Medijatizacija politike: Slučaj Katar

Danas nijedan politički događaj ne bi imao ni pola svoje važnosti da mu je ne pridruže mediji samim time što o njemu izvještavaju. Političke informacije su sve češće faktor zabave i u tome se ogleda ključna karakteristika medijatizacije politike. Politička informacija mora biti zabavna da bi bila informacija. Kultura i društvo su medijatizovani, a to je proces koji prožima i političke procese, pa političari danas ne mogu više odlučivati hoće li ili ne koristiti medijsku tehnologiju. Čak i ako odluče da je sami ne koriste, mediji će aktivno sudjelovati u interpretaciji, ali i kreiranju njihovog mišljenja i ponašanja. Komunikolog Simon Cottle je posebno razmatrao medijatizaciju konflikata i zaključio da mediji u njoj imaju „aktivnu performativnu i konstitutivnu ulogu“.

Tako je donedavno Katar bio još jedna bogata, mirna i stabilna zemlja Bliskog Istoka o kojoj u domaćim medijima nije bilo čestih izvještaja. Međutim, nakon što su kanali Sky News Arabia i Al Arabia objavili navodne izjave katarskog emira u kojima on daje podršku Iranu, Hamasu, Hezbollahu i Izraelu i sugeriše da Donald Trump neće dugo ostati na vlasti, uslijedila je lavina medijskih naslova o Kataru. Iako je katarski emir, šeik Tamim bin Hamad al-Thani negirao izjave koje su mu pripisane, medijske kuće smještene u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nastavile su emitovanje lažnih informacija i pozivanje raznih analitičara kako bi navedene izjave tumačili.

Nije više bilo važno šta je kazao katarski emir i njegovi ljudi, nego šta su to kazali mediji.

Drugi mediji su počeli s prenošenjem te vijesti, pa je njeno umnožavanje rezultiralo skoro pa njenim verifikovanjem. A to umnožavanje informacija omogućeno je isključivo zahvaljujući novomedijskoj tehnologiji koja ne poznaje vremenske ni prostorne granice. Obasuti informacijama o Kataru mogli smo se složiti s konstatacijom Gudmunda Hernesa koji kaže da su mediji društvo „transformirali od informacione nestašice u informaciono obilje“, gdje „se svako ko ima neku informaciju može takmičiti“ za pažnju publike. Pritom, istinitost informacije nije više ključni kriterij njenog širenja. Preko noći je Katar dospio u centar pažnje javnosti širom svijeta. Odličan je to primjer medijatizacije jedne političke situacije koja je prerasla u ogromnu političku i humanitarnu krizu. Ona također nije ostala u granicama zemalja koje učestvuju u krizi i onih koje posreduju u sukobu, nego se kroz medije proširila na cijeli svijet, pa smo čak i mi u Bosni i Hercegovini oformili svoja mišljenja o krizi i iznosili ih putem društvenih medija. Tu se uočava neraskidiva veza između medijatizacije i globalizacije kao paralelnih procesa.

Sve vrijeme naš jedini izvor informacija bili su upravo mediji. A u slučajevima kada su se političari oglašavali da kažu svoj stav o krizi, svoje obraćanje prilagodili su medijima.

Društvene mreže umjesto medija

Kada je američka ambasadorica u Kataru, Dana Shell Smith, napustila svoju poziciju, prvi izvor iz kojeg smo saznali tu informaciju bio je Twitter a ne američka ambasada. Upravo se zahvaljujući toj društvenoj mreži došlo do zaključka o odnosu ambasadorice prema krizi u Zaljevu, njenoj i ulozi SAD-a u krizi, njenom stavu o Trumpovoj politici. Nije li to ogroman broj informacija bez angažiranja ijednog novinara ili PR stručnjaka za informacije o stavu ambasadorice? I za Trumpovo mišljenje o opsadi Katara prvo smo saznali sa njegovog Twitter profila. Trump je napisao: „Tako je dobro vidjeti da se već isplatila posjeta saudijskom kralju i 50 država. Rekli su da će čvrsto odgovoriti na finansiranje ekstremizma i sve je upućivalo na Katar. Možda će ovo biti početak kraja horora terorizma!“ Ranije je napisao: „Tokom mog nedavnog putovanja na Bliski istok, rekao sam da više ne može biti finansiranja radikalne ideologije. Lideri su pokazali na Katar – pogledajte!“

Reporterka Al Jazeere Patty Culhane javlja iz Washingtona da se Trump, prilikom susreta s katarskim emirom, hvalio koliko je vojne opreme SAD prodao toj državi. Ona je između ostalog kazala da „ne znači da će se američka vanjska politika mijenjati zato što je predsjednik objavio neki tweet„. Možda se američka vanjska politika neće potpuno promijeniti zbog tweeta, ali neće ni ostati ista.

