Nauku prevesti na jezik razumljiv svima

Prošla su tri mjeseca od kako je na svijetu započela vakcinacija protiv COVID-19. Uz malo sreće, čovječanstvo će s njom pobijediti najobuhvatniju pandemiju novog doba, koja je u prethodnih godinu direktno zahvatila oko 120 miliona ljudi, od čega blizu 2,6 miliona nije preživjelo. Restrikcije u kretanju stanovništva, koje su dovele do ogromnih gubitaka u ekonomiji, dodatno su otežale ovu vanrednu situaciju, koja će zasigurno ostati upamćena i onda kad joj dođe kraj.

Ipak, među određenim dijelom svjetske populacije, vakcine protiv COVID-a 19 nisu shvaćene kao sredstvo koje će spasiti čovječanstvo, već upravo suprotno. Nikad veća sloboda govora, koja nam je stigla sa internetom, posebno sa socijalnim mrežama, dala je zamaha svemu, pa tako i antivakcinašima, koji u vakcinama vide posebno podmukao način uništavanja i porobljavanja svjetske populacije. Iz dana u dan, kako napreduje vakcinacija, uporedo s njom napreduje i antivakcinacijski galimatijas. Inače smiješna sposobnost neznanja, da s lakoćom povezuje međusobno nepovezive stvari i pojave, sa pandemijom je dobila naročito opasan okvir, iz čega nastaje velika društvena šteta. Zastrašujuća retorika protivnika vakcina, koja najviše podsjeća na filmove strave i užasa, učinila je naivne ljude nepovjerljivim prema vakcinama, pri čemu su mnogi, sve iz plemenitih namjera, otišli korak dalje i pretvorili se u aktivne pristalice tog pseudonaučnog pokreta.

Ono što je u tome posebno poražavajuće jeste da postoje mediji koji svojim radom pospješuju rad i rast antivakcinacijskih grupa. Neki od njih su tome posvećeni kao kakvoj ozbiljnoj zadaći, a tu i tamo omakne se i novinskim agencijama, kao i kredibilnim medijskim kućama, da prenesu ponešto od lažnih vijesti. Novinarski senzacionalizam, vjerni pratilac svakog ozbiljnog svjetskog zla, raspiruje antivaksersku vatru poput mijeha, pružajući joj sve nove i nove “dokaze”, a zapravo dezinformacije, da vakcinacija nije ono za šta se predstavlja.

Neke od tih medijskih dezinformacija, koje su su pojavile od početka tekuće godine i za kratko vrijeme proširile socijalnim mrežama širom svijeta, uključujući i naše prostore, jesu da AstraZeneca vakcina sadrži komadiće laboratorijskih majmuna i pacova, djeliće njihovih bubrega i pluća, uz to još ugruške abortirane bebe i dijelove pacova koji imaju ljudske organe, da prebolijevanje korone stvara snažniji imunitet od onog što ga mogu dati vakcine, da je Kalifornija proglasila Pfizer-ovu vakcinu štetnom i pozvala građane na bojkot iste, da Hrvatska obustavlja vakcinaciju, da cjepiva protiv korone izazivaju infekciju HIV-om, da od Pfizerove vakcine za COVID-19 umiru u Norveškoj, Izraelu i Sloveniji, a paraliziraju se u Meksiku i tako dalje. Iako je svaka od tih vijesti dokazana kao lažna, o čemu opširno možete pročitati na portalu Raskrinkavanje.ba, njihov doseg kod publike i dalje je jako veliki i uticajan.

Izborom da prenose netačne informacije, pojedinci, grupe i medijske kuće učestvuju u dezinformacijskoj kampanji antivakcinaša. Najveće žrtve jesu neobrazovani ljudi, koji teško mogu razumjeti nauku, te su podobni da se osvajaju na juriš sa kakvim bilo dezinformacijama, samo ako im se iste predstave kao znanje koje može spasiti život. Veliku štetu od tih dezinformacija imaju i ljudi skloni paranoji, koji lako povjeruju u svaku priču da im neko ili nešto svjesno radi o glavi, među kojima ima i obrazovanih. Hrvatska spisateljica, Vedrana Rudan, nažalost je jedna od onih koja je u pisanju o pandemiji zauzela pseudonaučnu, zavjereničku stranu, u kojoj nedostatak pravih dokaza ne smeta da se iznose smione uznemirujuće tvrdnje.

