Mrtav izvještaj na papiru

Projekt punoga naziva Značaj medijskog integriteta: vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti obuhvatio je Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Hrvatsku i Srbiju. U osnovi ovog istraživanja Medijskog opservatorija u Jugoistočnoj Europi (SEE Media Observatory) nalazi se mapiranje obrazaca koruptivnih odnosa i praksi u razvoju medijskih politika, vlasništva u medijima i financiranju medija, javnim elektroničkim servisima i novinarstvu kao profesiji.

Knjiga i projekt temeljeni su na prethodnim istraživačkim i zagovaračkim aktivnostima Mreže za profesionalizaciju medija Jugoistočne Europe (SEENPM), posebno na istraživanju i knjizi iz 2003/4. godine o vlasništvu nad medijima i njegovom utjecaju na neovisnost i pluralizam medija. Osnovni rezultati tog istraživanja i danas su valjani, a problemi identificirani 2004. u međuvremenu su postali dio sustava koji se čini nedodirljivim i samim tim otpornim na promjene. Ono što je na prvi pogled izgledalo kao „problem postsocijalističkih zemalja“ pokazalo se globalnim problemom medija.

Istraživanje polazi od pretpostavke da su vrijednosti u medijima i novinarstvu, koje im omogućuju da služe javnom interesu, ugrožene. No i sam je pojam javnog interesa problematičan. Autori istraživanja tvrde da značenje javnog interesa ne može biti unaprijed utvrđeno već da se njegov sadržaj definira u javnoj raspravi u kojoj se suočavaju posebni interesi svih sudionika. Javni interes tako „ne podrazumijeva društveni konsenzus o određenom (javnom) pitanju, nego smjernicu koja određuje poseban način upravljanja. U tom smislu, javni interes je javna korist koju baštini javnost u cjelini bez obzira na interese pojedinaca u određenom trenutku“.

Umjesto toga, cilj je bio usvojiti i oponašati jedan ili drugi model medijskog sustava, zakona ili institucija koji se može naći u zemljama na koje se općenito gleda kao na demokratske i koje pružaju pomoć tijekom procesa „tranzicije“. Pregledom analiza medijskih politika u zemljama obuhvaćenima istraživanjem, autori zaključuju da tranzicija još traje i da se nikada neće okončati.

Od pada socijalizma, ni jedna zemlja obuhvaćena istraživanjem nije pokrenula sveobuhvatnu javnu raspravu o sustavnim normativnim i institucionalnim promjenama koje se odigravaju pod parolom tranzicije. Konsenzus o pitanju kakvu vrstu medija želimo nikada nije ni tražen pa stoga ni postignut. Umjesto toga, cilj je bio usvojiti i oponašati jedan ili drugi model medijskog sustava, zakona ili institucija koji se može naći u zemljama na koje se općenito gleda kao na demokratske i koje pružaju pomoć tijekom procesa „tranzicije“. Pregledom analiza medijskih politika u zemljama obuhvaćenima istraživanjem, autori zaključuju da tranzicija još traje i da se nikada neće okončati.

Također, jedno je od stajališta autora istraživanja da mediji ne mogu biti u službi javnog interesa zato što su upleteni u ekonomsku sferu. Pretpostavka da je profesionalno (objektivno) novinarstvo moguće ako se novinari pridržavaju specifičnih (zajedničkih) vrijednosti zanemaruje povezanost ekonomskog sustava u kojem mediji rade i načina izvještavanja. Analiza načina medijskog izvještavanja sama za sebe nema praktičnu vrijednost te je nužno identificirati mehanizme koji stvaraju baš takve medijske prakse, a ne neke druge. Stoga autori istraživanja polaze od premise da su mediji kapitalistička poduzeća par excellence i njihov je primarni zadatak održavanje kapitalističkog sustava.

Mediji ne mogu služiti javnim interesu jer su ovisni o privatnoj koristi, ne javnoj, koja, putem prevladavajućeg izvora prihoda medija – oglašavanja – sprečava medijsku industriju da bude „demokratizirana iznutra“. Istraživanje medijskog integriteta stoga obuhvaća „politike, strukturu i prakse koje omogućuju medijima da služe javnom interesu i demokratskim procesima“. To konkretno znači da su obrađena četiri područja: razvoj medijskih politika i njihova primjena, medijske strukture (vlasništvo, financije i javni servisi), položaj novinara i (ne)mogućnost da kritički sagledaju vlastite postupke te novinarske odnosno medijske prakse.

