Ekskluzivni intervju s Igorom Mekinom: “Svaka pobjeda novinara protiv nezakonitog otkaza pobjeda je za novinarstvo i medije u cjelini.”

Viši radni i socijalni sud u Ljubljani donio je pravomoćnu presudu u korist nekadašnjeg urednika ljubljanskog dnevnog lista „Dnevnik“ Igora Mekine i utvrdio da je otkaz koji je Mekina dobio 21. veljače 2008. godine poslije objavljivanja tzv. “washingtonske depeše” slovenskog Ministarstva vanjskih poslova (MSP) u ljubljanskom „Dnevniku“, a koji je objavila i beogradska „Politika“ bio nezakonit. Povodom ove presude i poništavanja rješenja o otkazu, razgovarali smo s Igorom MekinomFP: Zbog čega ste objavili ‘sporni’ dokument Ministarstva vanjskih poslova nakon kojega su uslijedile burne reakcije?

Igor Mekina: Zato što je dužnost novinara da objavi ono što sazna, posebno kada se radi o stvari koja je u općem, javnom interesu. U primjeru “washingtonske depeše” radilo se o dokazu da najviši dužnosnici State Departmenta u veoma sugestivnoj maniri daju “instrukcije” Sloveniji kao predsjedavajućoj državi EU kako da postupa u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova i na koji način da prva prizna jednostrano odcjepljenje Kosova od Srbije.

Ovaj slučaj dosta ogoljeno pokazuje da male države, poput Slovenije, veoma često voljno, čak podatno rade po diktatu velikih sila, iako se to formalno drugačije zove. Kršenje međunarodnog prava, do kojeg je došlo u slučaju Kosova, i to ne zbog usvajanja deklaracije o nezavisnosti već zbog priznavanja jednostranog odcjepljenja od strane pojedinih država usprkos protivljenju matične države, jest jedini takav primjer od osnivanja Ujedinjenih naroda pa sve do veljače 2008. godine; to je primjer koji je poslužio kao politički presedan za slične, druge slučajeve narušavanja teritorijalnog integriteta država, koji su se dogodili poslije 2008. godine. Ja sam, dakle, samo upozoravao da će se dogoditi upravo to što se poslije tog “presedana” i dogodilo na primjer u Ukrajini.

FP: Što se nalazilo u toj tzv. “washingtonskoj depeši”?

Igor Mekina: U toj diplomatskoj depeši nalazio se popis zadataka koje su slovenski diplomati, tadašnji politički direktor slovenskog MSP-a Mitja Drobnič i tadašnji slovenski ambasador u SAD Samuel Žbogar, dobili od State departmenta tokom razgovora 24.12.2007. u Washingtonu s najvišim američkim dužnosnicima na čelu sa Danielom Friedom. Slovenija je 1. siječnja 2008. preuzela predsjedanje EU.

Objavljivanjem tzv. “washingtonske depeše” na početku slovenskog predsjedanja EU razotkriven je plan kako Washington uz podršku brojnih država EU namjerava provesti priznanje jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova i kako su američki diplomati uoči proglašenja nezavisnosti Kosova zahtijevali od vlasti u Ljubljani, još prije preuzimanja slovenskog predsjedanja EU, da postupaju na unaprijed dogovoren način. State Department je tražio i da Slovenija prva prizna Kosovo kao nezavisnu državu, a uz to je dogovoren i poseban tajming prema kojem će Priština proglasiti nezavisnost baš u nedjelju kako se Savjet sigurnosti UN-a (na očekivani ruski zahtjev) ne bi mogao sastati. Daniel Fried je sugovornicima iz Slovenije tokom razgovora u Washingtonu objasnio i da “Kosovari ne smiju izgubiti samopouzdanje, jer bi SAD bez toga izgubile svoj uticaj”. U depeši je opisano i kako je utanačeno slanje nove misije EU na Kosovo i to bez pristanka Rusije, pri čemu je bilo već unaprijed odlučeno da će glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon samo konstatirati da se “situacija na terenu promijenila”. Sve se upravo tako i odvijalo mjesec dana kasnije, dakle po razotkrivanju tzv. washingtonske depeše. Otuda je objavljivanje tog tajnog plana 25. siječnja 2008. godine u ljubljanskom Dnevniku i beogradskoj Politici izazvalo toliko veću nervozu ne samo u Janšinoj vladi, nego i u Briselu, a naročito Washingtonu.

