Internet će nas spasiti, ili ipak neće?

Nastao iz namjere da se osigura i zaštiti ljudska komunikacija u slučaju opasnosti, ali i iz želje da se poveže ljudsko znanje i uspostave i održe komunikacijske veze – internet danas mnogi smatraju preprekom autentičnoj ljudskoj komunikaciji i platformom za širenje terorističkih prijetnji, ali i ekonomske nejednakosti.

Od medija za povezivanje s drugima do „selfimedija“

U periodu nakon 1945. svijet se oporavljao od razaranja i užasa koje je za sobom ostavio II svjetski rat. Istovremeno, tri naučnika – Norbert Wiener, Vannevar Bush i Joseph Licklider vrijedno rade na unapređivanju ljudskog znanja u oblasti komunikacija. Sva trojica smatraju se vizionarima, ranim pretečama i idejnim tvorcima interneta ili mreže.

Utemeljitelji interneta vjerovatno bi bili iznenađeni načinom na koji se mreža koristi danas. Sam Tim Berners Lee je na Web samitu u Lisabonu 2018. godine pozvao na „spašavanje weba“, prenosi Al Jazeera. Osim njega, razvoj interneta i način na koji se on danas koristi izaziva skepsu mnogih znanstvenika, novinara i književnika širom svijeta. Profesor komunikologije i autor više od deset komunikoloških knjiga, na desetine radova i istraživanja iz oblasti medija, Najil Kurtić, smatra da internet tehnologija „i jeste i nije“ ostvarila očekivanja tehnooptimista iz ranih 90-ih godina, ali i očekivanja svojih tvoraca.

„Ako iz današnje perspektive analiziramo Negroponteov entuzijazam o mogućnostima digitalnog koda, prije svega mogućnostima koje pružaju izmiještanje centara znanja iz redakcija medijskih kuća u kuće pojedinačnih recepijenata umreženih u mrežu svih mreža, a time i u digitalnu agoru, vidjet ćemo da je razvoj interneta ipak otišao nešto desnije, u smjeru interesa neoliberalnog kapitalizma i profita. Međutim, sigurno je da je razvoj Weba 2.0. i na tragu demokratskih ideala pionira mislilaca o digitalnim medijima“, poručuje profesor Kurtić.

Jedan od najrigoroznijih kritičara mreže, već pomenuti Andrew Keen, u knjigama Kult amatera (2008), Internet nije odgovor (2015) i Kako spasiti budućnost (2018), iznosi niz razloga zbog kojih bismo svi trebali da se zamislimo nad našom digitalnom sadašnošću, a posebno budućnosti. Ovaj autor smatra da internet potiče kulturu digitalnog narcizma koja vrhunac dostiže u „selfie kulturi“ i samoemitovanju na društvenim mrežama i YouTubeu. Keen poručuje da je „internet postao naše ogledalo“, a  „umjesto da nam služi za traženje vijesti, informacija ili kulturnih sadržaja, koristimo se njime da bismo zapravo bili vijesti, informacije ili kulturni sadržaj“[i]. S druge strane, entuzijastična profesorica sociologije i komunikologije na Univerzitetu u Rutgersu, Mary Chayko[ii] smatra kako samopredstavljanje na društvenim mrežama, i uopćeno online, može imati pozitivne konsekvence na razvoj našeg samopouzdanja. Poručuje da se „stalnim predstavljanjem, izražavanjem, deljenjem i dokumentovanjem sebe na internetu – prvenstveno na društvenim mrežama – čovek stalno socijalizuje i njegov se identitet neprestano razvija“.

