Anonimnost na internetu: Za i protiv

Anonimno iskazivanje poruka oduvijek je imalo značaja za ljude. S razvojem interneta, anonimnost postaje pravilo, a ne iznimka, i očito uzrokuje i negativne društvene posljedice. Ko snosi odgovornost na web-portalima za komentare trećih lica na forumima: autor komentara, urednik ili vlasnik portala? Mogu li vlasnici portala izbjeći odgovornost ako napišu da poruke na forumu odražavaju isključivo stavove njihovih autora, a nikako stavove web-portala?

Poštivanje ljudskih prava u digitalnom svijetu postaje sve veći izazov. Nove tehnologije snažno su integrirane u naš svakodnevni život, pružajući nam mnogo više mogućnosti za izražavanje. To svakako povlači i veću odgovornost, koja pripada kako korisnicima, tako i onima koji omogućuju razmjenu informacija – portali, forumi, blogovi, tražilice. Ipak, uklanjanje ili neobjavljivanje komentara anonimnih korisnika (pre-moderation vs. post-moderation) mijenja koncept slobode izražavanja koji je u određenom trenutku poprimio velike razmjere. Stoga se postavlja pitanje da li treba insistirati na podršci online anonimnosti ili se pridružiti onima koji je žestoko kritiziraju? Razloga ima i za i protiv.

Anonimnost je sastavni dio slobode govora

Afirmacija zastupa argumentaciju da je anonimnost bitna jer dozvoljava potpunu slobodu izražavanja za one koji se boje govoriti. Specijalno je bitna za nedemokratske režime, gdje riječ koja ne odgovara vladajućem aparatu može značiti kaznu za onoga ko je izgovori. Isto tako, anonimnost je značajna u svim društvima za ugrožene skupine i pojedince kojima daje komfor i sigurnost u smislu nepostojanja bojazni za psihički ili fizički integritet.

Neke od pravnih doktrina najvišim propisima štite anonimnost. Prema  Ustavu SAD-a, anonimni govor figurira kao neraskidiva kategorija slobode govora i kao takav zaslužuje supstancijalnu zaštitu. Anglosaksonska sudska praksa je na stanovištu da je govor anonimnih autora dio respektabilne tradicije zagovaranja i debate (McIntyre v. Ohio Elections Commission, 514 U.S. 334 (1995),  a kako još i štiti od “tiranije većine”, zaštita anonimnog govora predstavlja imperativ (US Supreme Court position; Mark Twain, Voltaire, Charles Dickens, Benjamin Franklin, and other great thinkers published under assumed names. Dostupno ovdje. Sudska praksa je potvrdila da online sfera nije nikakav izuzetak od ovih stajališta (Doe v. Cahill, 884 A.2d 451 /Del. 2005/  Krinsky v. Doe 6, 159 Cal. App. 4th 1154 /2008/). Ipak, anonimnost nije apsolutna ni unutar pravne prakse SAD-a, i u slučaju kada se krše nečija prava (npr. u slučaju klevete), sud može narediti razotkrivanje identiteta anonimnog komentatora. No, bitno je primijetiti da američki koncept podrazumijeva da sloboda izražavanja, a time i anonimnost, predstavlja temeljni princip, a ograničenja se mogu nametnuti samo ako se dokaže da vodi ka ugrožavanju ili kršenju nečijeg prava.

Anonimnost vodi ka sistematskom kršenju prava drugih

S druge strane, protivnici anonimnosti insistiraju da anonimnost uključuje neodgovornost za izrečeno. Da uprostimo, ako neki sadržaj anonimnog autora krši nečije pravo, onda onaj kome pripada legitimno pravo na određenu vrstu kompenzacije nema kome da se obrati. Zbog činjenice da anonimnost stvara uslove za koordiniranje i planiranje brojnih ilegalnih aktivnosti, kao i za grubo vrijeđanje, klevetanje i etiketiranje, mnogi smatraju da svaki korisnik mora imati svoj “internet pasoš”, kako navodi Eugene Kaspersky. Zbog anonimnih online nasilnika, mnogi podliježu psihičkom pritisku i torturi. Primjer kanadske tinejdžerkeAmande Todd, koja je zbog ove vrste nasilja sebi oduzela život, govori u prilog navedenom.

