Dragan Bursać: Zvanično se razveli istina i novinarstvo

Svi smo poodavno više ili manje broj. Broj lične karte, broj žiro računa, broj pantalona, broj partnera, broj registarske oznake, broj čekača u nekoj instituciji…

Profesor Nerzuk Ćurak u svom nedavnom intervjuu za BUKU, hirurški precizno detektuje stanje u medijima i uopšte uzev u našoj (para)realnosti:

“Usudio bih se kazati da smo svjedoci doba u kome je najgore biti činjenica i pozivati se na činjenice u potrazi za istinom. Otuda se kao pojam koji iskazuje samu bit naše civilizacije laži nametnula kategorija postčinjeničnog stanja, stanja poslije istine. Tako smo, nakon raznih „postova“ kojima su obilježene prethodne godine kraja Moderne, kao što su postmodernizam, posthistorija, postdemokratija, došli do postistine, onog stanja političke i svake druge kulture koja najviše odgovora banalnom nacionalizmu i njegovim kleptokratskim poduzetnicima.”, veli profesor Ćurak.

Jeste li znali da je „postistina“ riječ godine u svijetu po oxfordskom rječniku. Znate li koliko ta riječ, zapravo, ima uticaja na sve nas?

Dobro došli u eru postistine!

I tako smo pod kraj 2016. konačno sletjeli u eru kada istina ne da nije nužna, nego nije niti poželjna. Dabome, biće onih učenijih koji će reći, kako se čitavo postmoderno mišljenje, pa i postmoderna filozofija bavila direktno problematikom odsustva istine. Bodrijarovski rečeno posimularenog svijeta, svijeta imaginacije i spektakla, koji poodavno ruši koncept fakta.

Doduše, Bodrijar je još 1981. godine u svom djelu “Simulakrumi i simulacija”, predvidio hiperealnost, koja nadilazi naš svijet, koja je osokoljena i na krilima modernih tehnologija napaja pojedinca utiscima, mnogo veće podražajne moći od same realnosti. Dabome da su rijalitiji bili samo uvod u pererelnost. Njen vrhunac živimo na društvenim mrežama i tzv. žutoj, tabloidnoj štampi.

Primjerice, istina, krucijalni pojam oko koga se drvi i oko koga se lome koplja ovih dana u svijetu žurnalistike, gotovo je nevažan pojam. Preciznije, njegova važnost se iscrpljuje pred zidom profita, klikanosti, čitanosti, lajkanosti. I nije više fenomenološki toliko niti bitno da li će istina umrijeti od hica ispaljenog iz sfere horoskopa, lajf koučinga, pseudonauke za damije, senzacionalizma ili laži u cilju promocije i samopromocije pojedinca…ne to je nevažno. Potpuno. Samo je pitanje mjeseca, kada će i posljednji urednik kapitulirati, baciti u kantu za smeće neki istraživački text i reći- ‘ajmo sisa i guzica.

Jer tržište tako hoće, jer ulagači I oglašivači tako hoće, jer moguli i vlasnici medija napose, tako MORAJU. Napose, to je vlažni san svakog političara na planeti. Od Milorada Dodika, do Si Dji Pinga. Istina je mrtva, nema dokaza, nema odgovornosti!

Stvar je do imbecilnosti pojednostavljena. Evo, ako ste stigli do ovog dijela teksta, odmah vam je jasno da ne prodaje ovaj ili slični tekstovi niti uncu medijskog prostora. Prostim uvidom, jedna guzica, jedne tange, jedan senzacionalistički naslov ništi u jednoj sekundi nečiji trud. Ali, to je tako. To je ona nužnost po kojoj živimo.

Kako smo se ispisali iz slova i zaveli u brojeve

Svi smo poodavno više ili manje broj. Broj lične karte, broj žiro računa, broj pantalona, broj partnera, broj registarske oznake, broj čekača u nekoj instituciji…U principu sitem tzv. analitičke filozofije, koji je dao (kvazi)naučnu komociju svima da mjere sve, pogotovo u 21. vijeku iznjedrio je potvrdu Hajdegerove kibernetičke teze-Nadsistem će uvijek i svuda kontrolisati podsisteme, bez bilo kakvog uticaja čovjeka, čistom matematičkom algoritamskom strukturom hadne mašine.

I ne dešava li nam se upravo to upravo sada? Velike društvene mreže imaju algoritme kojim savršeno prate vaše djelovanje i matematičkim proračunima daju prejudikacije o onome šta, kad, koliko i zašto volite. Prije svega, sistem funkcioniše predominatno u marketinške svrhe. Pojednostavljeno, vi ste dobrovoljni zamorac za ispitivanje, ne samo vas, nego i cjelokupnog tržišta. Ali, to je ponajmanji problem.

Šta je zajedničko pornografiji i Donaldu Trampu?

(Zlobnici bi uputili kontrapitanje-A, šta nije? No, to nije zaista tema)

Pogledajte, gore narečeni sistem koji vas “štiti” od tzv. neprijatnih situacija i pojava, poput npr. pornografije, ili Donalda Trampa u konačnici.

Na ova dva konkretna primjera pokazaću cenzuru najveće svjetske mreže.

Primjer 1

Fejsbukov algoritam NIKAKO ne razlikuje pedofiliju od fotografije golog djeteta u Vijetnamu čiji je autor za istu dobio Pulicera. Cukerberg je strastveno branio svoju tezu kako Fejsbuk nije nikakav medij, te kako odluka o cenzuri, nije cenzura, nego odluka bota, koji nije, jelte , ljudsko biće.

