Tomašica: Udruženi medijski mnemocid

Tekst Jessice Stern „Zašto sam dopustila osuđenom ratnom zločincu da me iscjeljuje energijom?“ objavljen u New York Timesu, još jednom je podsjetio koliko emocija može izazvati (ne)govorenje o ratnim zločincima i drugim figurama kulture sjećanja. Pored važnih pojedinaca, u figure sjećanja, možemo uvrstiti i grupu (narod, naciju, etniju), vrijeme, ali i prostor, smatra teoretičar Jan Assmann.

U bh. kontekstu, u liku Radovana Karadžića prepliće se nekoliko važnih figura sjećanja koje, ovisno od toga koga pitate, poprimaju različit smisao, interpretacije i značenja. Uz njegovo ime neraskidivo je povezan i jedan geografski prostor, prostor sjećanja ili mnemotop, tačnije, masovna grobnica Tomašica. Iako su porodice žrtava to očekivale, ta masovna grobnica nije bila uključena u dokazni postupak u predmetu protiv Karadžića, niti je on na kraju osuđen za genocid na području Prijedora, kao ni na području još šest bh. opština u kojima su počinjeni zločini za koje je bio opužen.

Mediji u Bosni i Hercegovini i regiji s pažnjom su pratili suđenje Karadžiću, prenosili su izricanje presude, i iako je osuđen za ratne zločine, mnogi su u svojim izvještajima nastavili ignorisati tu činjenicu.

Kada je u pitanju Tomašica, izvještavanje se razlikovalo od medija do medija. U ovom radu analizirali smo pisanje dnevog lista Politika iz Srbije, web portala www.b92.net, www.blic.rs. i www.rts.rs također iz Srbije, kao i pisanje bosanskohercegovačkih web portala www.nezavisne.com,  www.avaz.ba, te hrvatskog web portala www.index.hr. Detaljno smo pregledali printana izdanja Politike za oktobar i novembar 2013., kada je masovna grobnica Tomašica otkrivena, a potom smo pretražili web portal lista na osnovu ključne riječi „Tomašica“. Korištenjem iste ključne riječi, analizirali smo i ostale navedene portale. Provjerili smo i printana izdanja dnevnog lista Dnevni avaz za period oktobar i novembar 2013. godine koristeći digitalnu arhivu Mediacentra, Infobiro.

Ignorisanje

Kada je u oktobru 2013. godine otkrivena jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini, srbijanski list Politika ignorisao je vijest o Tomašici. Tog i narednog mjeseca u štampanom izdanju Politike mogli su se čitati tekstovi o Momčilu Krajišniku, tada već osuđenom ratnom zločincu, i njegovim zaslugama za formiranje, tada paradržavne „Narodne skupštine Republike Srpske“. U tekstu preuzetom od Glasa Srpske pod naslovom „Uvoz Bošnjaka“, Politika prenosi da je „uoči popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, koji treba da bude održan od 1. do 5. oktobra 2013., na delu agresivna kampanja u kojoj se čak dovoze Bošnjaci iz daleke Skandinavije“. Objavljen je i jedan tekst o ekshumiranju žrtava rata u BiH: žrtvama srpske nacionalnosti za kojima se tragalo na sarajevskoj gradskoj deponiji Buća Potok. O Tomašici u dva posmatrana mjeseca iz te godine nije bilo izvještaja, a danas je u online izdanju u pretrazi po ključnoj riječi „Tomašica“, moguće doći do tri članka (objavljenih kasnijih godina) u kojima se ona uzgred spominje i nije glavna tema.