Profesor Kurtić, pak, povezuje i pokušava sagledati obje perspektive, te tako kaže da su s jedne strane, „socijalne mreže, ali i drugi alati interneta oslobodili ogromne, ranije nezamislive, mogućnosti da pojedinci, anonimni ili poznati, vođeni različitim motivima, iznesu svoje mišljenje u javnost, o bilo kojoj temi, pa čak i da budu subjekti agende settings“.  Međutim, na drugoj je strani ipak „marketinški um“, koji je „u digitalnim medijima i njihovoj neodoljivoj privlačnosti utemeljenoj na antropološkoj ovisnosti savremenog čovjeka o vizualnim i (ne)logičnim senzacijama, prepoznao novi način ovladavanja tajnama potrošačkog odlučivanja, pa čak i novu ekonomiju pažnje“.

Mia Berberović, profesorica hrvatskoga jezika, poznatija kao glavna urednica i operativna direktorica portala Netokracija, smatra kako su mrežni mediji, a posebno društvene mreže, iznimno izmijenile način na koji posmatramo sami sebe. „Ne znam je li išta toliko duboko promijenilo ljudske odnose kao društvene mreže“, kaže ova novinarka koja je objavila i nekoliko tekstova[iii] o selfijima i selfi kulturi. „Ima tu i pozitivnih strana, dakako, mnoge odnose s bliskim ljudima ne bismo mogli uspostaviti da nije bilo društvenih mreža, ali zabrinjavajuće je koliko one utječu na samopouzdanje, posebice osoba koje su tek u razvoju, tinejdžera“, smatra ona.

„Istraživanja pokazuju da vizualno orijentirane platforme, poput YouTubea i Instagrama, djeluju pogubno na samopouzdanje tinejdžerica baš zbog toga što se osjećaju manje vrijednima ako smatraju da ne mogu parirati svojim tamošnjim idolima, utjecajnim osobama. Istodobno, imamo cijelu popratnu industriju koja monetizira tu nesigurnost, poput aplikacija za uljepšavanje selfieja, kao što je Facetune“, zaključuje Berberović.

Previše informacija je isto tako loše kao i premalo?

S obzirom na broj korisnika jasno je da je selficentričnih podataka online i mnogo više nego što možemo pratiti. Osim informacija na društvenim mrežama, i broj informacija koje nude mediji i druge specijalizirane web stranice svaki dan prevazilaze mogućnosti za percipiranje i procesiranje. To nerijetko izaziva takozvanu informacionu anksioznost ili prezasićenost informacijama.

U djelu Digitalna isključenost iz 2013. godine, Robert McChesney[iv], vodeći američki znanstvenik iz oblasti historije i političke ekonomije komunikacije, poručuje da bi danas samo pet milijardi gigabajta memorijskog prostora bilo dovoljno da se zabilježe sve informacije od početka vremena do 2003. godine, a da smo već 2012. godine stvarali toliko podataka svakoga dana. U knjizi koja je ušla u uži izbor za Pulicerovu nagradu 2011. godine, Nicholass Carr[v] objašnjava da mnoštvo podražaja na internetu ometa i fragmentira našu pažnju kreirajući tako kakofoniju različitih podražaja i informacija koja onemogućava koncentraciju i istinsko udubljivanje u bilo kakav intelektualni rad. Mreža internet komunikacija svojim ometalačkim učinkom, smatra Carr, dovodi do transformacije našeg uma iz lineranog u hipertekstualni um čija je glavna odlika nefokusiranost.

Glavna urednica Netokracije se, pak, pita da li je multitasking korak unazad ili tek adaptacija našeg uma na uvjete u kojima živimo. „Primamo toliko informacija, podražaja, da se nemoguće na sve njih koncentrirati, stoga mozak na to reagira kako najbolje zna i umije – daje nam mogućnost da istodobno radimo na više stvari, ali onemogućuje da se pretjerano koncentriramo na sve njih.

Naravno, smatram da je važno osvijestiti to i ciljano utišavati tu kakofoniju, posebice kod djece i mladih čiji je mozak još u razvoju“, kaže Berberović. Sličnog je stava i Chayko, koja u svom već svjetski poznatom djelu Superpovezani zaključuje da je ključ rješenja tamo gdje je problem i nastao – u načinu upotrebe tehnologije. Naime, potrebno je samo strateški upotrebljavati „digitalne alate da bismo filtrirali, sortirali i organizovali informacije koje primamo“.

