Legenda o Feralu i dalje živi: Smehom u oko establišmenta

Laku moć, voljena Hrvatska

Zapjevaj, nemoj se stidjeti

Kad svjetlost dogori feralska

Ti ćeš se sretnijom vidjeti.

Cvjetat će zemlja, more i zrak

Poslovni tornjevi, voćnjaci…

Svijetao bit će i taj tvoj mrak

Kad u njem zabljesnu očnjaci.

(Iz poslednjeg broja Feral Tribunea, 2008. godine)

 

Izgledalo je kao da će uslediti nastup rok benda: osnivače splitskog Feral tribjuna (Tribune) u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju u petak uveče dočekalo je duplo više ljudi nego što tamo može da stane.

Publika se smestila kako se ko snašao. Sedelo se i na stepeništu, ispred pozornice, oko zvučnika i po ćoškovima. Oni koji nisu uspeli da uđu, pratili su predstavljanje knjige Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune na video-bimu, u prohladnom dvorištu CZKD, zagrejani napicima iz kafea.

Legenda o Feralu, očigledno, i posle toliko godina živi. Bilo je u publici i dosta dvadesetogodišnjaka, koji su o njemu samo mogli da čuju priče matoraca koji su se osamdesetih ložili na Feral u Srbiji ili mu se devedesetih divili gledajući naslovnice splitskog nedeljnika koje su nekako dovde stizale čak i u vreme kada internet nije postojao.

Verovatno ovi mladi ljudi sada čitaju tekstove Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, koji su, pošto je Feral ugašen 2008, nastavili da pišu, a danas to rade u riječkom Novom listu (Lucić) i srpskom nedeljniku Novosti koji izlazi u Zagrebu (Dežulović i Ivančić).

Dežulović je već takva, kako to eufemistički kažu oni koji izbegavaju da pomenu Jugoslaviju, „regionalna zvezda“, da ne samo što ga objavljuju nebrojeni hrvatski, srpski ili bosanski portali već je verovatno najpiratizovaniji autor na internetu na nekad jedinstvenom prostoru od Vardara do Triglava. Upravo je internet dao nova „regionalna“ krila Feralovcima, koje je na taj način njihova publika širom bivše države jedva dočekala.

Da dodatno podgreje legendu potrudio se i riječki novinar Boris Pavelić, koji je vredno hronološki beležio kako je, iz godine u godinu, iz rata u rat, iz komunizma u kapitalizam, iz jednopartijskih u višepartijske pritiske, izgledalo praviti Feral. I to svoje jednogodišnje istraživanje spakovao je u impresivnu, debeljuškastu, bogato opremljenu i, sledstveno, skupu knjigu na 700 strana Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune.

Onom ko nije imao sreće da prati FT možda će, čitajući Smijeh slobode, poći za rukom da oseti neponovljivu eksploziju novinarske i satiričarske kreativnosti i odlučnosti da se svima kaže sve, da oseti taj drčni, prkosni, pankerski stav koji je osamdesetih drmao Jugoslaviju a devedesetih i dvehiljaditih Hrvatsku. Feralovci su ga gradili još od 1983, kada je satirični dodatak Slobodne Dalmacije na jednoj strani dozvolio nekim klincima da se tu igraju. Da su znali da će ovako da se zaigraju…

Ta igra je postala najžešći, najprovokativniji i najurnebesniji novinski proizvod na ovim prostorima poslednjih decenija. I ne samo na ovim prostorima. I ne samo poslednjih decenija.

„Pa šefe, pa vidite, pa Lirika utoke! Pa ovo da ganjaš do sudnjega dana!“ (inspektor Milikić, beogradska policija, o pesmi Predraga Lucića štampanoj u Betonu)

Feral je svoje vrhunce doživeo kao samostalni nedeljnik, kada se njegovo izlaženje čekalo kod kolportera. Kada je ugašen 2008. godine, uživao je i dalje kultni status, ali su mu glave došle nove tržišne bizarnosti. Bio je to jedinstven primer nedeljnika, koji ima vernu publiku i ozbiljan tiraž, koji tokom 25 godina izlaženja nije imao nijedan oglas.

Nije se našao junak među tajkunima, nije bilo čak ni tog Hajnekena, Koka-Kole ili Samsunga, nijednog direktora nijedne firme kome je istina bitnija od dobrih odnosa sa režimom u Hrvatskoj.

Ovakvo 25 godina dugo, uporno, pankersko, montipajtonovsko, novinarsko nabijanje prsta u oko jugoslovenskom i hrvatskom režimu nikad ranije nismo videli. Niti ćemo uskoro. Posebno ne danas, u vreme buldožerskog razaranja osnova novinarstva, onog koje naivno insistira na neisplativoj istinitosti.

Evo kako sve to vide Predrag Lucić, Boris Dežulović, urednici FT u tim najkreativnijim godinama (glavni urednik Viktor Ivančić bio je opravdano odsutan zbog bolesti), kao i autor knjige o njima Boris Pavelić i njihov domaćin na tribini, pisac Saša Ilić. Donosimo šire izvode iz njihovih izlaganja na tribini u CZKD.