Na drugim portalima u Srbiji, kao što su B92, web portal Radio-televizije Srbije (RTS), kao i portal Blic dostupni su članci iz 2013. godine koji dokazuju da su ovi mediji izvijestili o otkrivanju masovne grobnice Tomašica. Ipak je većina takvih tekstova na B92 u kontekstu suđenja Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i drugima[1]. Objavljeno je petnaest tekstova u kojima se Tomašica spominjala uz informacije o suđenjima, presudama i uopćeno sudskim postupcima. Sagovornici u preostalih dvanaest tekstova bili su islamski vjerski poglavar, visoki predstavnik, predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Slično je i na portalu RTS gdje je Tomašica uglavnom spominjana u izvještajima sa suđenja Ratku Mladiću i drugima (32 teksta), u odnosu na one koji su se konkretnije ticali ekshumacije (šest tekstova). Objavljeno je i tri članka u kojima se Tomašica spominje tek kao dio obraćanja i poruka koje je upućivao Bakir Izetbegović. Na Blic-u je objavljeno više članaka o samom procesu ekshumacije posmrtnih ostataka pronađenih u rudniku. Sagovornici u tim člancima uglavnom su predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Posebno se ističe članak „Potrebna revizija posmrtnih ostataka u Srebrenici i Tomašici“ u kojem se citira direktor Republičkog centra Milorad Kojić koji je kazao da je neophodna „revizija posmrtnih ostataka“. Citirane su i izjave vještaka za sudsku medicinu, Zorana Stankovića koji je na suđenju Ratku Mladiću svjedočio kao svjedok odbrane. Na suđenju je tvrdio i da u slučaju žrtava genocida u Srebrenici „obducenti nisu mogli sa potpunom sigurnošću utvrditi uzrok smrti zato što nije bilo dovoljno mekog tkiva na većini tela, koja su pronađena“. Izjave su prenijete bez kritičkog propitivanja i predstavljanja mišljenja i druge strane, a nije bilo ni mišljenja preživjelih.

Tomislav Marković, novinar i pisac iz Beograda, smatra da je „uloga medija u procesu suočavanja s prošlošću ogromna, zapravo najbitnija, uz obrazovni sistem, muzeje i slične institucije posvećene čuvanju sećanja“. Međutim u Srbiji, kaže on, „proces suočavanja s prošlošću je misaona imenica, takvo nešto ne postoji, bar ne na državnom i institucionalnom nivou“. Prema njegovom viđenju, „umesto suočavanja i ovladavanja prošlošću, na delu je sistematsko falsifikovanje nedavne istorije u nameri da se skine odgovornost sa zvanične Srbije za ratove, agresiju, ratne zločine i genocid“.

Slično misli i Meldijana Arnaut Haseljić iz Instituta za izučavanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Smatra da je uloga medija „određena vlasničkim strukturama i dnevno-političkim naklonjenostima“.

„Oni mediji koji su naklonjeni negiranju, poricanju i minimiziranju počinjenih zločina, čine to u skladu sa uređivačkom politikom koja je pod direktnim utjecajem političkih elita“. Slično kao i Marković, i ona kaže da „takvi mediji sprovode strategije oslanjanjem na intelektualne krugove koji ulažu napore u kreiranju javne historije po šablonima koji odgovaraju vladajućoj politici“. Dodaje da to čine „djelovanjem kroz različite segmente javne sfere kao što su: obrazovanje, kultura, religija, publikacije, medijsko djelovanje, propagandne aktivnosti u kojima se koriste razni mehanizmi kako bi se postiglo negiranje izvršenja zločina, preko poricanja saznanja o izvršenim zločinima, negiranja žrtava, prikrivanja žrtava, prikrivanja činjenica o izvršenim zločinima, do odbijanja prihvatanja odgovornosti neprihvatanjem činjenica sudske prakse utvrđenih presuđenim predmetima procesuiranim pred međunarodnim i nacionalnim sudovima“.

Mjesto medija u negiranju, ignoriranju i „retuširanju“ prošlosti instrumentalnog je karaktera. Njihovo djelovanje „zasniva se, između ostalog, i na analizi sadržaja medija koja će dati smjernice za dalje djelovanje u cilju poboljšanja medijske slike i promocije stavova koji su u skladu sa političkim projektima vladajućih elita i strategijom za koju su se te elite opredijelile“, zaključuje Arnaut Haseljić.

Posljedice ignorisanja

Marković smatra da je jedan od razloga zbog kojeg mediji u Srbiji izostavljaju priču o Tomašici i drugim masovnim grobnicama iz svoje agende i u činjenici da „mediji koji su učestvovali u pripremi rata i masovnih ubijanja, mediji koji su zdušno radili na dehumanizaciji drugih, nesrpskih naroda, kako bi stvorili ideološku osnovu za njihovo istrebljenje – nikada nisu doživeli lustraciju, nikada niko nije odgovarao za svoja nepočinstva, tako da danas isti ljudi, urednici i novinari, pojačani novim, mlađim snagama nastavljaju svoje nečasno delo“.

