Stvarnost kao ozbiljna konkurencija satiri

Priča o Bosancu koji je ukrao kamen sa Akropolja da bi pokiselio kupus prenesena na brojnim portalima koji nemaju nikakve veze sa satiričnim sadržajima (vesti-online.com, novosti.rs, 24sata.hr, hercegovina.info, jutarnji.hr). Tu vijest iz augusta 2012. godine je inače objavio satirični portal Balkan Tajms, navodeći da je za takav čin u Grčkoj predviđena kazna od tri do pet godina zatvora, što su portali također uredno prenijeli.

Satirični portali su veoma popularni na prostoru kojeg smo nekada nazivali zajedničkom državom. Ubjedljivo najpopularniji takav portal kod nas je srbijanski Njuz.net koji je ujedno i prvi satirični portal koji se pojavio na našem govornom području.

„Njuz je nastao 2010. godine, prvo na Fejsbuku pa je malo kasnije, kada se nakupilo dosta pratilaca našeg rada, dobio i svoj domen gde se i danas nalazi“, kaže Viktor Marković, jedan od urednika tog portala i dodaje kako se Njuzovci nikada nisu trudili prevariti čitatelje, već su se trudili da naslovi budu što luđi da bi publika odmah uočila da je riječ o satiri.

„Ipak se dešavalo da ljudi poveruju u vest. Neretko su čak i drugi mediji bez provere prenosili naše tekstove. Najpoznatiji je definitivno tekst o Srbinu koji je ubio ajkulu u Šarm el Šeiku“, prisjeća se Marković.

„Slučaj“ ubistva ajkule u poznatom ljetovalištu privukao je pažnju mnogih, ne samo regionalnih, već i svjetskih medija. Tekst navodi da je Dragan Stević iz Srbije skočio u more pod dejstvom alkohola i usmrtio ajkulu. Sadržaj je prenio čak i Njujork Post, o tome je emitovano i na ruskoj NTV stanici, dok je ruski list Komsomolska pravda dao i naučno objašnjenje slučaja, odnosno kako je uopšte moguće da čovjek ubije ajkulu pri padu.

Iako satirični portali djeluju već nekoliko godina, dio publike se i dalje veoma lako „upeca“ na njihove sadržaje, što i nije pretjerano začuđujuće, ako uporedimo satirične naslove sa naslovima objavljenim na pojedinim portalima kao i samim sadržajima vijesti i iz Bosne i Hercegovine i regiona.

Vijest koja je objavljena nedavno na skoro svim regionalnom portalima o dospjelom mesu u crnogorsku luku Bar koje je zamrznuto 1982. godine doimala se kao satirična. Bila je istinita, kao i svečano otvaranje trotoara što se doimalo kao satira, što upravo dokazuje da je čitateljstvu nekad gotovo nemoguće razlikovati stvarne vijesti od satiričnih.

Satirične vijesti na news portalima

Nedavno objavljena vijest da Njemačka traži 1000 radnika koji znaju smotati džoint za manje od 10 sekundi, mnogi su shvatili kao istinitu, sudeći po reakcijama na društvenim mrežama i u komentarima ispod teksta gdje su čitatelji pitali gdje se mogu prijaviti za posao i garantovali da to mogu učiniti za deset sekundi. Vijest je prenijela i Buka, sa naznakom da je riječ o satiri, što neki uopće nisu primjetili, dok je na portalu radiokameleon.ba vijest podijeljena više od 1000 puta.

Posjećeni web portali iz Bosne i Hercegovine također često prenose sadržaje sa satiričnih portala uz naznaku da je riječ o satiričnom sadržaju. Web portal Buka često prenosi satirične sadržaje koji sadrže informaciju o kakvoj vrsti teksta je riječ čak dva puta. Međutim, izgleda da ni to nije dovoljno određenom broju čitatelja pa svoj bijes na ponuđeni sadržaj često ispoljavaju u komentarima ispod teksta, a u kojima se nerijetko nađu i oni čitatelji koji su shvatili ili vidjeli da je riječ o satiri, pa ljutito zaključuju kako je svijet glup i kako ništa ne čita do kraja.

“Često se desi da čitaoci ne pročitaju pažljivo samu vest, ili uopšte ne pročitaju vest, već reaguju u afektu čim vide naslov, koji iako prilično nemoguć, možda ponekad deluje kao da bi mogao da bude istinit”, kaže Viktor Marković.