Istraživanje o integritetu medija u Hrvatskoj vodila je Helena Popović. Poglavlje o medijskim politikama suprotstavilo je iskaze Nine Obuljen Koržinek, bivše državne tajnice za medije u Ministarstvu kulture za vladavine HDZ-a, i sadašnjeg, SDP-ova savjetnika za medije u Ministarstvu kulture,Milana Živkovića. Koliko je politika upletena u medije demonstrirano je primjerom Zakona o HRT-u koji je 2013. omogućio da glavni ravnatelj (kojeg bira Sabor) zadrži svoju poziciju zahvaljujući podršci saborskog Odbora za medije nakon što je Nadzorni odbor HRT-a (u kojem većinu, opet, imenuje Sabor) zatražio njegovo razrješenje zbog kršenja nekolicine odredbi. Još je jedno regulatorno tijelo opisano kao neefikasno i pod utjecajem dnevne politike:Agencija za elektroničke medije i njeno Vijeće. Kolika je snaga vlasnika medija u odnosu na krotku i podređenu poziciju političara u suvremenoj Hrvatskoj prikazano je primjerima smanjenja PDV-a na tiskane novine 2007. godine (HDZ) te ponovno 2013. (Kukuriku) koje je koncernima EPH i Styria grupa donijelo dobitak koji se može prevesti u izbijanje 24 milijuna kuna iz državnog proračuna. Zakon o radu i Zakon o medijima ne štite novinare od vlasnika medija, kao ni nepostojeći statuti medija. Zakon o medijima razlikuje tiskane i sve ostale medije, pogotovo u odredbi gdje registar tiskanih medija vodi Hrvatska gospodarska komora. Sva su medijska izdanja obavezna dostaviti podatke o vlasničkoj strukturi HGK-u, no ti su podaci često nepotpuni i nedostupni.

Istraživanje medijskog integriteta daje slikoviti prikaz razvoja ekonomsko-političke sprege vlasništva medija u Hrvatskoj, od povezanosti njemačkog medijskog koncerna WAZ i EPH-a Ninoslava Pavića, nedovršene istrage o aferi Gruppo, početka dominacije Agrokora u poslu novinske distribucije, Unex Medije i Digitela, do Fimi-Medije, Ring Multimedije, Core Medije i fiktivnih marketinških usluga Hrvatske gospodarske komore.

Kao primjeri dobre prakse spomenute su dvije inicijative sadašnjeg Ministarstva kulture: otvaranje Fonda za neprofitne medije i Fonda za pluralizam elektroničkim publikacijama te projekt javnog ugovaranja novinarskih radova objavljenih u neprofitnim medijima. Najveća zamjerka potonjem upravo je pitanje javnosti – koja je javnost glasala za ponuđene teme i koja je javnost o objavljenim novinarskim radovima obaviještena. U istraživanju je kao preporuka dano otvaranje Fonda za pluralizam svim informativnim medijima neovisno o platformi, sve dok proizvode sadržaj od javnog interesa, razvijanje daljnjih programa organizacijske potpore neprofitnim medijima te primjenjivanje više stope PDV-a ako u informativnim medijima dominira zabavni sadržaj.

Istraživanje medijskog integriteta daje slikoviti prikaz razvoja ekonomsko-političke sprege vlasništva medija u Hrvatskoj, od povezanosti njemačkog medijskog koncerna WAZ i EPH-a Ninoslava Pavića, nedovršene istrage o aferi Gruppo, početka dominacije Agrokora u poslu novinske distribucije, Unex Medije i Digitela, do Fimi-Medije, Ring Multimedije, Core Medije i fiktivnih marketinških usluga Hrvatske gospodarske komore. Formalno vlasništvo medija, što se najbolje vidi na primjeru regionalnih i lokalnih elektroničkih medija, ne otkriva strukturalnu povezanost aktera iz različitih društvenih domena. Istraživanje također sugerira da bi komercijalne aktere – oglašivače, marketinške agencije, agencije za odnose s javnošću te banke – trebalo inkorporirati u medijsku regulaciju.