BORIS PAVELIĆ: Jako mi je drago da smo večeras u Beogradu. Jer smo mi, ne sumnjam, svako na svoj način došli da kažemo da ne mora sve biti onako kako nam nacionalisti kažu da treba.

Saša je rekao da je ova knjiga trebala biti rezultat istraživanja tima stručnjaka… Ja sam to uradio upravo zato što oni nisu napravili. Ukratko bih ovu knjigu opisao kao pokušaj da se jedna vrijedna stvar otme zaboravu.

Svaka je knjiga o povijesti nastojanje da se jedna tema otme zaboravu, ali ova je tema naročito važna i naročito zaboravljena.

Kada se 2008. ugasio Feral, ja sam o tom gašenju radio intervju sa Slavkom Goldsteinom. On mi je u tom intervjuu rekao da je želio da objavi dvije knjige o Feralu, odmah nakon gašenja. Ja sam rekao: „Ja bih volio napisat barem jednu od njih“.

Godine su prolazile, bilo je razgovora, znam iz osobnog iskustva, sa feralovcima, mnogi su ih nagovarali da oni sami napišu svoja sjećanja na ono što su radili. Oni su iz raznih razloga, što osobnih što profesionalnih, to odbijali.

I nitko drugi nije pokazivao namjeru da to napravi. A ja sam se oduvijek divio tim ljudima i divio se onom što su uradili. Kada sam stjecajem nekih sretnih okolnosti dobio vrijeme i mogućnost da to napravim, iskoristio sam to…

(…)

Ja znam da je Slavko Goldstein Viktora Ivančića nagovarao. On je njemu dao konkretnu ideju: odaberi naslovnice koje smatraš najboljima ili najvažnijima… Ako se dobro sjećam, spomenuo je možda stotinu… ili je brojka bila nešto drukčija?… u svakom slučaju: odaberi naslovnice i o svakoj od njih napiši jedan mali tekst. Viktor sam kaže da je to sjajna ideja… Ja mislim da je on to odbio. Nikad nisam razumio zašto sami feralovci ne pišu o tome. Moj je dojam bio da je to možda emotivno… (…)

Emotivno i u osobnom smislu, emotivno i u profesionalnom smislu, pa bi to bio preveliki napor… Ali oni su ovdje, pa mogu o tome nešto osobno reć.

SAŠA ILIĆ: Pre ove tribine pričali smo o tome šta je ova knjiga napravila u samom feralovskom jezgru. Mene posebno zanima pozicija Borisa Dežulovića u svemu tome. Ti si prvi koji je izašao iz Ferala krajem devedesetih godina. To je bilo neobično, mada, ruku na srce, meni to nije strano budući da imam slično iskustvo kada je u pitanju Beton koji smo radili u Beogradu i koji je nastao, moram da kažem, pod neposrednim uticajem Ferala… Dakle, da li je pojava te knjige i cela priča koja se zavrtela nakon toga za tebe bila neki vid ponovno uspostavljene kohezije u tom jezgru? Kako si doživljavao ceo taj projekat?

Sad više ne možemo ni govorit o mejnstrim medijima. To, zapravo, nisu više ni mediji. To mejnstrim novinsko izdavaštvo je nešto između informativnog servisa HDZ-a i marketinške pijace velikih korporacija. Tu od novinarstva više nije ostalo ništa (Boris Dežulović)

BORIS DEŽULOVIĆ: Ako se dogovorimo da neću pričat o tome zašto sam otišao iz Ferala… To je drugo najčešće pitanje – prvo je pitanje „Kad će ponovo Feral?“, a drugo pitanje je „Zašto si otišao iz Ferala?“ (smeh)

PREDRAG LUCIĆ: I kad ćeš opet otić iz Ferala? (smeh)

BORIS DEŽULOVIĆ: I kad ćeš opet otić iz Ferala!… ovaj… Dakle, zašto sam otiša nije važno. Al’ ovaj… zašto god da sam otiša… i godinu i dvije, i evo sad osam godina poslije, ja samo fizički nisam bio u toj redakciji.

Znaš… mi smo formirali Feral, Feral je formirao nas. Ja sam svih tih osam godina do danas – i dalje feralovac. Ne samo kao moje intimno opredjeljenje, nego i u javnoj percepciji, po onoj: „Jednom udbaš, uvijek udbaš“. (smeh)

Ja samo nisam bio u redakciji pisat tekstove, ali inače sam, naravno, feralovac. Ako me pitaš kako doživljavam tu knjigu – jednako kao Predrag i Viktor, nema tu neke bitne razlike.

To ti je ko neki obiteljski spomenar, album sa slikama koje su davno zaboravljene. Ja stalno spominjem – u ovoj knjizi sam našao neke stvari koje sam zaboravio, bogami za neke stvari prvi put čujem. (smeh)

Tako da je to jedna dosta široka priča.