Na Twitteru se prvo pojavila i informacija o povratku katarskih trupa iz Saudijske Arabije nakon što su izbačeni iz koalicije koja se u Jemenu bori protiv pobunjenih Husa. Katarski ured za komunikacije izdao je saopćenje u kojem poziva građane i rezidente da pokažu „islamske i arapske vrijednosti“ na društvenim mrežama tokom krize.

Medijska vs. politička logika

Tenzije vezane za Katar postale su svjetskom viješću baš zbog mogućnosti njegove medijske prezentacije. Osim toga, ta tema sadrži i jednu od ključnih medijskih vrijednosti događaja a to je konflikt. I to konflikt koji je medijski sukreiran, oblikovan i interpretiran. U slučaju krize u Kataru mi ustvari možemo govoriti o klasičnom primjeru „medijskog događaja“.  Naslovi poput “Kriza u Zaljevu: Turska šalje vojsku u Katar”, Erdogan besan: Ultimatum Kataru je protivan međunarodnom pravu i nepoštovanje Turske ili FBI: Ruska podmetačina izazvala krizu u Kataru poslužili su da privuku što veći broj čitatelja, a ne samo da kažu suštinu teksta.

Nakon što su zemlje Zaljeva zatvorile svoje granice prema Kataru, navodno je tzv. Islamska država Irak i Levant na svojim društvenim medijima zaprijetila terorističkim napadima u zemljama Zaljeva. Razgovori posredstvom medija (web portala) između različitih država i paradržava još jednom pokazuju do kojeg stepena je politika uslovljena djelovanjem medija.

Uskoro su se u verbalni sukob uključile i ostale velike države. A mi smo iz ovakvog odnosa prema Kataru mogli pročitati dugogodišnje nagomilavanje straha od Arapa i arapskog svijeta. Jer, kako kaže teoretičar Douglas Kellner, „medijska kultura izražava postojeće strahove, nade, fantazije i druge karakteristike svoga doba“.

A kako je nastao strah od arapskog svijeta? Pomoću medijske kulture koja je umnožavanjem zastrašujućih poruka kod ljudi jednostavno formirala jedno viđenje arapskog svijeta koje će biti teško popraviti. Prema Kellnerovom mišljenju za to su posebno zaslužni holivudski filmovi jer su u njima, kako on ocjenjuje, predstave Arapa „rasističke i uznemiravajuće, slične prikazima Jevreja u fašističkim filmovima“. Inače, Kellner je u svojim istraživanjima posebnu pažnju posvetio analizi filma kao posebnog segmenta medijske kulture u kojem se ogledaju sukobi iz svakodnevnog života. I doista, od filma Rambo čiji je cilj „remaskulinizacija i ponovno uspostavljanje moći bijelog muškarca nakon poraza u Vijetnamu“, preko filmova Top gun i Vod, filmovi uglavnom reprezentuju društvenu stvarnost. Tako se briše granica između stvarnosti i medija, između onog što jeste i što bismo željeli da bude. Slično je i sa današnjim filmovima u kojima se naše fantazije, želje, strahovi i nadanja iz realnog života prelijevaju u filmske radnje, ali i obrnuto. Naročito je to moguće pratiti sa novom serijom holivudskih filmova koji obiluju stereotipiziranjem Arapa i islama. Skoro da nije ni jasno jesu li takve predstave o Arapima, migrantima, islamu, najprije počele u stvarnosti ili na filmu. Gledajući na film kao na posebnu formu medijskog spektakla Kellner objašnjava kako oni „skrivaju ideološki sadržaj, dok zasljepljujući prizori visoke tehnologije, koji se nižu jedan za drugim, kao i uzbudljiva naracija, prigušuju kritičke sposobnosti gledaoca, podsvjesno mu prenoseći ideološku poruku kroz sliku i spektakl“.

Ponašanje političkih aktera – određeno medijskom ili političkom logikom

I ponašanje političkih aktera vrlo često je određeno i vođeno medijskom logikom. Sam katarski ministar vanjskih poslova u intervjuu za Al Jazeeru optužuje četiri zemlje da su neopravdano nametnuli sankcije, ali stavlja poseban akcenat na medije. On kaže da su „saudijski i mediji koje finansiraju Ujedinjeni Arapski Emirati lažirali vijesti protiv Katara i izmislili laži. Ova medijska kampanja desila se tek nakon hakerskog incidenta. Masivna medijska kampanja protiv Katara, koja je uvrijedila Katar i njegove lidere, bila je bez presedana po standardima GCC-a“. Ili on kaže da je „Katar pod klevetničkom medijskom kampanjom“. Slično je bivši član Narodne skupštine Kuvajta Nasser al-Duwailah kazao da su mjere Saudijske Arabije, Egipta, Bahreina i UAE nelogične istovremeno se čudeći što su poduzete „samo na osnovu medijskih izjava za koje svi nezavisni mediji znaju da su ‘fabricirane’“.