Za razliku od novinara koji su učestvovali u pripremanju javnog mnijenja za ratove u bivšoj Jugoslaviji, u Ruandi su trojica novinara proglašena krivima i to zbog njihove uloge, koju su kao novinari imali u poticanju genocida u toj državi.

Stradanje stanovništva Prijedora ignorišu i lokalne vlasti, jer još uvijek nema podignutog spomenika žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ubijenim u tom gradu. Jedan od vodećih teoretičara u oblasti kulture sjećanja, profesor Todor Kuljić, u tekstu Novi javni spomenici u regionu: oružje u građanskom ratu sećanja pojašnjava da su spomenici istovremeno instanca sjećanja i zaborava.

„Memorijalni spomenici palim herojima su posrednici između politike, traume, kolektivnog pamćenja i javne umetnosti. Nije reč samo o umetnički uobličenom granitu, nego i o smišljenom nastojanju da se istakne javno viđenje društveno priznate smrti. Prosto rečeno, na delu je borba oko smisla smrti“, pojašnjava Kuljić. Piše i da su spomenici najčešće „izraz spremnosti grupe da se seća vlastitih žrtava“, a ne „vlastite krivice“. Nasuprot nacionalnim spomenicima palim junacima i žrtavam, po mišljenju ovog autora, stoje antispomenici. Pod njima podrazumijeva „spomenike žrtvama vlastitog nasilja“ koje podiže država kako bi se suočila s demonima iz vlastite prošlosti.

Nepodizanje antispomenika u Prijedoru, ali i nedozvoljavanje porodicama žrtava da ih podignu, zajedno sa medijskim ignoriranjem zločina, otežava, pa i u potpunosti onemogućava, izgradnju istinske kulture sjećanja. Mediji, koji često interpretiraju prošlost, u tom su pogledu izuzetno značajni. Tomislav Marković pojašnjava da upravo „ignorisanje masovnih grobnica, njihovo odsustvo iz većine medija u Srbiji, ima za cilj da blokira samu mogućnost kulture sećanja“. Riječ je o svojevrsnom mnemocidu – doslovnom ubijanju sjećanja na zločine, ignoriranjem i negiranjem.

„Zapravo, o kulturi sećanja u ogromnoj većini srpskih medija uopšte se i ne može govoriti, a slična je situacija i u drugim sferama društva – politici, kulturi, umetnosti, među uglednim intelektualcima, akademicima, na univerzitetima, u školama, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi… U svim pomenutim segmentima društva, a pogotovo u medijima, neguje se sistematska kultura zaborava i poricanja zločinačke prošlosti. Onaj ko bi se o nedavnoj prošlosti obaveštavao isključivo putem većine srpskih medija, imao bi potpuno iskrivljenu sliku o ratu. To da je rat osmišljen i planiran u Beogradu, da su srpske vojne i paravojne snage etnički čistile Bosnu, da je država Srbija u genocidu učestvovala materijalnim kapacitetima i ljudskim resursima, da je genocid finansiran novcem poreskih obveznika iz Srbije – to je i dalje u domenu fantastike, to sve ne postoji za srpske mejnstrim medije. A ni za pomenute poreske obveznike. U tom smislu, mediji su bili i ostali deo udruženog zločinačkog poduhvata“, zaključuje ovaj novinar i pisac.

„Historijske interpretacije politika i praksi manifestovanih kroz izvršenu agresiju i počinjene zločine“ veoma su važne u izgradnji kulture sjećanja, smatra Meldijana Arnaut Haseljić, a kultura sjećanja trenutno je, po njenom mišljenju, „najčešće predmetom političkih manipulacija“. A sudeći po sadržaju koji se objavljuje, i medijskih.

Preciznost prije svega: Alternativni brojevi (činjenice)?