Dabome, nakon podizanja intelektualne kuke i motike, skinuta je cenzorska koprena nad spornom fotografijom, ali isto tako, bilo je primjetno Cukerbergovo likovanje, u kome je svijetu demonstrirao kako je stvorio uspješan sistem botova, koji su robovi algoritama i koji će se samo “usavršavati”. A, to “usavršavanje” će od početnih naivnih prepoznavanja ,primjerice, kupovnih navika dovesti do apsolutne kontrole pojedinca.

Idući korak je makiranje medijskih sadržaja na mreži koji su npr. satirični, cinični, koji su “nekorektni” i njihovo banovanje. Ako minite biti provokativni-Možete, ali u svoja četiri laptop zida ili po striktnim korporativnim uputama. A, složićete se tu nema ni P. od provokacije. I što je najgore, tu nema ni K. …ne to, tu nema niti K. od kreativnosti. Moći ćete na svom laptopu da udarate po tastaturi do mile volje, sve dok to nije na mreži.

A, da bi dospjelo na mrežu, da bi bili verifikovan pojedinac, osim konzumentske infantilnosti, moraćete se dobrano pomučiti. Sa druge strane, ukoliko vi ili vaš sadržaj nije na mreži-NE POSTOJITE.

Ovo se na prvu može činiti kao orvelovski scenario iz “1984”, ali upravo nije. Jer cilj nove istine, tzv. postistine nije ukinuti istinu kao takvu, nego organičiti vama i istomišljenicima pristup cjelovitoj istini, tj. potpunoj slici realnosti svijeta. Ne vjerujete?

Primjer 2

Promislite koliko je samo ljudi ostalo zatečeno Trampovom pobjedom. Tramp je pobijedio, dabome, zato što razumije jezik sadašnjosti, ali kako je nastalo naše čudjenje. Ni to nije tako nova teorija. Naime, futurolozi su još ’70-ih godina prošlog stoljeća pričali o zatvorenim klasterima istomišljenika, kojim bi se prevenirali nekakvi budući potencijalni sukobi. Na žalost, samo su djelomično bili u pravu. Poput Orvela, koji je naivno vjerovao da će ljudi bježati iz kuće Velikog Brata, namjesto što u nju dobrovoljno ulaze i futurolozima tužna vijest-Ratovi su i dalje tu. Ali. Ali klasteri istomišljenika postoje. Ti sigurni baloni intelektualnog bratstva, medjusobnih laskanja, krajnje su simplificirali um običnog “malog čovjeka” u markuzeovskom smislu. A, taj “mali čovjek” u svom balonu sa svojim prijateljima izigravao je umnog Titana, sve dok ga realnost nije udarila u čelo.

No, to neće mijenjati stvarnost. Na žalost. Žižekovski poziv na totalnu nekorektnost, kao osnovu razbijanja modela političke korektnosti, koja odvodi Ameriku i ostatak čovječanstva u vode imaginacije njujorškog Džokera sa tupeom, ostaće samo urlik i ništa više.

Neće se roboti sami nahraniti

Svijet, onaj koji radi zaradjuje, hrani botove, održava sisteme, uredno plaća Cukerbergu i ostalim oligarsima sadašnjosti, apanažu za vidljivost, elem taj svijet je dobrovolno pristao na devalvaciju, a onda i konačno ukidanje istine , kao konvertibilne monete kojom se trguje u realnosti.

I vraćamo se na početak. Kao što je veliki Teodor Adorno u svom djelu “Čemu još filozofija”, previdio kolaps i bespotrebnost ove nauke, isto možemo konstatovati i za samu istinu u žurnalistici. U moru jeftine površnosti, neukosti kao vrline, u eri otvorene prodaje ljudskih sokova, u vijeku eksplozije senzacije, koja serotoninom obliva naše ekstatičke mozgove, kome još treba istina?!

I još apsurdnije, ko to treba da kopa po djubrištu poluvijesti i žutila, ko to treba da roni po trilionima kvazinformacija, e da bi došao do nekakve istine. I najprvije od svega-Za čijeg Ruperta Mardoka pare?

Kakva li nam je budućnost. Ili narcistički da preformulišem pitanje-Kakva je budućnost onog malog dijela misleće populacije homo spaiensa, koja nije devastirana idiotskim obrazovnim sistemom i analitičkim mjerenjem pretočenim u ocjenjivanje svega od kilograma brašna do umjetničkih i naučnih ostavrenja??? Kakva je budućnost mislećeg bipeda, koji još uvijek po kafanama, kancelarijama, internim sastancima dozvoljava sebi crnohumornu uncu političke, vjerske, nacionalne, moralne i intelektualne nekorektnosti???

Crna.

Profesor Džonatan Olbrajt u Gardijanu promišljajući na ovu temu veli: “U sljedećoj deceniji pametni filteri kojima upravlja vještačka inteligencija odlučivaće o legitimnosti informacija prije nego što o tome odluči javnost.”

Pojednostavljeno rečeno, do sad je beskonačan broj sadržaja bio izložen makar I njacrnjoj kritici glede njihove impotentnosti. Što je, ironično bolji dio epohe. Slijedi nam era nevidljivosti znanja i kreacije.

A, istina kao model i ideal? Vjerovatno će je filter pod nazivom “neprijatnost”, skinuti sa vase lajne. Da vas ne uznemirava.