Na tragu toga je i finalna presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Delfi protiv Estonije, po kojoj je ustanovljena odgovornost internet-portala za komentare trećih lica na njihovim platformama. Sud je na ovaj način pružio zaštitu svim građanima čija prava krše anonimni komentatori, a kao posljedica može se očekivati puno veći stepen pažnje kod portala, kako se u Presudi navodi. Odluku treba razumjeti u kontekstu dosljednosti Suda svom primarnom razlogu postojanja, a to je utvrđivanje i razumna distribucija odgovornosti u cilju postizanja pravde.

Inače, Delfi je jedan od najvećih web-portala u Estoniji, koji daje mogućnost svima da slobodno komentiraju objavljene članke. Komentatori ostaju anonimni, a sam portal primjenjuje sistem filtriranja komentara, uklanjajući one koji se pokažu kao “nezakoniti”. Osoba koja je bila spomenuta u predmetnim komentarima zahtijevala je da se komentari uklone, a odšteta isplati od strane portala s obzirom da su bili klevetničkog sadržaja. U ovom konkretnom slučaju, odgovorni ispred portala Delfi uklonili su komentare na zahtjev, ali novčanu satisfakciju nisu htjeli dati, navodeći da je portal Delfi samo neutralni posrednik koji se prema tome ne može smatrati odgovornim za sadržaj komentara trećih lica. Portal je također ukazivao na činjenicu da su se i ogradili odgovarajućom klauzulom o nepreuzimanju odgovornosti, koju svaki korisnik portala mora da prihvati prije nego što se registrira na forum.

Priča je dobila i sudski epilog. Spomenute argumente odbrane, Europski sud za ljudska prava je u cijelosti odbio i utvrdio da je uloga ovog informativnog portala kontrolnog i komercijalnog karaktera i da ih baš to čini odgovornim za sadržaj svih komentara bez obzira na vidljivo postavljenu rečenicu kako stavovi autora na forumu nikako ne predstavljaju stavove portala i kako je odgovornost na autoru.

Brojni protivnici ove odluke Europskog suda za ljudska prava (Access Now, OSCE, Peter Micek, the senior policy counsel of Access, an online human rights group, Professor Lorna Woods, of the London School of Economics, T J McIntyre, chairman of Digital Rights Ireland) smatraju da je paradoksalno da Sud ovako radikalno regulira pitanje odgovornosti, te smatraju da bi ovo moglo izazvati negativne posljedice po sve prednosti koje internet kao globalna komunikacijska mreža  nosi. Sloboda govora, moć informacija i, konačno, osnovna uloga medija, kao javnog psa čuvara, ovom presudom i potencijalnim primjenjivanjem ovakve prakse, značila bi svakako umanjivanje efekta slobode.

Oni drže da je ova odluka (Access Now i Article 19) stavila u dosta nepovoljniji položaj oficijelne internet-portale čiji su primarni ciljevi izvještavanje, informiranje i kreiranje kritičkog mišljenja u odnosu na ostale platforme gdje postoje također svi potrebni uslovi za anonimno komentiranje. Razlika je u tome što su te ostale platforme, kao, naprimjer, blogovi i socijalne mreže, kreirane s ciljem oglašavanja, ali ne nužno i istinitog i objektivnog informiranja.

Traženje anonimnih komentatora

Internet-penetracija u Bosni i Hercegovini naglo je porasla posljednjih nekoliko godina. Broj portala eksponencijalno raste, a anonimni komentari su sastavni dio online komuniciranja. Debate o anonimnosti govora na internetu polako se javljaju i u BiH. Nedavno je objavljena izjava urednika portala Buka, Aleksandra Trifunovića, koji se suočava sa sudskim procesom zbog toga što odgovorna lica nisu eliminirala anonimne komentare na forumu.Trifunović navodi da sistem uopšte nije uložio napor da nađe autora komentara. Ako pretpostavimo da se pod “sistemom” u širem smislu misli na državu, a u užem primarno na istražne i sudske organe, onda se valja zapitati šta to mogu istražni organi uraditi kako bi locirali anonimne autore komentara?