Zbog objavljivanja depeše u Sloveniji su veoma oštro reagirali političari, prije svega iz desno orijentiranih (tada vladajućih) stranaka. Atmosfera linča je dovela do toga da je odgovorni urednik Dnevnika Miran Lesjak odmah potom izjavio da bi “trebao dati ostavku onaj tko je svojim nepromišljenim postupanjem omogućio medijima da objave depešu”. Kako bi maknuo pažnju sa sebe, Miran Lesjak iznenada javno optužuje mene – urednika vanjskopolitičke redakcije Dnevnika zbog odavanja “tajne”, kao i zbog “obmanjivanja javnosti” u komentaru “Laži vazala” – i sve to usprkos činjenici da je Lesjak uoči objavljivanja tog komentara isti pročitao i uoči napada političara – glede mog komentara nije imao nikakvih primjedbi!

U roku kraćem od mjesec dana vodstvo Dnevnika mi otkazuje ugovor o radu, zbog čega podnosim tužbu sudu. Novinska kuća Dnevnik je u međuvremenu u svom tisku objavila više tekstova koji su sadržali lažne i uvredljive konstrukte smišljene da oblate ne samo mene nego i članove moje najuže obitelji. Dnevnik je sud (Okružni sud u Ljubljani kao i Viši sud u Ljubljani) zbog tih tekstova u kojima je još naročito surovo defamirana moja supruga, kao i zbog nezakonitog razotkrivanja mojih osobnih podataka – osudio u procesima koji su trajali od 2008. do 2014. godine čak četiri puta. Sve te četiri presude su pravomoćne. Sud je odredio i da Dnevnik mora objaviti te presude.

S druge strane, u Politici je ne samo o tzv. washingtonskoj depeši nego i o drugim dokumentima MSP Slovenije (od kojih su mnogi imali oznaku državne tajne!), a koje je dobila iz svojih izvora – pisala i objavila seriju tekstova moja supruga – novinarka i tada dopisnica Politike. U vrijeme izbijanja afere “diplomatska depeša” u Sloveniji (25. siječnja 2008. godine), svi slovenski mediji (izuzev ljubljanskog Dnevnika) prenijeli su da je Politika objavila tajne državne dokumente koje Dnevnik nije imao, niti objavio.

FP: Jesu li slovensko udruženje novinara reagiralo na napade na Vas i Vašu obitelj?

Igor Mekina: Društvo novinara Slovenije je još 7. veljače 2008. godine u posebnoj “Izjavi za javnost” osudilo napade slovenskih političara na dopisnicu Politike u Ljubljani – moju suprugu i prosvjedovalo zbog isticanja “rodbinskih veza” novinara kao sredstva politike za osobne napade na novinare. Društvo novinara Slovenije je osudilo metode zastrašivanja i zahtijevalo normalne uvjete za rad novinara, a uz to je povodom napada na obitelj Mekina (uključujući naše dvoje maloljetne djece) zapisalo da “prosvjeduje zbog pokušaja diskvalifikacije novinara od strane predstavnika vlade, parlamenta i nekih medija”, te da su za “Društvo novinara Slovenije nedopustivi pokušaji da se na sadržaj, koji je bio objavljen u domaćim i stranim medijima, odgovara diskreditacijom novinara; nikako nije dopušteno da se novinara, konkretno dopisnicu lista Politika Svetlanu Vasović Mekina, zbog objavljenog sadržaja proziva, pri čemu se posredno problematizira njezina nacionalna pripadnost, optužuje se ju za djelovanje protiv republike Slovenije, štoviše – napadima su izloženi čak i članovi njene obitelji”.

FP: Nakon objave dokumenta napisali ste i komentar “Laži vazala”, o čemu se tu radilo?

Igor Mekina: Nesporedno poslije objavljivanja članka o sadržaju te skandalozne (kako je bila ocjenjena u medijima širom EU, naročito austrijskim) diplomatske depeše slovenskog MSP-a, napisao sam za Dnevnik 28.1.2008. komentar pod naslovom “Laži vazala” u kojem sam osudio vazalnu, podaničku politiku svoje zemlje i kršenje međunarodnog prava u slučaju tako najavljenog jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova, a uz to sam upozorio i na pravo novinara da štite svoj izvor informacije i kritiziraju postupke matične države.

FP: Kakvo Vam je obrazloženje dala matična kuća kada Vam je uručen otkaz? Za što Vas se točno teretilo?

