Novinarske profesionalce se marginalizira

Našim privatnim izdavačima bila je i još je uvijek zanimljiva politička moć, bogatstvo i utjecaj, dok je zanemaren ili čak potpuno zatomljen onaj dio koji je trebao voditi računa o općem dobru. Prečesto se događalo da su naši mediji svjesno zaobilazili istinu kako bi forsirali neke zakone i parcijalne interese od kojih su imali izravne koristi

Slobodni mediji su vrlo zahtjevna biljka koju treba brižno njegovati i stalno zalijevati. Da bi neka zemlja imala razvijene i raznolike medije, moraju se zadovoljiti neki važni preduvjeti. Prije svega, političke, ali i ostale društvene elite, moraju iskreno vjerovati u važnost slobode medija. Trebale bi ju poticati ne zato što je to „neželjeno dijete“ demokracije, nego zato što postoji konsenzus da je sloboda medija bitna za razvoj i prosperitet društva. Naime, slobodni mediji su izuzetno važni za kanaliziranje sukoba koji postoje u svim društvima. Što je parlament za politiku, to su neovisni mediji za čitavo društvo. U

Uostalom, nije slučajno da su najrazvijenije upravo one zemlje u kojima je sloboda medija na najvišoj razini. Drugi važan preduvjet za razvoj medija su njihovi vlasnici. U Hrvatskoj imamo dvije vrste vlasništva u medijima. Na jednoj strani je javni servis, što bi trebao biti naš HRT i ostali mediji u vlasništvu države i lokalne samouprave, dok su na drugoj strani privatni mediji.

Interesna preslagivanja

Javni mediji ovise izravno o političkim strukturama, pa bi ih u ovom kontekstu bilo bolje zvati državnim medijima. U nekim je zemljama ta kontrola suptilna i gotovo neprimjetna, a opet postoje zemlje, među koje ubrajam i Hrvatsku, u kojima je kontrola prilično vidljiva, a vrlo često i sirova. Iako pobjeda na izborima ne daje legitimitet za kontrolu državnih medija, političari to u praksi ignoriraju. Što to znači vidjeli smo prije četiri godine kada je Kukuriku koalicija postavila svoje ljude na državnu televiziju. U javnosti se barata podatkom da je tada smijenjeno 38 urednika. Nešto se slično događa i sada kada je vlast na HRT-u preuzela urednička ekipa bliska HDZ-u. Teško je pronaći pouzdane podatke o broju smijenjenih, ali neću pogriješiti ako napišem da je već dobrano premašena zabrinjavajuća brojka od prije četiri godine. Uvjerili smo se da prije četiri godine nisu uvijek došli bolji i kvalitetniji od onih koji su smijenjeni, kao što i sada vidimo da ovim smjenama nismo dobili bolju i profesionalniju televiziju. Prečesto se događa da je puno važnije kojem političkom, ideološkom ili jednostavno interesnom klanu pripada neki novinar ili urednik, nego koje su njegove novinarske i uredničke kvalitete. Možda se „kvaliteta“ promjena na državnoj razini najbolje vidi u izboru novih voditelja Dnevnika. Dok je i površnom poznavatelju televizije jasno da je Mirjana Posavac sasvim opravdano postavljena na prestižnu poziciju, teško je pronaći profesionalne kriterije koji opravdavaju dolazak u Dnevnik Branimira Farkaša. Još je problematičniji uspon Petra Vlahova. Žalosti činjenica što je s malih ekrana „protjeran“ Đurica Drobac koji se fenomenalno snalazi pred kamerama. (Tko je ikada bio na televiziji zna da je riječ o izvanserijskom talentu koji imaju tek rijetki voditelji). Trenutno na javnoj televiziji nemamo voditelja Dnevnika koji taj posao radi više od dvije godine, što je zaista tužno za televiziju koja slavi 60. rođendan.

Klupa za rezerve

HRT je, očito, podijeljen na dva ideološka novinarska tabora koji, kao hokejaške zamjene, čekaju svoju priliku nakon svake promjene vlasti na izborima. Grubo rečeno, sada je ljevica na rezervnoj klupi, dok su se po terenu rastrčali agilni simpatizeri, a vrlo često i poslušnici HDZ-a. Počele su kružiti prilično uvjerljive kuloarske priče o tome kako postoji lista nepoćudnih intelektualaca i novinara koji se ne smiju pojaviti na Prisavlju. Uopće ne dvojim da je trebalo doći do nekih kadrovskih promjena, ali već sada je jasno da glavni motiv nije bio poboljšanje javnog servisa. Hrvatski privatni izdavači su posebna priča. Oni bi trebali imati barem dva motiva koja ih pokreću i koji ne moraju nužno biti suprotstavljeni. Prije svega, vlasnik medija mora imati izvjesno poštovanje ako ne već i ljubav prema slobodi javne riječi. Legitimno je zastupati određeni svjetonazor i ideje, ali to nikako ne smije biti na štetu općeg dobra. Drugim riječima, jako je važno profesionalno poštenje kako se neki medij ne bi pretvorio u propagandno sredstvo određene ideologije. Drugi sasvim legitiman motiv je da se u tom biznisu, a mediji su barem nekada (sada sve manje) bili dobar biznis, zaradi i neki novac. Naši izdavači uglavnom nisu prošli na ispitu. I takozvana „zakonska regulativa“ išla je na ruke netransparentnim poslovima, pa vrlo često ne znamo tko zapravo stvarno stoji iza nekog medija.