Ta mješavina informacija i dezinformacija u medijskom prostoru, stručno prozvana infodemija, zbunjuje ljude, čineći im znanje o vakcinama nepouzdanim. To je pokazala i anketa koju smo sproveli za potrebe ovog članka, u kojoj je učestvovalo 35 ispitanika u dobi od 23 do 47 godina, od kojih je 28 iz BiH, a troje iz ostalih evropskih zemalja.

Na pitanje “Koliko ste upoznati sa vakcinama protiv Covid-19?”, troje je odgovorilo da nije nikako, šesnaest da je upoznato djelimično, isto toliko da su upoznati potpuno.

Pitanje “Koja od navedenih vakcina vam se čini kao najbolja?”, pri čemu je u odgovorima ponuđeno pet najpoznatijih proizvođača – Pfizer/BioNtech, Sputnik V, AstraZeneca, Moderna i Sinopharm, pokazala je da čak dvadeset posto ispitanika niti jednu od ovih vakcina ne smatra dobrom.

Na pitanje “Ukoliko bude prilike, da li bi primili bilo koju od navedenih vakcina?”, jedanaest ispitanika odgovorilo je da ne bi ili da nije sigurno. Posljednje pitanje, “Da li u medijskom izvještavanju nalazite više poticaja za primiti ili za ne primiti vakcinu, pokazalo je da dvadeset posto ispitanih ne nalazi potrebnog ohrabrenja za vakcinaciju u medijima, a čak sedamnaest posto njih ne prati izvještavanja u vezi s vakcinama.

Ovako mali uzorak u anketi svakako nije reprezentativan za velike zaključke, ali jeste indikativan pa pokazuje kako je moguće da informiranost o vakcinama nije na visokom nivou. Države svakako imaju i drugih načina da učine vakcinu obaveznom, ali bi bilo najljepše kada bi se ljudi vakcinisali dobrovoljno, zarad svijesti da na taj način čine dobro sebi i svojoj okolini. Mediji u tome imaju veliku, ako ne i presudnu ulogu, tako da je na novinarima i novinarkama velika odgovornost.

Da bi izvještavanje o vakcinama bilo kvalitetno, ključna stvar je imati relevantne izvore informacija, a treba povesti računa i o načinima na koje se informacije iznose, jer različitim ljudima različite stvari privlače pažnju.

Mnogi mediji, kao što smo vidjeli u početku, u borbi za opstanak pribjegavaju senzacionalističkom stilu izvještavanja, pa iako s tim prave društvenu štetu, nije da se nema šta i od njih naučiti: naučne činjenice, baš kao i pseudonaučne, mogle bi biti predstavljene atraktivnije. Jezik nauke divan je samo onima koji su u njega upućeni, dok je za sve ostale manje-više potpuno nerazumljiv, samim tim i nezamisliv, zbog čega uvjerljivije zvuči informacija da u vakcini ima komadića majmuna, nego da vakcina u sebi nosi adenovirus čimpanze.

To je istakao i mladi naučnik Dženan Kovačić, u razgovoru za Naratorium. Vrijedni, više puta nagrađivani student genetike i bioinžinjeringa na Internacionalnom Burch univerzitetu u Sarajevu, istakao je popularizaciju nauke kao nešto što je od najveće važnosti da bi se premostio jaz između naučne zajednice i društva u širem smislu riječi:

„Nažalost, živimo u doba kada apsolutno bilo ko sa internet-konekcijom i uređajem, kojim može pristupiti istom, ima platformu da uveliko dijeli svoje mišljenje ili da plasira pseudonauku pred oči više narodne mase. Popularizacija nauke, prije svega, osnovni je korak ka stvaranju odnosa povjerenja između naučne zajednice, koja je svakako izuzetno neshvaćena, i osoba koje nemaju mnogo dodira ni interesovanja za istu“.

Da bi do popularizacija nauke došlo, nije dovoljno samo davanje medijskog prostora nauci, nužno je da ista bude prilagođena, predstavljena popularnim jezikom i na popularne načine.