SAŠA ILIĆ: Znači da je bilo potrebno neko oko sa strane koje će…

BORIS DEŽULOVIĆ: Pa sigurno je bolje. Bolje je on to napravio nego mi. Mi bi radili, ako bi nas ikad neko na to nagovorio, sasvim sigurno drugačije.

SAŠA ILIĆ: Kako biste vi napravili pregled Ferala?

BORIS DEŽULOVIĆ: Pazi, on je napravio ozbiljan posao. Mi bi napravili neozbiljan posao. (smeh)

PREDRAG LUCIĆ: Mislim da mi ne bi napravili nikako.

BORIS DEŽULOVIĆ: Zato kažem hipotetski… Mi smo imali razne ideje, naravno. Moja je ideja treća, pored Goldsteinove dvije.

Ja bih, recimo, rado radio jednu luksuznu… ako neko ima para u publici da finansira (smeh)… jednu luksuznu foto-monografiju sa svim montažama i fotografijama Tuđmana. Znaš, „Franjo i mi“ (smeh).

Ko Tito što je nekad imao one monografije „Tito u retkim trenucima odmora“, „Tito za strojem“, „Tito za klavirom“, „Tito sa Sofijom Loren“… Mi nemamo, doduše, sliku sa Sofijom Loren. (smeh)

Napraviti, dakle, luksuznu foto-monografiju montaža. I, ako krenemo tako, imamo sto milijuna ideja. U Feralu je ostalo tog materijala. To su hiljade i hiljade kartica tekstova i fotomontaža, zahvalnih za nekakvu zajebanciju, igru, ukoričavanje, kako god.

Ali, znaš, povijest pišu pobjednici. A mi nismo pobjednici.

SAŠA ILIĆ: Rekao si da bi to bila knjiga koja bi takođe bila u tom feralovskom duhu. Dakle, zabavna a ne ozbiljna kao što je ova koju danas imamo. Feral je, zapravo, bio savršena sinteza tog satiričnog i ozbiljnog dela. Bila je tu masa tekstova o politici, zločinima, korupciji i tako dalje. Kada se pomisli na Feral, prvo se pomisli na taj satirični deo. Koju ste satiru vi baštinili, na šta ste se oslanjali? Koje ste uzore imali pred sobom…?

PREDRAG LUCIĆ: Mi jako ne volimo da se samo satirični deo ističe. Pošto je Feral, od kada je počeo izlazit, bio kombinacija i satiričnog i takozvanog ozbiljnog novinarstva. Nastojali smo da se to prožima koliko je god moguće. Da ove takozvane ozbiljne teme budu satirizirane. A i satira, nažalost, nije bila „hahaha“, bila je gorka, mučna i ozbiljna. Preozbiljna, zapravo, za ono što bi čovjek htio nazvat satirom.

Mislim da će barem ova vlada, u čitavom svom mandatu – nadamo se da će to do ljeta završit – govorit o Lijepoj našoj haubici kao uvredi službene himne Republike Hrvatske, iako je to jedna od boljih i ubitačnijih antimilitarističkih pjesama koje sam ja pročitao (Predrag Lucić)

Često se poteže ta neka poveznica sa Feralom kao nastavljačem splitske satiričke tradicije. To nije točno. Naprosto je Feral bio nešto drugačiji.

Split ima u svojoj prošlosti, u dvadesetom stoljeću dosta toga…  za mnogo satiričkih listova se i ne zna, jer su izlazili, recimo, jedan-dva ili tri-četiri broja, naročito u onom periodu između dva svjetska rata.

Ja sam imao priliku jednom u biblioteci Arheološkog muzeja vidit to blago. Satirični časopis, ono, mali format, ono ko Alan Ford na osam stranica, zvao se Crvena jaja. Tri izdanja jednog broja. I sve veće i veće bjeline. A na bjelinama… znači maknut je slog i udaren je pečat kraljevske cenzure.

Tako da taj neki anarhični duh Splita recimo da smo naslijedili. A ono na što se obično pomisli kada se kaže „Split i satira“, dakle Miljenko Smoje, Marko Uvodić, to nije bila naša tradicija. Miljenko Smoje će doć u Feral od prvog broja kad krenemo samostalno, a zapravo mi smo ko mladi divljaci bili žestoko kontra.

Smoju su čitale bake, deke, roditelji… čitali smo i mi, da se ne lažemo… Nismo im htjeli dat gušta. Nismo mi u Feralu išli protiv te poetike, naprosto smo bili drugačiji. Više od Miljenka Smoje na nas je, na primjer, utjecao pank. Džoni Štulić tu ima više prstiju nego Marko Uvodić i Miljenko Smoje zajedno.

Utjecaji su bili razni – od književnosti i filmova, stripa naravno, Alana Forda, Montija Pajtona i tako dalje. Puno je toga bilo, puno toga i što nema veze sa satirom. Prvo, niko od nas nije htio bit satiričar. Mi smo naprosto pisali to što smo pisali na nekakav drugačiji način od onog uobičajenog u tadašnjim novinama.