Medijsko zaobiljaženje istine

Našim privatnim izdavačima bila je i još je uvijek zanimljiva politička moć, bogatstvo i utjecaj, dok je zanemaren ili čak potpuno zatomljen onaj dio koji je trebao voditi računa o općem dobru. Prečesto se događalo da su naši mediji svjesno zaobilazili istinu kako bi forsirali neke zakone i parcijalne interese od kojih su imali izravne koristi. To se posebno moglo vidjeti na uređivačkoj politici Europapress holdinga dok je njegov vlasnik bio Ninoslav Pavić. Osim političkih pretpostavki i kvalitetnog izdavača za dobre medije potrebni su i dobri novinari i urednici. Kao što je svojedobno francuski filozof Julien Benda pisao o izdaji intelektualaca, koji iz oportunizma nisu obavljali funkciju korektiva u društvu, tako se u ovo naše doba dogodila izdaja urednika koji su, čast izuzecima, u pravilu postajali produžena ruka ili, možda bolje rečeno, batina svojih izdavača. Hrvatska je imala dodatna ograničenja za razvoj neovisnog novinarstva i medija zbog relativno malog broja stanovnika i slabe kupovne moći. Teško su opstajali na tržištu bez ulaska u trule kompromise. Pa jesu li onda medij protagonisti ili žrtve ideologije? Teško je dati jednoznačan odgovor. Pogotovo stoga što su vlasnici medija i novinari koji rade u njima, što čini jednu vrlo fluidnu cjelinu. Njihovi interesi i društvena funkcija ne samo da nisu isti, nego su vrlo često suprotstavljeni. Mediji su prije svega žrtva neprincipijelnog saveza izdavača, politike i utjecajnih tajkuna. Većina urednika je svjesno pristala služiti takvim dogovorima, dok su novinari, ostavljeni na vjetrometini, jednostavno bili prisiljeni sudjelovati u toj raboti. Ima među novinarima snažnih, gotovo herojskih džepova otpora, ali oni polako gube bitku za svoju autonomiju i slobodu.

Ideologija je bila vrlo često samo dimna zavjesa pomoću koje se dolazilo do pravih ciljeva, a to su moć i novac. Naši mediji uglavnom nisu imali razrađeni sustav vrijednosti i neku konzistentnu ideologiju koju su suptilno promicali, nego su se poput suncokreta okretali prema pobjednicima izbora. Malo ljevica, malo desnica, a nikad do kraja iskreno. Držali su se one stare dubrovačke diplomatske izreke: „Sa svakim lijepo, s nikim iskreno“. Problem je u tome što nisu bili iskreni ni prema svojoj publici. Takav oportunistički odnos nije ostao nezapažen kod čitatelja i gledatelja koji su na svojoj koži osjetili prijetvornost medija. To je, uz recesiju i krizu tradicionalnih medija, jedan od razloga zašto hrvatskim medijima tako strmoglavo pada utjecaj.

———————————————————————————————————-

Mediji su krivi za uspon desnice u Austriji i Trumpa u Americi

Krvna slika hrvatskih medija nije najbolja, ali nije puno bolje ni na razvikanom Zapadu. U posljednje vrijeme često smo mogli vidjeti da i tamo postoje brojna ograničenja, pa čak i tabui. Neke teme su „zabranjene“. Njemačka je zemlja uzorne demokracije i relativno visokog stupnja slobode medija, pa se svejedno moglo dogoditi da tjedan dana nitko nije pisao o napastovanju žena u novogodišnjoj noći u Koelnu. Gotovo da je bila riječ o zavjetu šutnje. Neki utjecajni analitičari smatraju da su i austrijski mediji pridonijeli rastu desnice na nedavnim predsjedničkim izborima na kojima je kandidat desničarske stranke Norbert Hofer umalo pobijedio. Austrijski mediji su slijedili beskrvnu politiku njihove vlade, pa uopće nisu pisali o opravdanim i manje opravdanim strahovima Austrijanaca. Nevjerojatan uspon Donalda Trumpa može se dovesti u izravnu vezu s gromoglasnom šutnjom američkih medija o problemima u složenom američkom društvu. Nema sumnje da zabijanje glave u pijesak i sterilna politička korektnost izazivaju prave male političke revolucije u razvijenim zapadnim demokracijama.