Što se samih novinara tiče, s jedne strane podliježu prekarnom radu, kratkoročnim ugovorima, nesigurnosti i strahu. S druge su strane često nekritički uključeni u društvene prakse koje samo perpetuiraju njihov nepovoljan položaj. U tom kontekstu, najveći je naglasak stavljen na obrazovanje jer ono stvara uvjete za analitičko i kritičko promišljanje, te na profesionalne organizacije koje trebaju raditi na solidarnosti i homogenosti članova. Nažalost, u istraživanju je zaključeno da „trendovi ukazuju upravo na suprotno“.

Iako se radi o prvom cjelovitom izvješću o strukturnim uvjetima medija u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina, samo istraživanje pati od nekoliko nedosljednosti. Za početak, vidljiva je neupitna potpora nastojanjima sadašnje garniture u Ministarstvu kulture koja očito razumije osnovnu premisu istraživanja, da su proizvodni odnosi temelj specifičnih medijskih praksi. Razumijevanje te premise predstavljeno je kroz sraz iskaza Obuljen Koržinek i Živkovića i predstavljeno kao korak naprijed u razumijevanju ciljeva i svrhe medijske politike. No, samo istraživanje ne sadrži preporuke koje bi medijski sustav učinilo – sustavom, već se zadržava na nabrajanju mogućih dodataka „strategiji“ Ministarstva o čijem se sadržaju, izvan povremenog projektnog planiranja i sažetaka objavljenih u šest nastavaka u Novostima u srpnju i kolovozu ove godine, može samo nagađati.

Jutarnji list je opisan kao bilten vlasti tek putem izjave Žarka Puhovskog, objavljene baš na Indexu, dok se za konstataciju da je srpski medijski mogul Željko Mitrović „uvijek koristio svoje medije za promociju vlastitog posla i osobnih interesa te interesa političkih struktura na vlasti“ ne koristi nikakav citat ili izvor.

Također, iako istraživanje po prvi put donosi pregledan razvoj duopolnog medijskog krajolika u Hrvatskoj (s jedne su strane izdanja EPH i Styrije, s druge su strane distribucijske mreže Agrokora i Adrisa), zanimljiv je nekritičan stav prema ostalim akterima na tržištu, gdje je primjerice Index.hr suprotstavljen izdanjima EPH-a kao „smetnja vladama“. Jutarnji list je opisan kao bilten vlasti tek putem izjave Žarka Puhovskog, objavljene baš na Indexu, dok se za konstataciju da je srpski medijski mogul Željko Mitrović „uvijek koristio svoje medije za promociju vlastitog posla i osobnih interesa te interesa političkih struktura na vlasti“ ne koristi nikakav citat ili izvor. Istraživanje medijskog krajolika, u nedostatku potpunih i vjerodostojnih podataka nadležnih institucija, svojevrsna je kompilacija novinarskih tekstova s Indexa, H-altera i iz Novosti. Njih uglavnom uzima kao izvore svojih tvrdnji, s jedne strane dajući poticaj i legitimitet istraživačkom novinarstvu, s druge pak stavljajući na njega teret argumentacijskog temelja samog istraživanja.

Možda je to i najbolji dokaz da novinarska praksa u domaćem medijskom prostoru i dalje ima značaj no da se pomakla na marginu u kojoj, zajedno s Ministarstvom koje ju financira, nema političko zaleđe za zamah. Ostaje ipak dojam da je ovo prijeko potrebno istraživanje zastalo u odlučujućem trenutku pridobivanja šire političke volje za promjenama, što je demonstrirano na panelu koji je prilikom predstavljanja publikacije organiziran u Novinarskom domu. U polupraznoj dvorani o ideologijama i dnevnim politikama, ali ne i o nužnim konkretnim potezima, govorila je cijela svita domaćih medijskih djelatnika, novinara i članova upravljačkih tijela, a zaključak istraživanja sumirao je rečeno: „Priča je alegorijski prikaz onoga što je zadesilo medijske sustave u ovim zemljama na njihovom vječnom maršu k demokraciji“.

Projekt Medijskog opservatorija koordinirao je Mirovni institut iz Ljubljane u partnerstvu sa šest organizacija civilnog društva: Centar za istraživačko novinarstvo iz Zagreba, Centar za neovisno novinarstvo iz Budimpešte, Albanski medijski institut iz Tirane, Mediacentar iz Sarajeva, Makedonski institut za medije iz Skopja, Novosadska novinarska škola iz Novog Sada. Na internetskoj stranici projekta potražite kompletne izvještaje o svim nacionalnim istraživanjima.