Jedno od najčešće predlaganih rješenja jeste lociranje ovih komentatora putem IP-adresa. Međutim, ne piše svaki internetski korisnik na osobnom računaru u udobnosti vlastite kuće. Trag IP-adrese može voditi do internet-kluba, nečije kuće čiji se vlasnik nije sjetio da zaštiti WiFi- mrežu, već je koristi kako ko stigne, ali isto tako i do trgova, parkova, javnog prijevoza i kafića koji imaju otvoreni pristup internetu. Dakle, iako lociranje IP-adrese predstavlja jedan od početnih koraka u istrazi, nije sve tako jednostavno. Potencijalno lociranje iziskuje daleko više logistike,  truda i vremena. Čini se da je lakše ostaviti sve na čekanju dok se određena pravila ne donesu na međunarodnom nivou.

Južna Koreja je 2007. godine usvojila zakon prema kojem su internet-portali koji imaju visoku posjećenost bili obavezni prikupljati brojeve ličnih karti korisnika kao način praćenja šta se postavlja online, a kako bi se smanjio rizik od klevete, lažnih glasina i uvredljivih komentara. Međutim, pet godina nakon toga, i nakon brojnih hakerskih napada i curenja personalnih podataka koji su prikupljani kod internet-portala, Ustavni sud ove zemlje proglasio je ovakvu praksu neustavnom, navodeći da nema dokaza da je ovaj zakon ispunio postavljena očekivanja, te da praksa obaveznog korištenja stvarnog imena srozava slobodu govora i obeshrabruje ljude da iskazuju mišljenja zbog straha od kazne. Može se uočiti, dakle, da u online sferi ne postoje jednostavna rješenja, te da rješavanje jednog problema može prouzročiti pojavu nekolicine drugih.

Šta uraditi sa društvenim mrežama?

Konačno, potrebno je ukazati na trenutna dešavanja i tragičnu smrt Mahira Rakovca s obzirom da su povezani sa pitanjem anonimnosti na internetu. Tužilaštvo Kantona Sarajevo je, nakon što su objavljena imena dječaka i djevojčica koji su potencijalni zlostavljači i silovatelji preminulog dječaka, upozorilo da objavljivanje njihovih imena može sadržavati elemente krivičnog djela. Ne baveći se ovdje pitanjem aplikacije međunarodnopravne zaštite djece i njihove privatnosti, kao i svrhovitosti postojanja presumpcije nevinosti i obaveze države da im pruži zaštitu ex officio, postavlja se pitanje šta bi bilo ako bi, potencijalno, neko od roditelja želio da zaštiti svoje dijete, greškom nevino optuženo, i to sudskim putem? Očigledno, prvo pitanje koje se nameće jeste: zaštititi od koga? Ko je strana protiv koje bi potencijalni tužitelj uložio tužbu? Portali koji su prenijeli informaciju nemaju nikakve podatke o vlasništvu dostupne javnosti, a profili na društvenim mrežama mogu biti specijalno kreirani ovim povodom.

Dakle, nemogućnost identificiranja druge strane nameće se kao stvarni problem koji se u potpunosti ne rješava ni time ako znamo vlasnike portala, jer ostaje neriješeno pitanje anonimnosti na društvenim mrežama. Čini se da je to pitanje na koje još uvijek niko ne daje odgovor. Za razliku od slučaja portala Buka, u kojem je procedura pojednostavljena, jer je riječ o informativnom portalu koji ima veoma transparentnu uredničku i vlasničku strukturu, Mahirov slučaj daleko je složeniji. Radi se o društvenim mrežama, vrlo moguće lažnim profilima i web-portalima koji ne sadrže nikakve kontaktne infomacije.