Iako Politika nije izvještavala o otkrivanju Tomašice, brojni mediji jesu, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Različiti mediji su imali i različite informacije i interpretacije. Analiza dostupnih sadržaja na portalima Nezavisnih novina, Dnevnog avaza i Index.hr-a, pokazala je određene nekonzistentnosti kada je u pitanju broj pronađenih žrtava. Jedan od temeljnih imperativa istinite mas-medijske informacije jeste preciznost, posebno u slučaju navođenja broja ljudskih žrtava u ratovima, prirodnim i drugim nesrećama. U slučaju izvještavanja o Tomašici ipak nije bilo tako.

Naprimjer, 9.10.2013. Nezavisne novine i Index.hr predstavljaju različite brojeve pronađenih žrtava. Na portalu Nezavisnih objavljena je vijest u kojoj je navedeno da su iz rudnika Tomašica „do sada ekshumirani posmrtni ostaci 108 osoba“, a na portalu Index-a na isti datum nalazimo vijest prema kojoj su „do sada ekshumirana tijela 70 žrtava te dijelovi posmrtnih ostataka još 50 osoba“, ili ukupno 120 žrtava. Na datum 24.10.2013. Indeks donosi informaciju o 268 ekshumirnanih žrtava, Dnevni avaz 23.10. piše o 240 pronađenih žrtava, a Index 2.11. donosi podatke o pronađenim posmrtnim ostacima 390 osoba. Portal Nezavisnih novina, 6.11. u članku naslova „Žalosno je što grobnica Tomašica postaje pozornica“, navodi manji broj ekshumiranih tijela u odnosu na onaj koji je naveo Index.hr, te tvrdi da su „dosad ekshumirani posmrtni ostaci 369 žrtava, od toga 230 kompletnih tijela“. Čini se da se broj žrtava na portalu Nezavisnih smanjio, iako je članak tog medija objavljen kasnije u odnosu na članak Indeks-a. Potom su Nezavisne novine 9.11. i 15.11.2013. prenijele članke u kojima je navedeno da su „iz masovne grobnice Tomašica do sada otkriveni posmrtni ostaci 430 žrtava, od čega je 275 kompletnih tijela“. Uprkos navedenim brojkama, isti medij je 25.4.2014. godine prenio članak agencije SRNA u kojem je navedeno da je u Tomašici pronađeno 395 ubijenih osoba („275 kompletnih i 120 nekompletnih“), a 18.7. od iste agencije preuzet je članak u kojem se kaže da su pronađeni „kompletni posmrtni ostaci 256 žrtava, kao i nekompletni ostaci oko 30 žrtava“, tj. ukupno 286 nestalih. Dakle, u odnosu na tekstove od 9. i 15.11. u kojima je konstatovano da su pronađeni ostaci 430 žrtava, u tekstu od 25. aprila 2014. taj broj se smanjio na 395 pronađenih žrtava, da bi nekoliko mjeseci kasnije, 18. jula, broj žrtava bio smanjen na 286. Index.hr, 20. jula 2014., pak, donosi vijest u kojoj se navodi da su u Tomašici „do sada pronađena tijela 435 žrtava“.

Prema pisanju Balkanske istraživačke mreže (BIRN), u tekstu koji su objavili 24.6.2015. navode se informacije koje je dao „forenzički ekspert Optužbe Ian Hanson na suđenju Ratku Mladiću“, a prema kojima je iz Tomašice ekshumirana „371 skupina posmrtnih ostataka“. Konačne informacije, međutim, bit će poznate tek nakon što se završe sve DNK-a analize. Neke žrtve su i, prema Hansonovom izvještaju „ranije bile prebačene u sekundarnu grobnicu na lokaciji Jakarina kosa kod Prijedora“. Time je dodatno otežano utvrđivanje konačnog broja pronađenih žrtava.

Fokus tekstova o Tomašici u Nezavisnim novinama uglavnom je na radu Tužilaštva BiH i Instituta za nestale osobe. Ipak, članak objavljen 9.11.2013. donosi priču porodica žrtava iz Prijedora. Najopširniji objavljeni tekst na Nezavisnim preuzet je od Slobodne Bosne, a donosi izjave predsjednika Saveza logoraša BiH, predsjednika Udruženja „Prijedor ’92“, predsjednika Udruženja logoraša „Kozarac“ i drugih, o potrebi gradnje spomen-obilježja i memorijalnog centra kako u Tomašici, tako i na mjestima masovnih ubistava civila, odnosno na mjestima gdje su bili logori Keraterm, Manjača, Omarska, Trnopolje. Na portalu Index sagovornici su najčešće bili Bakir Izetbegović, poglavar Islamske zajednice, Husein Kavazavić, Mujo Begić i Lejla Čengić iz Instituta za nestale osobe iz Bihaća, kao i drugi stručnjaci, forenzičari i istražitelji. Tekstovi uglavnom nisu sadržavali interpretaciju i bili su utemeljeni na izjavama sagovornika/ca i brojkama, odnosno podacima o nestalim i pronađenim osobama.