Govoreći o “ozbiljnim” reakcijama ljudi na takve tekstove, odnosno na uzročno-posljedičnu vezu medija i publike – da li su krivi mediji koji svakodnevno objavljuju različite bizarnosti, pa publika nije u stanju da razluči istinu od laži, ili publika koja očito pati od manjka medijske pismenosti, Marković naglašava da ne može “uprijeti” prstom niti u jedne niti u druge, jer su te dvije stvari povezane.

”Mediji se menjaju, odnosno prilagođavaju publici, a onda utiču na publiku da se i ona postepeno promeni. Njuz samo stoji sa strane i posmatra sve to, beležeći najinteresantnije pojave”, naglašava Marković.

Urednik banjalučkog portala Buka, Aleksandar Trifunović, objašnjava da taj portal satiru smatra veoma bitnom, te da je taj žanr bio zastupljen i u štampanom izdanju Buke, kao i strip. “Prenosimo tekstove sa portala s kojim imamo lična poznanstva s autorima. Smatramo ih ozbiljnijim od tzv. ozbiljnih medija”, naglašava Trifunović i dodaje da satirični sadržaji u zavisnosti od kvaliteta znaju biti veoma dobro čitani. Trifunović ističe da publika često ne primjećuje da se radi o satiričnom sadržaju, iako je to uvijek naglašeno.

“Naš tekst te vrste da je Milorad Dodik izjavio da će navijati za reprezentaciju BiH uvijek više od pola čitalaca u komentarima tretira kao istinit”.

Naša sumanuta stvarnost

Nerijetko su i stvarna dešavanja sama po sebi poput satire, što potvrđuju i ranije navedeni primjeri.

“Neki put se desi da ne umemo da nađemo pravi ugao za neku vest koja se pojavila jer je sama po sebi već dovoljno sumanuta da može da prođe kao Njuz. Zbog takvih vesti smo uveli rubriku ‘Stav prolaznika’ gde naši stalni slučajni prolaznici komentarišu prave vesti.  I ‘24 minuta sa Zoranom Kesićem’ nam je još jedan ventil gde možemo da komentarišemo prave vesti, tako da se ne žalimo na stvarnost kao konkurenciju”, navodi Viktor Marković.

Angažovani bh. umjetnik Damir Nikšić, koji se bavi i stand-upom, a koji je široj javnosti poznat po satiričnim klipovima koje objavljuje na Youtube-u u kojima ukazuje na brojne društvene anomalije navodi da je značajan dio publike skeptičan kada su satirični sadržaji u pitanju i da veći dio čitateljstva sumnja da iza nekog satiričnog sadržaja stoji neka od političkih partija koja na taj način nastoji diskreditovati svoje političke protivnike. Takvi korisnici te satirične sadržaje vide kao propagandno sredstvo i ignorišu navode da se radi o običnoj satiri koja je sama sebi svrha.

“I u pravu su u većini slučajeva. Satira jeste postala neka vrsta ‘politički korektnog’ propagandnog oruđa ili oružja koje političke partije koriste u svojim medijima koje one predstavljaju, a mi ih percipiramo kao ‘nezavisne’. Taj navijački i isključivi gard i trend definitivno uveliko šteti istinskoj satiri koja bi trebala biti utemeljena na logici, zdravom razumu ili u krajnjem slučaju na humanizmu”, pojašnjava Nikšić.

I zaista, u vrijeme predizborne kampanje naglo raste broj satiričnih fotografija i tekstova koje svakodnevno uočavamo na Facebooku i koje korisnici masovno dijele na toj društvenoj mreži, ali isključivo u skladu sa svojim političkim uvjerenjima. Izvor takvih fotografija je često nepoznat ili čak i ako se zna ime stranice, često ne znamo ko stoji iza nje.

“Mislim da su Njuzovci eksploatisali i karikirali prije svega pretjerani skandalizam koji portali koriste kako bi skupili klikove za zaradu čak i onda kada se radi o potpunoj triviji. To je rezultiralo sveopštom trivijalizacijom svega i nemogućnošću razlučivanja između vijesti i anegdote. Mislim da to nije proizvod društva već profita, a današnje društvo je rezultat, tj. proizvod kapitalističkog pristupa vijestima koje su bazirane na profitu. Ne zaboravimo da se ipak radi o konzumerskom društvu”, kaže Nikšić.

Tome nam svjedoči i već pomenuti primjer o krađi kamena sa Akropolja, kada su mediji naslov pokušavali učiniti još šokantnijim (ako je to uopće moguće), najavljujući vijest rečenicima “Grci u šoku”, “I to je moguće” i slično. Uostalom, masovna pojava naslova udica (Kliknite na link da saznate šta se dogodilo) ukazuje nam i na tržišnu orijentaciju medija i sam način kako online novinarstvo funkcioniše.

