Slučaj Malagurski: Ako reagujete strastveno, na njegovom ste terenu

Takve su i reakcije, na žalost, na ono što Malagurski radi, a to je, u neku ruku i pobjeda Malagurskog jer kao što igra na najniže strasti strane kojoj povlađuje, a uvijek je to srpska strana, iste strasti očekuje i sa druge strane. Pristanete li da igrate tu igru, onda ste na njegovom terenu.

To je teren gdje je Malagurski žrtva, baš kao što se to tvrdi i za one o kojima pripovijeda u svojim jeftinim uradcima. I kad Malagurski kaže, kako je to rekao gostujući na O Kanalu početkom januara da je njemu stalo do dijaloga, te da mu je stalo da se o filmu razgovara otvoreno, ne treba mu ni najmanje vjerovati jer zna da ako do ozbiljne analize dođe, da tu bitku gubi. Zato čini sve ne bi li je i spriječio. Radi to blokirajući neistomišljenike na društvenim mrežama, a po potrebi poslužiće se i drugim sredstvima. Jer mu se može.

Ako ste gledali/slušali intervju sa Malagurskim na O Kanalu, čuli ste da je film o Republici Srpskoj treći u nizu njegove triologije, koji se uz prva dva o Kosovu (“Kosovo: Moment u civilizaciji”, 2017.) i Crnoj Gori (“Crna Gora: Podijeljena zemlja”, 2021.) idealno uklapa u obrise onoga što predstavnici Srbije, gdje posebno prednjači Aleksandar Vulin, nekadašnji ministar odbrane, unutrašnjih poslova, a sada šef BIA (Bezbednosna informativna agencija), zovu „srpskim svetom“. Tri su to baze na koje se danas oslanja nekadašnja velikosrpska politika. U njegovoj perspektivi, odgovornost je negdje daleko, a nikako u Beogradu gdje Malagurski već godinama živi i radi i čije nacionalističe resurse mudro iscrpljuje. Jer mu se može.

Film koji najviše baca svjetlo na to o kakvom je autoru riječ je onaj koji nema tako težak naslov već se zove jednostavno: „Pretpostavka pravde“ (2012). U tom filmu Boris Malagurski protivrječi sudskoj presudi grupi navijača Partizana koji su okrivljeni za smrt Brisa Tatona, Francuza koji se zatekao u Beogradu u danima kad je Strazbur igrao sa Partizanom evropsku utakmicu. Prema presudi Taton je pretučen, bačen sa zida, a povrede koje su mu taj dan nanijeli bile su kobne – teška povreda mozga, pluća i karlične kosti. Preminuo je u bolnici nekoliko dana nakon napada.

Malagurski u filmu tvrdi da se Taton sam bacio sa zida i da je sam krivac za sopstvenu smrt jer, kako je rekao „ljudi se potuku“. Na jednom zatvorenom forumu sedmorica članova, koji su tu bili i pod forumaškim imenima, komentarisali su film. Komentari nisu bili nimalo fini, da se razumijemo, ali riječ je, podsjetimo se, o zatvorenom forumu. Boris Malagurski je došao do tih komentara, što je predstavio kao ozbiljne pretnje i poziv na linč i 2012. godine podnio krivične prijave protiv članova tog foruma. Dvije godine kasnije Viši sud u Beogradu trojicu forumaša je osudio na po godinu zatvora, uslovno na tri godine. Krajem iste, 2014., Apelacioni sud poništio je te presude, ali to nas sad vodi na potpuno drugi kraj, a udaljava od suštine, a to je da je ovo patern kojim funkcioniše Boris Malagurski jer nije njemu do dijaloga i do propitivanja njegovog djela i „istine“ koju tu iznosi. Malagurski zna kako se „istina“ može dobro tržiti.

„Istina“ i „sloboda“, pravda“… ključni su pojmovi koji garantuju uspjeh na tom tržištu, pa tako Malagurski lako skupi za svoj film skoro 200.000 dolara i to „od naroda“, kako će sam reći.