Novine Dnevni avaz donosile su i priče običnih ljudi, žrtava, preživjelih logoraša i svjedoka zločina koji su prethodili masovnoj grobnici u nekadašnjem rudniku kod Prijedora. Tako je, naprimjer, 14.9.2013. objavljen članak čiji naslov „Koliko još Amira po Bosni obilazi grobnice…“ upućuje na sadržaj koji je ustvari dnevnički zapis Muje Begića (šefa Ureda Instituta za nestale osobe) o njegovim iskustvima s ekshumacijama žrtava iz masovnih grobnica. A. Hadžić 30.11.2013. za Avaz piše tekst „Prošao sam ovozemaljski džehenem“ u kojem se detaljno predstavljena ispovijest bivšeg logoraša Trnopolja. U tekstu „Neumorni podsjetnik“ od 28.3.2015. M. Dedić piše o Mirsadu Duratoviću iz Bišćanja koji je u Tomašici pronašao ostatke „brata, oca, djeda, nane, trojice amidža i dvojice amidžića“. Avaz je objavio i priču o Havi Tatarević čijih su šest sinova i suprug ubijeni u Prijedoru i pronađeni u Tomašici.

Prethodna analiza tekstova u Politici i sadržaji ovih tekstova u Dnevnom avazu ukazuju na razliku u informisanju građana Srbije i BiH, odnosno čitalaca te dvije novine.

„Masovne grobnice istine“

Američki komunikolog Robert McChesney tvrdi da su mediji, ili bi bar trebali biti, „javno dobro“. Revidirajući McChesneyevu definiciju, Marković kaže da bi za medije u Srbiji prikladnija definicija bila „javno zlo“: „Ta definicija je zanimljiva, samo što je kod nas sve postavljeno naopako, pa i koncept javnog dobra“. Zbog uloge medija u pripremanju javnosti da prihvate zločine koji su uslijedili 90-ih, ali i njihove uloge u minimiziranju i ignoriranju vijesti kakva je i otkrivanje masovne grobnice Tomašica, Tomislav Marković medije u Srbiji naziva „masovnim grobnicama istine“.

Citirajući stihove[2] iz Bodlerovog djela „Cvijeće zla“, profesor Draško Bjelica sa Filozofskog fakulteta u Nišu kaže da je „bolno ali bezazleno Cveće zla poetska istina genealogije i hijerarhije svakog mogućeg zla, ujedno, poetska istina rata devedesetih i sadašnjeg odnosa prema ratu, prema zločinima i zločincima, prema žrtvama, prema istini i pravdi. Vukovar, Prijedor, Sarajevo, Kosovo, (dug je spisak naselja, gradova i sela), to je genocidna politika u kontinuitetu. I nakon toliko godina od rata, vlasti u Srbiji redizajniraju i reinterpretiraju jednu i istu kobnu politiku“. Ovaj profesor filozofije smatra da je „na delu konverzija i inverzija vrednosti, istine i laži, dobra i zla, zločinaca i žrtava. Mir na groblju nije mir za živa bića, tim pre nije za čoveka, za slobodoumna, kreativna bića“.

Rat je, kako to piše teoretičarka kulture sjećanja Jose van Dijk[3], trauma koja prekida normalan tok pamćenja i čovjekov osjećaj kontinuiteta. Negiranjem, falsifikovanjem ili ignoriranjem istine o ratu raste frustracija preživjelih i svih onih kojima je istina važna. Uloga medija u ovom procesu je ogromna, jer, kultura sjećanja je posredovana upravo medijima u kojima se stalno odvija komunikacija između privatnog i javnog sjećanja.