Iskorak u tom pravcu je portal Vakcine.ba, koji nudi tekstove o raznim vakcinama, objašnjavajući ih sa naučnog aspekta, a uz privlačan dizajn. Tu se nalaze pravi odgovori na pitanja od čega su vakcine napravljene, kako rade, kakve su im eventualne nuspojave, kako je moguće da se razviju brzo i tako dalje. Posebno su zanimljivi članci o aktuelnim vakcinama protiv COVID-19, koje su trenutno na najvećem udaru antivakcinacijske propagande.

Vratimo se za trenutak na jednu od medijskih dezinformacija sa početka teksta, onu koja tvrdi da AstraZeneca vakcina sadrži komadiće laboratorijskih majmuna, kako bi je suočili sa pravim informacijama, do kojih smo došli na portalu Vakcine.ba.

Navedena dezinformacijska tvrdnja nije sasvim bez veze sa majmunima. AstraZeneca spada u takozvanu vektorsku vakcinu, što znači da se koristi adenovirusima da bi prenijela ćelijama informaciju potrebnu za imunološku reakciju. U slučaju te vakcine riječ je o adenovirusu čimpanze, ali to ne znači da farmaceuti melju laboratorijske čimpanze kako bi napravili od njih sastojak za vakcinu, već imaju druge, otmjenije načine kako da repliciraju samo ono što im treba. Pri tome valja reći i da je adenovirus koji se koristi u vakcini genetski modificiran, kako se ne bi mogao razmnožavati i izazivati infekcije, već samo prenositi informaciju koja je potrebna. Dakle, lažna vijest da AstraZeneca vakcina sadrži komadiće majmuna, u onom svom malom djeliću koji ima veze sa istinom, nije razlog za plašiti se vakcine, već suprotno. Više o tome u tekstu biologistkinje i naučne novinarke Jelene Kalinić Kako se razlikuju RNK i vektorske (adenovirusne) vakcine protiv COVID-19?, kojeg preporučujemo i za informisanje o drugim tipovima vakcina protiv COVID-19.

Druga dezinformacijska tvrdnja s početka teksta, da je imunitet nakon prebolovane bolesti COVID-19 bolji od onog koji daje vakcinacija također je neosnovana, uz to i opasna jer krivo upućuje one koji su prebolovali COVID-19 da im vakcinacija nije potrebna. Tekst Jelene Kalinić vakcine i imunitet: pasivni, aktivni, vještački i prirodni donosi nam informacije o imunitetu uopšteno, kao i objašnjenje zašto je imunizacija vakcinom najbolja, najsigurnija i sa najmanje mogućnosti komplikacija.

Treći dezinformacija koju ćemo razotkriti jeste ona koja tvrdi da od Pfizerove vakcine umiru u Norveškoj, Izraelu i Sloveniji, a paraliziraju se u Meksiku. U tekstu kog Vakcine.ba prenose sa portala Glasa Amerike, nuspojave vakcina protiv COVID-19, možemo čitati o nuspojavama koje su zabilježili naučnici. Tu se nalaze ohrabrujući podaci o Pfizerovoj vakcini, koja bilježi samo blage nuspojave poput otoka i bola na mjestu primanja vakcine, te umora i glavobolje, od čega se prvo javlja kod manje od 4% primaoca, a glavobolja samo kod 2%. Teže nuspojave javljaju se u manje od 2% slučajeva, pri čemu ni one nisu tako teške da bi zahtijevale hospitalizaciju. Najteža zabilježena nuspojava Pfizerove vakcine jeste izazivanje alergijskog šoka, koji može ugroziti ljudski život, ali uz brz i adekvatan medicinski tretman ta je mogućnost svedena na minimum. Medicinski radnici su spremni za ovakve nuspojave, pa ih se ne treba plašiti.

Na novinarima je da ove informacije šire svakodnevno sve dok traje pandemija. Uz kvalitetno učenje o vakcinama, sigurno da će pojaviti i mogućnost jednostavnog izražavanja istina o istim, a ne bi bilo na odmet ni malo književnog stila, čija ljepota, za razliku od jezika naučne zajednice, može zasjeniti vulgarnu privlačnost jezika dezinformacija.