica koja su podmetači zaslužuju najmanje nanogvicu. I na kraju, vikend-izdanje od 30. jula u Temi nedjelje Politika posvećuje “štampi na udaru podvala”. Istina, sada dosta suzdržanijim tonom, u mamurluku poslije dugog pijanstva pravdanja i napada, govori se o podmetačini na koju su nasjeli, ali se i dalje kritikuju novinarska udruženja i nevladine organizacije jer su se silovito obrušile na njihov list. Iako su oni sve uredno prijavili Tužilaštvu.

U tom pasusu je sva otužna istina: Politika i njeni urednici ne shvataju težinu učinjenog propusta, pa uporno priželjkuju epilog u vidu krivično-pravne represije kojom bi da pokriju svoju profesionalnu odgovornost. Njihova obaveza je bila da govore prevashodno o svojoj odgovornosti i da prošire to po mogućstvu u ozbiljnu raspravu o profesionalnim i etičkim izazovima. Umjesto toga, upustili su se u obračune dajući riječ komentatorima koji stvaraju atmosferu linča, denunciranja i nesnošljivosti rječnikom niskih uvreda kojem nije mjesto niti u jednom mediju. Jedini koji je cijelu stvar shvatio u punoći njene ozbiljnosti jeste njemački glumac Kaufmann, čija je fotografija korištena kao dokaz za lažni identitet. On se zahvalio Politici što su mu se javili, napominjući da je on žrtva u cijelom slučaju, da je njegovo lice njegovo sredstvo rada i da će morati angažovati advokata. Kratko i jasno da jasnije ne može biti. Poslije svega, i Politici bi bilo bolje da angažuje advokata kada već neće da mijenjaju svoju nakaradnu uredničku koncepciju u kojoj je moguće da se objavljuju neprovjereni i lažljivi komentari, ili da se mjesto ustupa nadristručnjacima, fundamentalističkim stajalištima i kolumnistima bez elementarne pristojnosti, koji bi da obnove ambijent pljuvačnice s kraja prošlog vijeka. Afera Fantomski komentari, ili razotkrivanje istina i mita o pristojnim konzervativcima koji vode list star preko sto godina, otkrila je kako iza kulisa dotjeranog dizajna i slavljenog brenda izgledaju naši današnji konzervativci. To jest, da se radi o jedva preobučenim radikalima kojima je normalno da se protiv izmišljenih i svih zamišljenih političkih protivnika vode hajke i kampanje.