S vremenom se to i mijenjalo i izgrađivalo. I razgrađivalo.

BORIS DEŽULOVIĆ: Na jednak način kao što je Feral bio incident u Splitu devedesetih… Kad kažu „Feral je bio moguć samo u Splitu“, ne, nije točno, i u Splitu je to bio incident… Tako smo incident i u splitsko-dalmatinskoj tradiciji. Kako Viktor to obično kaže, ako imamo veze sa tom tradicijom, imamo utoliko što smo svjesno radili sve kontra te tradicije. Ali, zapravo, mi smo tu s Marsa pali. Da, Split i Hrvatska nemaju ništa s tim.

SAŠA ILIĆ: (…) Sad pravim skok na aktuelna pitanja u Hrvatskoj i Srbiji. Borise, nedavno si objavio tekst koji se zove „Devedesete su se ponovo vratile u hrvatske medije“. Ti si pobrojao tamo sve stvari koje su se događale u medijskom i političkom prostoru. U kakvoj bi se poziciji našao Feral da je opstao takav kakav jeste do danas? Odnosno, u kakvoj su poziciji ljudi koji su Feral i koji danas funkcionišu na medijskoj sceni u Hrvatskoj?

BORIS PAVELIĆ: Nalaze se u poziciji koja pokazuje da je taj dojam da su dvijehiljadite bile poboljšanje, zapravo, bile iluzije. Oni su danas u marginalnim novinama, koje bi se mogle ugasit svaki čas. U srpskim novinama, dapače, što u Hrvatskoj gotovo zvuči kao psovka. Evo, Bora je rekao, gubitnici ostaju gubitnici. Ali, samo na prvi pogled.

SAŠA ILIĆ: Da li je Feral gubitnička priča ili je nešto drugo?

BORIS PAVELIĆ: Što se mene tiče, pobjednička priča. Manjinski pobjednička priča, ako takva na Balkanu postoji.

SAŠA ILIĆ: Borise, ti si prošle godine doživeo nešto vrlo traumatično u Hrvatskoj, u pitanju je Slobodna Dalmacija i presuda nakon koje si ti izašao iz tih novina. Ti si tada izgovorio jednu rečenicu, možda čak šest meseci pre nego što su se dogodili ovi izbori, pre nego što se promenila politička klima u Hrvatskoj, rekao si da je ta presuda, zapravo, uvod u dolazak HDZ-a. Da li bi mogao da nam kažeš nešto konkretnije, koje su to stvari koje si ti uočio? Kako si to prepoznao?

Kako Viktor to obično kaže, ako imamo veze sa tom tradicijom, imamo utoliko što smo svjesno radili sve kontra te tradicije. Ali zapravo smo mi smo tu s Marsa pali. Da, Split i Hrvatska nemaju ništa s tim (Boris Dežulović)

BORIS DEŽULOVIĆ: Nije trebala neka osobita pamet ili proročki talent ili blagoslov da bi se prošlog ljeta znalo šta se događa. HDZ je jačao, SDP je radio sve da HDZ i Karamarko osvoje vlast. U medijima se to vidilo. Možda sedam dana pre nego što sam ja dobio otkaz, jednom kolegi je otkazana kolumna. Otkazana je nakon toga meni. Dovođeni su takozvani desni kolumnisti. Bilo je potpuno jasno da se, zapravo, priprema teren za povratak HDZ-a u igru.

Taj novinski mejnstrim u Hrvatskoj nije ni prije bio bogznašta. Tu se ne radi o nekoj spektakularnoj promjeni, više o kozmetičkoj. Ali naprosto je to bila kap koja je prelila čašu.

Ja sam nakon odlaska iz Ferala funkcionirao 15 godina u tom najgorem mejnstrimu, ali u tom nekom ograđenom prostoru moje slobode, koji je bio samo moj. Ja sam funkcionirao svuda, zapravo, kao strano tijelo – i u Globusu, i u Jutarnjem, i u Slobodnoj Dalmaciji.

Ja sam mogao to i dalje da sam pristao na tu igru. Međutim, onog trenutka kad sam prepoznao da je to ambicija, ne Slobodne, već kompletnog tog holdinga, onda sam dao otkaz prije nego što oni daju meni… više nije tu bilo smisla radit.

Ne znam koliko su ljudi ovdje upućeni. Dva su velika novinska korzorcija u Hrvatskoj, jedan je Styria, to je Večernji list, drugi je EPH, to je Jutarnji list, Slobodna Dalmacija i sva ova prateća izdanja.

EPH je bio tajkunski mejnstrim i prije, ali dok je Pavić bio vlasnik tog holdinga, oni su se barem bavili nečim što bi se moglo definirat kao novinsko izdavaštvo. To nije novinsko izdavaštvo koje bi mi voljeli radit, naročito ne mi iz Ferala, ali je bar imao ambiciju da se bavi novinama.