(Ne)jednake prilike za sve

Za Keena i McChesneya ključni je problem današnjih digitalnih medija to što internetom upravlja tek nekolicina moćnih korporacija. Google, Facebook, Apple, Amazon i Microsoft, pet su moćnih mrežnih korporacija koje su, svaka u svom domenu, apsolutni monopolisti. Sve su ovo američke tehnološke firme, koje, skupa „zapošljavaju nešto više od pola miliona ljudi“, piše Keen, a vrijede „oko 2,3 bilijuna dolara“[vi]. S druge strane, novim manjim kompanijama teško je probiti se na tržište kojim vlada ovih „pet veličanstvenih“ korporacija, smatraju njih dvojica. Ipak, online prostor, s druge strane osigurava i mjesto za poslovanje brojnim pojedincima, bilo da oni samostalno započinju poslove online, bilo da rade za nekog drugog.

Mia Berberović, koja često piše o startup kompanijama u Hrvatskoj i svijetu kaže kako se njoj, ipak čini, da „kad pogledamo period od posljednjih desetak godina, nikad nije bilo lakše pokrenuti biznis bilo koje vrste nego danas“.

„Zahvaljujući internetu, biznisi mogu naći korisnike diljem svijeta, ne samo u svojoj okolini u kojoj su fizički prisutni. Ujedno, tvrtke ne moraju imati timove na istoj lokaciji – evo, baš danas radim na intervjuu s jednom tvrtkom iz Hrvatske koja ima klijente za svoj softver diljem svijeta, ali isto su joj tako raspršeni i zaposlenici, od Australije do Brazila. Svatko radi ili od kuće ili iz kakvog coworking prostora, komuniciraju i rade na projektima uz pomoć raznih digitalnih alata“. Ranije, kaže Berberović, nije bilo moguće raditi na ovaj način.

Magistrica novinarstva i viša asistentica na Katedri za novinarstvo i politikologiju Filozofskog fakulteta Pale, Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Aleksandra Mandić, smatra da su digitalne tehnologije dvojako utjecale na ekonomsku (ne)jednakost u svijetu. „Pozitivni uticaji se ogledaju u smislu brzine u pristupu informacijma koju su omogućile razvijene telekomunikacije i internet, mogućnost saradnje, razmjene kadrova i iskustava, dok su negativne posljedice naročito izražene u tradicionalnijim društvima koja prema inovacijama gaje nepovjerenje i teško im se prilagođavaju, što ponekad može biti opravdano ako npr. govorimo o prevarama putem interneta. One su češće kod informatički nepismenije populacije koja nije dovoljno informisana o zaštiti privatnosti online, te je to jedan od osnovnih uzroka negativnih iskustava na mreži. Takođe, ogroman je jaz između onih koji imaju pristup najnovijim tehnologijama u realnom vremenu, onih koji mogu priuštiti tehniku i tehnologiju za šire narodne mase i onih koji jedva preživljavaju“, zaključuje ona.

Mnoge digitalne kompanije koriste novinarsku profesiju na način da je ona sada „u središtu ekonomije pažnje koja instrumentalizira medijske sadržaje pa i kompletnu kulturu vijesti, često bezkrupulozno, u funkciji zarade od prodaje digitalnih tragova koje ostavljamo kao konzumenti medijskih sadržaja“, smatra profesor Kurtić.  Postojeći obrazovni sistem nas, nažalost, ne sprema za ovakvo okruženje, poručuje on.  „U prepuštanju eskapizmu i hedonizmu kao globalnom duhovnom ambijentu u kome, nehotice i, po svoj prilici za sva vremena, ostavljamo na stotine digitalnih tragova, profitira šačica globalnih mrežnih korporacija. One diktiraju tempo i sadržinu društvenih promjena i kreirajući i lansirajući nove aplikacije (proizvode) zaokupljanja pažnje, stvaraju i, ne više virtualnu, nego stvarnu stvarnost u kojoj novinarstvo, teško da može više igrati ulogu platforme za kristalizaciju kritičkog javnog mišljenja jer je i samo osuđeno na tržište pažnje“.