Igor Mekina: Otkaz ugovora o radu je uslijedio neposredno poslije objavljivanja tzv. “washingtonske depeše” 25. siječnja 2008. godine. Napominjem da tzv. washingtonska depeša nije bila označena nikakvim stupnjem tajnosti, što je i tadašnji ministar vanjskih poslova Slovenije Dimitrij Rupel ocijenio kao propust svojih podređenih.

Kao što je u presudi ocijenio i Viši radni i socijalni sud u Ljubljani, u “optužnici” poslodavca protiv mene, a potom i u otkazu ugovora o radu pisalo je da sam razoktrio tajnu poslodavca (iako se radilo o dokumentu koji je sastavilo i koji je bio vlasništvo MSP Slovenije!), te da sam u komentaru obmanuo javnost, iako je to optužba kakva ovdje uopće ne postoji i podsjeća na vremena kada smo se u nekadašnjoj državi novinari i urednici bunili i protestirali protiv zloglasnog člana 133. Kaznenog zakona SFRJ koji je sankcionirao verbalni delikt! Viši radni i socijalni sud je zato u presudi također ocijenio da su optužbe protiv mene bile nejasne i nekonkretizirane te mi je stoga bila uskraćena i mogućnost da se branim uoči otkaza, kao i da moj komentar nije prešao granice u kojima je mišljenje slobodno.

Upravo sam iz tih razloga 1. ožujka 2008. podnio tužbu protiv poslodavca (Dnevnik); u međuvremenu je sud (prvostupanjski: Delovno in socialno sodišče v Ljubljani/ Radni i socijalni sud) četiri puta odlučivao. Već u prve dvije presude (2009. i 2012. godine) je prvostupanjski sud odlučio da sam nezakonito dobio otkaz, ali se Dnevnik stalno žalio na presude, koje je potom Viši radni sud vraćao natrag, da se prvostupanjski sud “izjasni” o ovoj ili onoj okolnosti. Na koncu je proizašlo da su glavni dokazi Dnevnika protiv mene bili – falsificirani. Tokom sudskog postupka sam dokazao da su optužbe protiv mene proizvedene naknadno, neke čak godinu dana poslije uručenog otkaza, i da su zasnovane na očiglednim falsifikatima.

Otkazivanje mog ugovora o radu je već neposredno po rečenim događajima, u ožujak 2008. godine u posebnom otvorenom pismu, koje je iniciralo uredništvo Časopisa za kritiku znanosti (ČKZ, glasilo iz Ljubljane koje objavljuje članke i izdavač je knjiga iz akademske sfere), osudilo preko sto istaknutih javnih ličnosti, uglednih slovenskih intelektualaca, među kojima su sveučilišni profesori, novinari, književnici…

Viši radni i socijalni sud u Ljubljani je poslije gotovo 8 godina od javne izjave ČKZ-a u pravomoćnoj presudi zapisao da “washingtonska depeša” nije bila označena niti kao državna, a niti kao poslovna tajna i da su stoga i svi navodi Dnevnika o “kršenju radnih obaveza” s moje strane – potpuno neosnovani. U vezi neobične optužbe o “obmanjivanju javnosti”, Viši radni i socijalni sud u Ljubljani je u presudi od 8. listopada 2015. godine upozorio na 39. članak Ustava Republike Slovenije koji jamči slobodu izražavanja mišljenja, govora i javnog nastupanja, tiska i drugih oblika javnog izvještavanja. Sud je na osnovu toga zaključio da je optužba o “obmanjivanju javnosti” od strane poslodavca neosnovana, jer sam u svom komentaru “Laži vazala” predstavio svoje mišljenje o objavljivanju “washingtonske depeše”. I ništa više. Sud je u presudi upozorio da “sloboda javnog izražavanja novinara ima još veću težinu” jer Ustav štiti kako pravo posredovanja, tako i primanja informacija i mišljenja.

Novinari tu posebnu zakonsku zaštitu ne uživaju samo u slučaju ako namjerno napišu neistinite tvrdnje, što po mišljenju suda nije slučaj u primjeru mog komentara, jer je on bio napisan “u granicama dopuštenog novinarskog izražavanja”. Tako ni optužba o “obmanjivanju javnosti” zbog kritike slovenske vanjske politike u komentaru “Laži vazala”, prema presudi Višeg radnog i socijalnog suda u Ljubljani “nije bila opravdan razlog za izvanredni prekid ugovora o radu”. Sud je presudio na osnovu svega toga da je otkaz, koji mi je uručen – nezakonit.