Prije kratkog vremena je Pavić, što bi se reklo, prdnuo u čabar, EPH je preuzeo Hanžeković, jedan ozloglašeni hrvatski advokat. On je najbogatiji advokat, advokatski tajkun, čovjek koji se obogatio na ovrhama, na siromasima, penzionerima i tom socijalnom marginom. Beskrupulozni tajkun, koji je postavio stvari, i nedugo nakon toga je došao meni otkaz u Slobodnoj.

Sad više ne možemo ni govorit o mejnstrim medijima. To, zapravo, nisu više ni mediji. To mejnstrim novinsko izdavaštvo je nešto između informativnog servisa HDZ-a i marketinške pijace velikih korporacija. Tu od novinarstva više nije ostalo ništa.

Ja sam to mogao, naravno, i prije napravit – mnogi će mi vjerovatno i zamjerit – ali više zaista nisam mogao tu funkcionirat. Otišao sam u Novosti, to je tjednik Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, i to otprilike sad funkcionira kao azil bivših feralovaca.

Sad samo još Predraga čekamo. I Novi list će brzo prdnut u čabar, tako da eto i njega. (smeh) I onda nam je ostalo samo promjenit logotip i eto Ferala. (smeh)

SAŠA ILIĆ: Predrag Lucić nosi sa sobom tu kob satiričara koji se kreće na naoko bezbednom prostoru, u bezbednim zonama satire. Međutim, uporno se događa nešto drugo – njegovi satirični tekstovi provociraju, čak dovode do sudskih procesa, do organizovanja određenih skupina… Iz ličnog iskustva znam da je vrlo neugodno raditi u svemu tome. Čak sam i sam završio u policiji svojevremeno kada smo objavili jednu Predragovu pesmu u Betonu. Kako je to danas u Hrvatskoj pisati satirične tekstove? Da li vidiš neke reakcije na tvoje tekstove?

PREDRAG LUCIĆ: Nisu tu bitni moji tekstovi, već samo poimanje satire u jednom društvu koje je slučaj za satiru. Najčešće se spominje satirična pjesma Lijepa naša haubica koju je Nikola Bajto, mladi kolega, napisao baš u tjedniku Novosti, prije pola godine.

Ludilo oko te pjesme, oko te četiri strofe nije se stišalo do danas. Mislim da će barem ova vlada, u čitavom svom mandatu – nadamo se da će to do ljeta završit – govorit o Lijepoj našoj haubici kao uvredi službene himne Republike Hrvatske, iako je to jedna od boljih i ubitačnijih antimilitarističkih pjesama koje sam ja pročitao.

Ona je, zapravo, bila reakcija, brza, dobra, precizna, na ono ludilo oko vojnih mimohoda i parada i proslava Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti.

On je napisao onako kako to luzeri pišu – do daske. (smeh)

Sad su neki novi ljudi isplivali u hrvatskoj politici, dovode ih svaku večer na HRT… sad slušate jednog hadezeovca, on uopće ne razumije šta je satira i on za bilo šta što se koristi u javnom prostoru, kad ga upozore na neku idiotariju koju je izgovorio neko od HDZ-ovih ministara, on kaže: „I to je satira! Zašto je Lijepa naša haubico satira, a ovo ne bi moglo bit?“ (smeh) Tako da će, izgleda, oni svojih nekoliko mjeseci provest izgovarajući svoje satire. (smeh)

Naravno, glavni je problem u tome što je to objavljeno u tjedniku Novosti. Jer kad krene ta maloumna dreka u Hrvatskoj „Mi poreski obveznici plaćamo da se Srbi iživljavaju nad našom himnom“… (smeh)

A čovjek je, naravno, Hrvat. Tamo ima više Hrvata u toj redakciji nego u Republici Hrvatskoj procentualno. (smeh) (okreće se Borisu Dežuloviću) Pa mislim, možete se vi prekrstit u Hrvatski tjednik!

Feral je, od kada je počeo izlaziti, bio kombinacija i satiričnog i takozvanog ozbiljnog novinarstva. Nastojali smo da se to prožima koliko je god moguće. Da ove takozvane ozbiljne teme budu satirizirane. A i satira, nažalost, nije bila „hahaha“, bila je gorka, mučna i ozbiljna. Preozbiljna zapravo za ono što bi čovjek htio nazvat satirom (Predrag Lucić)

BORIS DEŽULOVIĆ: (Predragu Luciću) Ja ne znam da l’ ima ijednoj Srbina u redakciji Novosti? Možeš se sjetit? Nema? Nema.

SAŠA ILIĆ: (Predragu Luciću) Čitanost tvojih tekstova je zaista ogromna i imaš poklonike u različitim populacijama i socijalnim grupama. Ja sam se osvedočio da u srpskoj policiji takođe postoji (smeh) jedna grupa ljudi koja jako dobro zna šta ti pišeš i šta radiš.