Prijatelji, fanovi ili špijuni

I dok su neki autori više fokusirani na ekonomsku nejednakost, drugi su više zabrinuti za narušenu privatnost i način na koji posredovana komunikacija utječe na naše veze s drugim ljudima. Profesorica sa Instituta u Massachussetu, Sherry Turkle, posebno se interesuje za psihoanalitička istraživanja u domenu komunikacije na relaciji čovjek-mašina. U knjizi Sami zajedno intenzivno se bavila načinom na koji roboti, vještačka inteligencija i internet općenito, posreduju komunikaciju i međuljudske odnose. Manjak saosjećanja, ljubavi, vremena za posvetiti se ljudima – sve su to odlike digitalne komunikacije po Turkle. Ova bivša studentica Univerziteta u Harvardu smatra da nas „konektovani život podstiče da tretiramo one koje srećemo online na način pomalo sličan onom na koji tretiramo objekte – na brzinu“. Ubijeđena je da online komunikacija nikada ne može parirati face to face komunikaciji, te da „naš umreženi život“ ustvari tek nudi „mogućnost da se sakrijemo jedni od drugih, iako smo povezani jedni za druge“. [vii]

Aleksandra Mandić smatra da su refleksije posredovane komunikacijom, a naročito komunikacijom putem društvenih mreža na međuljudske odnose „mahom negativne“. „Iako, u odnosu na ‘predinternetsko doba’, imamo na raspolaganju sve moguće alate za brzu i kvalitetnu komunikaciju u tehničkom smislu, dakle, smanjenu fizičku distancu (kvalitetan audio, video, pa i tehnologije koje prenose miris, dodir…), suštinska udaljenost među pojedincima se povećava, oslanjanje na tehničke uređaje u svakodnevnom životu je u stalnom porastu, mijenjaju se obrasci ponašanja koji su sada uslovljeni tehnikom i tehnologijom, posebno kod ‘digitalnih urođenika’ koji se rađaju i odrastaju sa njom“, zaključuje ova magistrica novinarstva.

Novinarstvo 3.0

Na kraju, ne treba zaboraviti koliki utjecaj na novinarstvo ima komunikacija putem digitalnih medija. „Svoju sam karijeru započela u tiskanim medijima, a kad usporedim svoj današnji posao s tadašnjim, gotovo kao da nije riječ o istom zanimanju“, kaže Mia Berberović. Ova novinarka promjene uočava u digitalnim vještinama koje su danas neophodne za obavljanje posla, u svakodnevnoj dinamici posla, izvorima informiranja, ali i poslovnim modelima medija. „Internet je tu poprilično uzdrmao stvari, a mjera vrijednosti sadržaja postao je klik, što je doprinijelo i do srozavanja kvalitete informacija koju čitatelji konzumiraju“, kaže ona. Nadalje, smatra da smo generalno „pretjerano informirani“ „sadržajima upitnog kvaliteta“, i da je „teško razlučiti što je istinito a što nije, a sve je to dovelo i do fenomena zvanog post-truth, odnosno post-istina, kada se tek dobrano nakon događaja može razlučiti što je bilo istinito od informacija koje su do tada dopirale do građana, a što ne“. Čini se da se zaista ostvaruje predviđanje Fransisa Balla, koji je još davno poručio da previše informacija može i ubiti pravu informaciju.