Koji je značaj satire i zašto nam je potrebna

Satirični sadržaji nam na specifičan način ukazuju na anomalije u društvu, a često se, složit će se mnogi, politička satira može pojavljiti i kao nadoknada nedostatku političke opozicije u društvu ili u društvima u kojima režim nastoji kontrolisati sve društvene sfere, što svakako uključuje i medije.

Novinar Oslobođenja Edin Salčinović koji je i sam objavljivao satirične sadržaje u časopisu za po-etička istraživanja i djelovanja Sic! navodi da je samo prisustvo satire kao žanra u nekom društvu potvrda zdravog duha i zdravog razuma zajednice, te da bi satira mogla poslužiti kao instrument za mjerenje sposobnosti nekog društva da bude tolerantno.

“Trpiti satiru ne znači samo trpiti kritiku, nego i trpiti ismijavanje, izrugivanje, vrijeđanje, blasfemiju i slično. Zbog toga satira i jeste najuočljivija u totalitarnim društvima, odnosno u društvima koja predstavljaju različite oblike ispoljenih fundamentalističkih diktatura. U društvima koja zaista vjeruju u svetu riječ ili u svetu sliku”, pojašnjava Salčinović.

Ljudi vole kritike na tuđi račun, ali ne i na svoj, i većina ih nisu najsretniji kada satira zadire u određene društvene sfere ili pojave koje su za njih bitne. To navodi i Viktor Marković i dodaje da je ekipa iz Njuza već navikla na to.

“Ne obraćamo preterano pažnju, osim što nam je zanimljivo da vidimo ko se najviše ljuti. Za sada vode vlasnici kućnih ljubimaca koje smo u par navrata nehotice iznervirali tekstovima o kucama i macama. Na drugom mestu su navijači, a tek na trećem mestu su komentatori koji se bune zbog tekstova o crkvi. Zbog tekstova o politici i političarima se skoro niko ne buni”.

Svoje negodovanje čitateljstvo ispoljava u komentarima, među kojima možemo naći i razne vulgarnosti, ali se nađe i pristojnih komentatora koji svoje negodovanje iskazuju konstatacijom da nisu sve stvari pogodne za satiru. Uostalom, uvijek su se vodile i vodit će se brojne polemike između onih koji smatraju da satira nije uvijek pogodan žanr i onih koji smatraju da satira ne treba da pati od bilo kakve političke ili bilo koje druge korektnosti.

„Društvo cijeni umjetnost za koju može reći da je ‘hair i lepota’. Satira nije ni jedno ni drugo. Satira je savršen nihilistički žanr – govor ništavila. Ona ne poznaje svetinju, ne zastaje pred tabuom, ne pristaje na ugovoreni minimum društvene moralne korektnosti, satira uživa prikazujući svijet izvraćen poput krvave rukavice ubojice“, smatra Edin Salčinović.

Za Damira Nikšića je najveći značaj satire u tome što stvari, pojave, namjere i ideje dovede do kraja i njihovog totalnog zasićenja tako da ih vidimo jasnije i doživimo intenzivnije prije nego se naviknemo na njih i podlegnemo im.

„Satira nam pomaže da anticipiramo stvari. Ona ne karikira. Ne radi se o karikiranju ili izrugivanju, već o ‘dosljednom pretjerivanju’, banaliziranju, pa i pojednostavljivanju svih tih upakovanih, razvodnjenih ili komplikovanih stvari”, kaže Nikšić i dodaje da smatra da u našem društvu nema prave satire koja bi nas inspirisala ili natjerala na političku zrelost, već samo nešto što agituje, provocira, iritira i navija.

Popularnost Njuza nam pokazuje da značajan dio društva pozitivno reaguje na satiru, te da je kvalitetna i inteligentna satira žanr koji će uvijek privući dobar dio publike. U Hrvatskoj je 2012. godine osnovan satirični portal News-bar.hr, koji je počeo sa skečevima na Youtube-u, a potom prerastao u portal i koji na svojoj Facebook stranici broji više od 150 hiljada pratilaca. U Bosni i Hercegovini najpoznatiji satirični portali su Satiranje, Sarajevo 365, Karakter, koji također imaju brojnu publiku, što se najbolje može vidjeti na broju dijeljenja njihovih objava na Facebooku. Postoji još mnoštvo različitih stranica koje objavljuju satirične sadržaje.