U vreme kada je izašla tvoja satirična pesma povodom podizanja spomenika Jaši Tomiću… Naravno, iz pesmarice Dejana Lučića, pa Predrag Lucić, pa Lirika utoke, i tu je došlo do opšte, kosmičke, vavilonske pometnje.

I policija je pomešala neke stvari i ja sam posle nekoliko dana bio u „29. novembra“ (stanica Gradske policije u Beogradu, prim. prir.) sa inspektorom Milikićem. (smeh)

I to je zaista bo jedan antologijski razgovor. Ja sam pokušavao tokom tri sata isleđivanja da branim koncept feralovske satire i poneo sam, za svaki slučaj, knjigu kao primer. Dakle, da pokažem ljudima tamo tvoju knjigu Haiku, haiku. (smeh) I to sam čuvao za bekap, dakle kad dođemo do crvene linije da mogu da kažem „čekajte, ipak se to objavljuje“…

Inspektor Milikić je bio neumoljiv, odštampao je tu poslednju stranicu Betona na laserskom štampaču u boji, sećam se da sam se iznenadio kako je dobar tisak, i ta crvena boja je ispala super…

I taj razgovor sa inspektorom Milikićem je trajao i trajao, i ja sam osećao kako mi neko čupa mozak i da više ne mogu da se kontrolišem niti da se branim, jer sve što kažem se uzima protiv mene.

I osećam se kao u nekoj Havelovoj drami: mi pričamo o književnosti, inspektor Milikić me pita, a pripravnik tipka. Ono što ja pričam o prirodi satirične književnosti inspektor prenosi u zapisnik…

I sad, kako su formulacije postajale komplikovanije, inspektor Milikić kaže: „Ma diktiraj direktno! Ne mogu da izgovorim te gluposti!“ (smeh)

Sada dolazi do kulminacije – dolazi šef! Malo intelektualniji, ozbiljniji, malo stariji, i seda tu, dok se inspektor Milikić šeta sa tom stranicom iz Betona i sa tvojom pesmom, nervozan, besan.

Kad sam video tog šefa, ja vadim knjigu i dajem mu. Šef uzima, gleda, kaže: „Ma znam ja za Lucića, pratim ja njegov rad odavno.“ (smeh) Kaže: „Nisam baš verziran za te moderne tokove poezije, ali za Lucića znam. Pravo da vam kažem, Feral ga je potpuno upropastio.“ (valjanje od smeha)

A inspektor Milikić iz bekgraunda, gledajući tu stranicu Betona, dobacuje: „Pa šefe, pa vidite, pa Lirika utoke!“ (smeh) „Pa ovo da ganjaš do sudnjega dana!“ Kao da je otkrio masovnu grobnicu na toj stranici Betona.

Tada sam shvatio, zapravo, da tvoj opus, da tvoji satirični tekstovi imaju kultni status ne samo kod publike koja je večeras došla ovde da vas čuje nego i kod onih drugih koji vas čitaju po službenoj dužnosti…

BORIS DEŽULOVIĆ: Možda je tu inspektor Milikić? (smeh)

SAŠA ILIĆ: Možda je maskiran došao i možda tu sedi sa nama. (smeh)

(…)

Moja majka je počela da čita Peščanik nedavno, počela je da širi svoj spektar interesovanja na hrvatske autore i na regionalne…

PREDRAG LUCIĆ: Zašto „regionalne“? Zašto govoriš „region“?

BORIS DEŽULOVIĆ: To je zabranjeno…

PREDRAG LUCIĆ: Naš ministar vanjskih poslova kaže da je to zabranjen izraz. Sad se kaže „susjedstvo“. (smeh) Ali da ne budemo ko hadezeovci, kaži fino „Jugoslavija“, brate. (smeh i aplauz)

SAŠA ILIĆ: Koliko pojava takvih ministara, takve vlade, takvog političkog ambijenta, koliko to utiče na promenu percepcije Ferala u samoj Hrvatskoj? Kakva je reakcija čitalaca na knjigu i kakva je reakcija ljudi na tekstove koje feralovci pišu danas?

BORIS PAVELIĆ: Mislim da u Hrvatskoj nema recepcije Ferala. On više ne izlazi, sada možemo govoriti o recepciji Novosti. Ako ćemo govoriti o tome, to je jedna negativistička, napadačka recepcija, neprijateljska. Već smo govorili o tome da „srpski tjednik“ u Hrvatskoj zvuči kao psovka.

Kad govorimo o Feralu, ne bih htio da zvučim neskromno, ali da nije ova knjiga objavljena, te bi novine bile potpuno zaboravljene. Uostalom, cijeli koncept nove vlade ide za tim da iz temelja promijeni prije svega povijest – jer se nju ovdje kod nas najlakše mijenja – a onda i cijeli taj famozni nacionalni identitet.

To je kod nas nastoji promijeniti, to je misija ove vlasti, a Feral je u tom smislu arhetip neprijatelja, pa ga treba, naravno, što prije zaboravit.