Jezik kojeg su političari upotrebljavali u slučaju krize u Kataru sačinjen je od fraza i klišea koji ustvari ne govore ništa konktetno. Američki ministar odbrane Jim Mattis kazao je da se katarski emir kreće u „dobrom pravcu“, da je naslijedio „veoma kompleksnu situaciju“, da je „pronalazak bilo kakvih terorističkih organizacija teoristički čin prema našim (američkim op.a.) interesima“, treba tražiti rješenje umjesto „da se dolijeva ulje na vatru“ i slično. Iz tih izjava vidimo kako se politički diskurs prilagođava medijskoj logici. Čak osjetimo dozu straha i opreznosti u izjavama za koje političari ne žele da budu pogrešno protumačene pa su onda površne i apstraktne. Govore mnogo, ali ne govore suštinski ništa. Svoj govor, jezik i stil govora prilagođavaju masovnim medijima.

Osobito je interesantna fraza u kojoj kaže da su terorističke veze, ukoliko ih ima „teroristički čin prema našim interesima“. U tom smislu je jasno da sada već svako može postati terorista ukoliko Sjedinjene Američke Države procijene da je opasan za njihove interese. Tako se još jednom potvrđuje da su svijet medijske kulture, ali i stvarni svijet, sve više izgrađeni na principu, kako kaže Kellner, „binarnog univerzuma u kome se vodi borba između dobra i zla“. Tako se politički kompleksni događaji svode na proste, dihotomne polove dobro-zlo jer ih je tako medijski lakše predstaviti.

Teško je biti neutralan u medijatizovanom svijetu. I ko na kraju određuje „liste terorista“? Nakon što je Saudijska Arabija napravila jednu takvu listu na kojoj se našlo 59 ljudi i 12 grupa, Iran nije ostao bez odgovora. I sami su u kontranapadu optužili Saudijsku Arabiju da podržava terorističke organizacije u Iranu. I ko je od nas na kraju siguran da se njegovo ime neće naći na listi, prihvatila nju javnost kao istinitu ili ne.

Poseban pokazatelj medijatizacije situacije u Kataru jeste zatvaranje ureda Al Jazeere u Saudijskoj Arabiji i Jordanu, hakerski napadi na tu medijsku mrežu i njeno etiketiranje kao terorističke, kao i zahtjev Saudijske Arabije Kataru da je ukine.

Kako se katarska kriza „prelijeva“ iz medijske u političku sferu i obratno, pokazuje i zabrana izražavanja podrške Kataru na društvenim mrežama koju su nametnuli Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein. Međutim, tu nije kraj. Kriza se odrazila i na ljudska prava i slobode. Pojedine porodice ostale su razdvojene u različitim državama Zaljeva, studenti iz Katara prisiljeni su vratiti se sa studija iz četiri zemlje koje su nametnule sankcije Kataru. Zabilježen je čak i slučaj gdje majci iz Katara nije dozvoljeno da sa sobom u Katar nosi svoju bebu jer je beba državljanin UAE. Ekonomska i trgovinska situacija pretrpjela je promjene, a ni vjernici u svetim mjestima nisu prošli bez posljedica kada je svim katarskim državljanima zabranjen ulazak u Veliku džamiju u Meki.

Jasno je da je politika u našem vremenu medijatizovana. Međutim taj proces ne treba posmatrati linearno niti jednosmjerno. Jesper Strömbäck i Frank Esser predlažu da se, kada govorimo o medijatizaciji, vodi računa o četiri aspekta ovog procesa. Prvo, on nije uvijek isti u svim kulturama niti je uvijek u svim mjestima na svijetu u porastu. Drugo, medijatizacija ne utječe na sve institucije isto. Nivo medijatizacije varira „ne samo među različitim državama, nego i među različitim medijima, političkim institucijama, organizacijama i akterima“. Treće, ni medijska ni politička logika ne mogu se posmatrati odvojena jedna od druge iako je riječ o različitim logikama. Četvrto, ne možemo pretpostavljati da samo mediji utječu na politiku i političare. Treba imati na umu da se mnogi od njih uspješno prilagođavaju tim promjenama i medije koriste u vlastitu korist. Primjer za to je Donald Trump koji je „osvojio“ pažnju medija širom svijeta. On se ponaša kao holivudski junak. I baš kako to poentira Kellner, nije „slučajno što i holivudski junaci i holivudski predsjednik i njegovi saradnici djeluju izvan zakona izvodeći ‘herojske’ poduhvate koje pravni i politički poredak zabranuje“. Tako dok politička stvarnost inspiriše filmske režisere, tako s druge strane dolazi i do svojevrsne filmizacije politike.