Dalmacija nosi lanac oko vrata

Jedan od najproduktivnijih, najcjenjenijih, najeklektičnijih kolumnista (post)jugoslovenskog istorijskog prostora, autor koji je pisao ili piše ne samo za gomilu medija na centralnom južnoslovenskom prostoru BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, prostoru na kojem se govori isti jezik, ma koliko ga različito nazivali, nego i u Sloveniji, primjerice, gdje se njegovi komentari prevode na slovenački, zglajzao je na domaćem terenu. Tekstovi Borisa Dežulovića svake nedjelje se pojavljuje, između ostalog, u Sarajevu (baš kod nas, u Oslobođenju), kao i u Zagrebu, Ljubljani te Splitu, njegovom rodnom gradu. Tamo Dežulović piše – odnosno, doskoro je pisao – za Slobodnu Dalmaciju. Prije nekoliko dana, Dežulović je primio telefonski poziv iz centrale pomenutog splitskog dnevnika. U razgovoru su ga obavijestili da prekidaju saradnju s njim, odnosno da više neće objavljivati njegove kolumne

Povod za raskid saradnje jest skorašnja pravosnažna presuda Županijskog suda u Splitu prema kojoj je Slobodna Dalmacija dužna da uplati po petnaest hiljada kuna za desetoro tužilaca (što će reći, ukupno stotinu i pedeset hiljada) zbog Dežulovićevog teksta „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“ jer je taj tekst, po sudskoj ekspertizi, „povrijedio čast, ugled i dostojanstvo“ navedene desetorke. Odmah poslije ovakve odluke uprave splitskog dnevnika, saradnju sa Slobodnom Dalmacijom demonstrativno su otkazali Jurica Pavičić i Ante Tomić. Radi se zaista o hvalevrijednom činu solidarnosti, jer su i Pavičić i Tomić, kao i Dežulović uostalom, stalno zaposleni u koncernu Europapress Holding, koji je vlasnik Slobodne Dalmacije što znači da njihov čin definitivno nije lišen hrabrosti jer može potencijalno da ugrozi i njihov izvor egzistencije. To se, međutim, ne može reći za teatralno „supotpisivanje“ Dežulovićevog teksta od strane nekoliko desetaka (uglavnom) javnih ličnosti. To „supotpisivanje“ ima otprilike jednaku težinu kao „like“ na Facebooku, odnosno predstavlja surogat bilo kakvog stvarnog djelovanja. Da se neko dosjetio ideje bojkota Slobodne Dalmacije, odbijanja davanja izjava i intervjua, to bi, makar suštinski takođe trivijalno, nosilo barem simboličku težinu, ovo je pak podrška koja „supotpisnike“ ne košta apsolutno ništa. (Da se ovdje ne bavimo činjenicom da na tom spisku, uz dosta časnih ljudi, postoji i nekolicina onih čiji likovi i djela baš i ne tjeraju koliko-toliko objektivnog posmatrača da povjeruje u njihovu posvećenost vrijednostima slobode govora i slobode štampe.)

Hrvatsko novinarsko društvo već je kritikovalo Slobodnu Dalmaciju jer nije stala iza svog autora. Ima, međutim, nečeg i pomalo nelogičnog u ovakvom opravdavanju Dežulovićevog otkaza, što je uostalom primijetio i sam Dežulović. Otkaz sam po sebi ne mijenja presudu i neće redakciji uštedjeti nikakav novac. Imajući u vidu ukidanje kolumne koju je godinama ispisivao Davor Krile te skorašnje angažovanje Tihomira Dujmovića, radikalno desnog komentatora, čini se da Europapress Holding, u kontekstu očekivane pobjede Karamarkovog HDZ-a na idućim izborima u Hrvatskoj, pokušava Slobodnu Dalmaciju tržišno da pozicionira kao „patriotsko“ glasilo.

Širom ex-Yu prostora, u posljednjih nekoliko mjeseci promoviše se knjiga Borisa Pavelića „Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune“. Embrion Ferala nastao je onomad upravo unutar Slobodne Dalmacije kao novinske kuće, a Boris Dežulović bio je jedan od trojice njegovih kreatora i osnivača, ravnopravan dio „Viva LuDež“ trojstva. Na promocijama se, između ostalog, oplakuje smrt i nestanak „zlatnog doba“ nezavisnog novinarstva. Ima nečeg prokleto simboličkog u činjenici da se Boris Dežulović bio vratio u Slobodnu Dalmaciju samo da bi dobio otkaz. Razlaz Ferala i Slobodne Dalmacije desio se zbog otpora nacionalizmu i šovinizmu s jedne strane i njihove apologije s druge. Taj je razlaz u to vrijeme, međutim, bio ideološki, pa i moralni. Današnje pristajanje Slobodne Dalmacije uz desničarsko-patriotski narativ mnogo je više tržišno nego ideološko. Da na predsjedničkim izborima nije pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović, odnosno da se ne očekuje pobjeda HDZ-a na parlamentarnim, otkaza vjerovatno ne bi bilo, čak i da se desila ista presuda Županijskog suda. U tom smislu, ima nečeg licemjernog u krokodilskim suzama čitalačke publike za zlatnim dobom nezavisnog novinarstva.

Cijela gomila medijskih projekata – što novina i časopisa, što internetskih portala – koji su okupljali vodeća imena ovdašnjeg žurnalizma nije uspjela da opstane na tržištu zbog nevoljkosti publike da finansijski participira u održavanju takvih medija, bilo kupovanjem na kioscima, bilo plaćanjem nekakve online pretplate. U takvoj situaciji, kad redakcije zavise od vanjskih prihoda, bilo marketinških, bilo fondovskih, bilo državnih, kompromisi su nužni, a kompromisi se često lome baš preko leđa autora.

Tu nema slobode i tu se obično ne može izgubiti ništa osim svojih okova. Svaki autor se pojedinačno bori za svoju slobodu, do svoje vlastite mjere, sve do jednom, sve dok se lanac ne zategne. Dalmacija nosi lanac oko vrata, ali nije jedina.