Premda ni dosadašnje vlade ni garniture nisu drugačije reagirale na to. Hrvatska sve više postaje zemlja koja ne podnosi čak ni male, a kamoli velike razlike. I u tome je naš temeljni problem, ja mislim.

SAŠA ILIĆ: A kakva je reakcija publike na knjigu? Ti si govorio da ste, kada se knjiga pojavila, bili iznenađeni, jer je počela da se prodaje… Da li je ta reakcija čudna ili…?

BORIS PAVELIĆ: Nije. Ako se dobro sjećam, u prva dva mjeseca je rasprodana prva naklada. Po mom sudu, time smo ugasili onu najveću žeđ čitatelja koji su 2008. ostali bez svojih najvažnijih novina, koje su bile više nego novine.

SAŠA ILIĆ: Koliki je to tiraž bio?

U komercijalnom mediju, koji živi po pravilima tržišta, liberalnog ili neoliberalnog, za zadovoljavanje prava na informaciju neće bit mjesta. Jer informacija, poštena, točna, vjerodostojna, naprosto nije tržišno atraktivan proizvod. Ne može se mjerit sa Farmom i sa Velikim bratom (Boris Dežulović)

BORIS PAVELIĆ: Mali, mali, 750 primeraka, jer nismo znali što će se uopće dogoditi, hoće li to ići. Ali kada smo vidjeli da je to naprosto razgrabljeno, onda smo objavili odmah i drugo izdanje, koje je isto tako brzo otišlo. Moram reć da je knjiga skupa, a u današnji uvjetima u Hrvatskoj, kad ljudi nemaju novca, to je sasvim uspješan tiraž i interes.

Moj je dojam da je zanimanje za tu knjigu, kao i za Feral uostalom, bilo kultno, zatvoreno. Šira javnost registrira to u medijima… Evo, sad ću da to ilustriram. Večernji list, najveći dnevnik u Hrvatskoj, objavljuje dvije stranice o knjizi. Ali im je izdavač Dragan Ogulić poslao naslovnice Ferala, na njihov zahtjev, da ilustriraju taj tekst. On je poslao pedesetak naslovnica, ili koliko već, među kojima je, naravno, bilo onih sa Franjom Tuđmanom, jer je valjda on i najviše objavljivan na naslovnim stranama. Nije objavljena nijedna. Objavljeno je njih desetak, ali nijedna sa Franjom Tuđmanom…

PREDRAG LUCIĆ: Di je našo deset naslovnica bez Franje Tuđmana? (smeh)

BORIS PAVELIĆ: To ilustruje interes za Feral: može Feral, al’ da bude nešto drugo. Da ne bude to što je bio.

SAŠA ILIĆ: Borise, ti, kao što si pomenuo, radiš za srpski tjednik Novosti? Kako ti vidiš sudbinu tog lista u novom okruženju?

BORIS DEŽULOVIĆ: Priča je točno onoliko važna koliko su Novosti, zapravo, nevažne u Hrvatskoj. Na mnogo razina je pozicija i sudbina tog tjednika važna.

Najprije, radi se o manjinskom tjedniku koji finansira država, odnosno Ministarstvo kulture… Važno je da država uopće finansira jedan manjinski tjednik. Drugo, da država finansira tjednik koji neće biti samo, znaš ono „sad ćemo se bavit Srbima na folklornoj ravni“.

To je jedan ozbiljan tjednik koji je, eto, slučajno srpski. Mjera opstanka takvog tjednika dotiranog od države će bit mjera demokratičnosti hrvatske države i društva. To je u nekom normalnom, civiliziranom društvu upravo ono šta nama u Novostima najčešće spočitavaju, a to je činjenica da je dotirana novina, novina koju financiraju porezni obvjeznici, žestoki kritičar vlasti, odnosno vladajućeg režima u Hrvatskoj, a pritom je još i srpska.

Tako da je opstanak tog tjednika baš na toj formuli točna mjera demokratičnosti neke države. Mislim i na to da je to budućnost uopće klasičnog štampanog, i ne samo štampanog novinarstva.

Novinarstvo već duže vrijeme ne može živjet od onoga što proizvodi. Novine više ne žive od tekstova svojih autora i fotografija svojih fotoreportera, novine žive od oglasa. I pretvaraju se, zapravo, u koješta, osim novina. Sve što imamo na trafikama, to je papirnata galanterija ili marketinški katalozi, koji se razlikuju od onih koje dobijate u poštanskim sandučićima samo po tome što ih plaćate. Sve drugo je unutra isto – svinjske polutke za 9,99 i ukrašeno ponekad nekim tekstom.

U  budućnosti će, ja sam potpuno siguran, novinarstvo opstajati jedino da ga odgovorna i demokratska država finansira. A finansirat će ga. I morat će ga finansirat jer će pravo na informaciju, kao temeljno ljudsko pravo, moći opstat samo na taj način.

U komercijalnom mediju, koji živi po pravilima tržišta, liberalnog ili neoliberalnog, za zadovoljavanje prava na informaciju neće bit mjesta. Jer informacija, poštena, točna, vjerodostojna, naprosto nije tržišno atraktivan proizvod. Ne može se mjerit sa Farmom i sa Velikim bratom.