On za pare koje mu „narod“ daje, narodu vraća upravo ono što „narod“ očekuje – konfirmaciju.

Nema on namjeru da komunicira sa „drugom stranom“, niti ima namjeru da promijeni gledište „zapada“ na Srbe, u ovom slučaju na Republiku Srpsku, što je pokušao da implicira u razgovoru na O Kanalu. Pa kad kaže da ovo nije film o ratnim zločinima, već o nečemu pozitivnom što određuje narod, pa da će se sa tim lakše razumjeti, Malagurski ne zaboravlja, što i spominje u nekoliko navrata u kojima ratne zločine naziva „mrljama“, a za koje kaže da ne određuju narod.

Malagurski ne pada u zamku, u koju javnost često vodi politički vrh Srbije, koji već više od 30 godina izbjegava otvoreno pričati o razlozima raspada države, on je njen direktni promotor. Tako za činjenicu da su Srbi počinili najveći zločin, pronalazi riječi da ga u potpunosti izbjegne nazvati genocidom jer on bi, kako kaže, to još dodatno proučio, ili i sam doista vjeruje u to što pripovijeda i propovijeda.

Zato će Malagurski često koristiti konstrukcije o zločinima koje su činili svi, opet relativizirajući one najveće, a voditelj će samo dalje kliziti u njegovu zamku gdje sebe pokušava predstaviti mirotvorcem koji će čak i gradonačelnicu Sarajeva pozvati na premijeru filma, dodavši da bi volio da film igra i u Vijećnici u Sarajevu, na kojoj stoji tabla sa natpisom da su na tom mjestu „srpski zločinci zapalili nacionalnu i univerzitetsku bibilioteku“. Uklanjanje te table svojevremeno je zatražio gradonačelnik Istočnog Sarajeva jer natpis srpski narod „karakteriše kao zločinački i agresorski“. Zato Malagurski i bira Vijećnicu kao jedan od simbola stradanja Sarajeva, iako odgovor zna.

Isti odgovor je očekivao i od gradonačelnice Sarajeva, koja je prihvatila njegova pravila igre, a nije Malagurski ni na tome stao pa je otišao i korak dalje te pozvao Majke Srebrenice da pogledaju film, znajući da tek one neće moći izdržati da ne odgovore na pozive, koji se mogu okarakterisati i kao provokacije sa njegove strane, iako će on reći da to nije slučaj.

I svaka ta reakcija, svaki poziv na zabranu, svaka peticija, svaka prijetnja upućena Malagurskom od njega čini još većom žrtvom, kao i narod o kom tako blagoglagoljivo pripovijeda jer to i jeste njegov domet, to i jeste njegov cilj.

I mogao se taj intervju voditi na drugačiji način, a mogao se i ne voditi, o tome odlučuju uređivačke politike jednog privatnog medija. Oni su to vidjeli kao priliku da privuku publiku, a mi se sa tim možemo samo ne složiti, kao što možemo imati zamjerki na način vođenja tog razgovora, za koji se od početka vidjelo da neće proći najbolje jer ni samom voditelju nije bilo najprijatnije sjediti u studiju sa Malagurskim, u pokušaju da bude umjeren i staložen.

Prijetnje redakciji, voditelju, njegovoj porodici, ne samo da su nedopustive i da moraju biti sankcionisane, već su dodatno podstakle Malagurskog, ali prije svega one koji mu vjeruju. Uz svo razumijevanje i poštovanje preživjelih trauma, najviše ćemo sebi, a i onima koji su ubijeni, ako je tako nešto moguće, učiniti tako što od Malagurskog nećemo praviti žrtvu već ostaviti da bude ono što jeste – glasnogovornik „srpskog sveta“. I to je više nego opasno, ako se uzme u obzir da su glasnogovornici velike Srbije pripremili teren za sprovođenje u djelo ideje velike Srbije, što je uključivalo i genocid. Ali valjda smo nešto naučili iz toga? Ili nismo?