Sličnog je mišljenja i profesor Najil Kurtić koji kaže da novinari rade pod pritiskom imedijatne aktuelnosti.  Promjene u novinarstvu najviše se ogledaju u procesu prikupljanja vijesti, gdje je „skoro isključeno terensko prikupljanje činjenica“. „Novinari rade pod opterećenjem spoznaje da su sve činjenice koje bi mogle razriješi aktuelizirane neizvjesnosti publike, tu negdje, pohranjene u baze službenih podataka, kao posljedica ili sastavni dio upravljačkih procesa i da ih samo treba prepoznati ili otključati. Ako to ne urade oni, uradit će njihova konkurencija“. Tu konkurenciju često čine i sami korisnici medija, čija aktivnost u vrijeme Weba 2.0. posebno dolazi do izražaja. Zbog toga su novinari obavezni „skenirati društvene mreže“ korisnika, ali isto tako moraju voditi računa o objektivnosti, odnosno provjeri „tačnosti informacija pokupljenih od prozumenata koji se, u javni komunikacijski tok, uključuju iz različitih razloga“, zaključuje Kurtić.

Ima li nada za bolju budućnost?

Bez obzira na to što još uvijek ne znamo, i često se plašimo naše konektovane budućnosti, internet i njegovi brojni mediji tehnološka su činjenica koju, ako se potrudimo, možemo iskoristiti za napredovanje. Pored brojnih nedostataka mreže, poput narušene privatnosti, nadzora, ekonomskog i digitalnog jaza, srozavanja kredibiliteta novinarske profesije, zamjene ljudske radne snage robotima, sigurno je da internet tehnologija ima brojne prednosti. Mnogi su naučili iskoristiti najbolje od mreže, te društvene mreže koriste za razvijanje privatnog biznisa i samopromociju, ali i sami kreiraju nove aplikacije i programe koji mogu biti svijetu od koristi. Trenutno, mnogo je više signala za uzbunu, no skeptik s početka priče, Andrew Keen, ipak poručuje da je budućnost moguće popraviti. Rješenje vidi u „vladinoj ili zakonskoj regulativi, konkurentnim inovacijama, društvenoj odgovornosti građana, ponašanju potrošača i obrazovanju“.

Što se novinarstva tiče, profesor Kurtić smatra da će u budućnosti „brendiranje medija kao izvora pouzdanih informacija dobiti još više na značaju“. Sve će veći značaj, po njegovom mišljenju, imati i umjetna inteligencija.

„To će biti svojevrsni robotizirani ekspertni sistemi koji će, za sadašnje shvatanje nevjerovatnom brzinom ukrštati podatke koje svakodnevno kao digitalne tragove ostavljamo za sobom u svakodnevnom životu (na kasama trgovinskih centara, na šalterima vladinih agencija i institucija, birajući konkretne televizijske kanale i programe na kućnim video sistemima, na aerodromima, ali i na društvenim mrežama) i marketinga (kako profitnog tako i neprofitnog). Umjetna inteligencija ugrađena u predstojeće Web 3.0 i Web 4.0, koji će se zasnivati na automatiziranim (robotskim) algoritmima  kojima će Google ili neki drugi pretraživači odgovarati na naše upite i tako utjecati na naše, više ili manje značajne izbore (odluke) nametnut će nove probleme i nove izazove“, smatra Kurtić.

No, suština problema i dalje je u „našoj spremnosti da se s lakoćom prepustimo mreži i svemu onome što se odvija u pozadini naših zaslona, ne pitajući se za moguću ideološku pristrasnost samih algoritama po kojima se vrši selekcija činjenica, slika, i svih ostalih sadržaja koje ćemo dobijati na naše upite ili po kojima će se selekcionirati i isporučivati naši digitalni tragovi“.

Po svemu sudeći, budućnost uglavnom i dalje, može popraviti (ili pokvariti) samo čovjek svojim (ne)odgovornim korištenjem tehničkih produžetaka.

[i] Keen, Andrew (2008): Kult amatera: kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali savremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti. Zagreb, str. 22