I to će biti jedini način. Novosti su u tom smislu jedan važan eksperiment. Onoliko koliko su nevažne same po sebi, kao marginalne papirnate novine na trafici, toliko su užasno važne u tom smislu.

PREDRAG LUCIĆ: Većinci u Hrvatskoj ne razumiju kad krene ta priča o takozvanim Srbima. Mnogi poluliberalni intelektualci, ova ekstremna srednjica… (smeh) e oni imaju recept šta bi srpski tjednik smio pisat.

„Što se oni u tom srpskom tjedniku koji izlazi za naše hrvatske novce, što se oni tol’ko jogune protiv neofašizma i protiv neoliberalizma? Što su tol’ko napaljeni na kapitalizam i na šoviniste?“

Naravno, većnici ne razmišljaju da kad to propišeš bilo kome – nije to propis za jedan mali geto, za tih nekoliko hrvatskih novinara u srpskom tjedniku – to je propis za sve! Novosti su samo zamorci u današnjoj medijskoj hrvatskoj slici – što se smije, a što se ne smije.

U toj priči… Mislim, ono, glupost nije etnička kategorija, ali se često koristi etnicitetom… u toj priči sudjeluju i neki Srbi u Hrvatskoj. I to ih je, bogami, dosta, i sve su glasniji. Kao: „Šta će nama te novine koje ne pišu o nama, već se bave širim temama? Mi bismo malo da bude naš folklor, obnovili kuću, ofarbali ogradu, zapošljavanje… i tako, mali životni problemi. Em su nam tu došli ti Hrvati, bave se onim što nas, Srbe, kao, ne zanima…“ Tako da, ono, kolaboracija cvate. (smeh) Između srpskih i hrvatskih nacionalista, bez obzira u kojem okruženju i ko je tu u većini i manjini. To je nevjerovatno kako se nađu.

BORIS DEŽULOVIĆ: Vole se oni. (smeh) Vole se.

SAŠA ILIĆ: Koje su sličnosti i razlike u odnosu vlasti spram medija u Hrvatskoj i Srbiji?

PREDRAG LUCIĆ: I u Hrvatskoj i u Srbiji, zapravo, imaš male otočiće onog o čemu govorimo kad govorimo o slobodoumnim emancipatorskim medijima.

Mislim da je ta riječ „emancipacija“ jako važna u vrijeme ove ne samo naše postjugoslavenske, nego svjetske retardacije. Imaš puno usamljenih, dobrih autora razasutih po raznim medijima, sa sve manje prostora za djelovanje.

Mislim da i u Srbiji i u Hrvatskoj bilo tko kad u novinama dobije otkaz, bez obzira na to o kojem se imenu radilo, taj posao neće nać u nekim drugim novinama, nema šanse.

Slobodni sajtovi rade samo na pogonu entuzijazma. To može trajat neko vrijeme, al’ ne može dugo. Dušmani su prejaki i imaju previše oružja u rukama, tako da se uvijek nađu ne da vam zagorčaju život, već da vas dovedu pred gašenje. Do toga da i najuporniji odustanu.

Mislim da i sve ovo dosad što se događalo po tim džepovima otpora, i u Srbiji i u Hrvatskoj, i na prostoru cijele bivše Jugoslavije, možda je Makedonija u najtežoj situaciji. To što je dolje ovaj drug Nikola Gruevski napravio, to je strava i užas. Ne trebate zamišljat goru situaciju od Srbije i Hrvatske, eno je u Makedoniji.

Novine su napučene – ja govorim prvenstveno o štampanim medijima, bavim njima – novine su napučene ovim političko-finansijaškim skotovima. I oni tu vode glavnu riječ. Tu nije čak bitno znat svih 30 slova da biste bili kolumnist u hrvatskim novinama, na primjer.

BORIS DEŽULOVIĆ: Dosta je znat jedno slovo. (smeh)

PREDRAG LUCIĆ: Da. Imamo i slučaj jednog kolumnista Novosti. Borisa Dežulovića. Recimo, on je pisao tamo kolumnu. „Srpska posla“ se zvala. I isključivo je ćirilicom na zahtjev autora bila objavljivana. Zabranio je prenošenje na drugim sajtovima latinicom. Znači, tekstovi su smjeli samo ić ćirilicom… (smeh)

BORIS DEŽULOVIĆ: Na ekavici i ćirilicom.

PREDRAG LUCIĆ: I šta sad? Očekivali su da bude najčitaniji autor u Novostima, međutim, bogami, negde bogami u debelom… borba za opstanak! Šta? Ne znaju ljudi ćirilicu!

BORIS DEŽULOVIĆ: Par puta me urednik zva i molija me „ok ekavica, al’ može li bar latinica?“ NE MOŽE! (smeh) Neka uče, nije teško naučit tih deset slova razlike. (smeh)