FP: Kako gledate na ovu presudu?

Igor Mekina: Mnoge kolege su me, kada su saznale za presudu, proteklih dana pitale osjećam li se kao pobjednik. Kako bih se mogao osjećati kao pobjednik poslije 8 gorkih i za moju obitelj teških i sumornih godina, sada bi se moglo već reći epskog sudskog procesa, u kojem sam se borio protiv nezakonitog otkaza. Ne osjećam se kao pobjednik protiv poslodavca, ali smatram da je svaka pobjeda novinara protiv nezakonitog otkaza – pobjeda i za novinarstvo i medije u cjelini. Tih pobjeda nema mnogo i zato je svaka od njih još toliko više dragocjena. Već činjenica da se spor vodi tako dugo svjedoči da je ovo zapravo “pirova pobjeda”.

Zakonodavstvo je još uvijek na strani poslodavaca. Poslodavci svoje često pogrešne odluke usvajaju na prečac, brzo, a samo rijetki novinari imaju dovoljno snage da u maratonskom sudskom postupku dokažu da se radilo o nezakonitom otkazu i postupanju poslodavca koji je vlasnik medija. Otuda ovu presudu shvaćam kao ciničnu potvrdu izreke da je pravda spora, ali dostižna.

Mediji se trude biti nezavisni, ali to najčešće nisu. Nezavisnost medija je proporcionalna njihovom utjecaju. Što su mediji veći i uticajniji, to su manje nezavisni. Pritiscima su najpodložniji upravo veliki tiskani mediji, koji su nekada predstavljali stup kritičkog i istraživačkog novinarstva, jer zbog sve manjih prihoda i stalnog osipanja broja čitatelja – sve više ovise o velikodušnosti države, točnije o naklonosti aktualne vlasti, dakle ovise o reklamama državnih poduzeća i sličnog. Tako mediji postepeno gube svoju temeljnu ulogu “watchdog”-a, jamca demokracije. Sloboda medija, novinarska sloboda, sloboda javne riječi, jesu važna zaštitnica demokracije. Ako novinari i mediji ne mogu gledati vladi pod prste, javnost ne zna i ne može znati što vlast radi. U mom slučaju je u roku kraćem od mjesec dana vodstvo Dnevnika otkazalo moj ugovor o radu, zbog čega sam podnio tužbu sudu. Nitko drugi nije ostao bez posla, ni u MSP Slovenije, ni u Dnevniku, niti nekoj drugoj medijskoj kući u Sloveniji koje su 25.1.2008. također veoma kritički izvijestile o diplomatskoj depeši MSP Slovenije.

FP: Što očekujete, kako će se dalje odvijati situacija po tom pitanju? Očekujete li povratak na posao?

Igor Mekina: U prosincu je počeo drugi dio sudskog procesa – suđenje po mojoj tužbi za reintegraciju (povratak na posao) i također povratak svih plaća i svih socijalnih davanja za proteklih 8 godina. Usprkos činjenici da proces traje gotovo desetljeće, uvjeren sam da će pravda na koncu pobijediti.

U međuvremenu sam još uvijek nezaposlen, iako sam u tužbi koju sam podnio 1. ožujka 2008. godine zahtijevao i vraćanje na radno mjesto koje sam nezakonito izgubio. Taj dio sudskog procesa sad teče odvojeno i uskoro ulazi u devetu godinu suđenja; prvostupanjski sud još uvijek odlučuje o mom povratku na posao i o visini odštete zbog nezakonitog prekida ugovora o radu. Zbog izuzetno sporog postupka bio sam prisiljen podnijeti žalbu višim sudskim instancama u Sloveniji. Vrhovni sud Slovenije je 7. rujna 2015. godine odlučio da je u mom slučaju prekršeno pravo na suđenje bez nepotrebnog odlaganja i “suđenje u razumnom roku”, što je u Sloveniji zaštićeno i posebnim zakonom, jer država Slovenija zbog dugih sudskih postupaka često gubi sporove na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Vrhovni sud Slovenije je ujedno upozorio niže sudske instance na “posebnu pažnju zbog sporog postupka” u ovom slučaju.

Na kraju bih dodao da očekujem da budem vraćen na posao i da pravda bude zadovoljena, makar s tako strašnim zakašnjenjem. Radi se o egzistenciji, ne samo mojoj, nego i moje obitelji. U međuvremenu su me mediji mog nekadašnjeg poslodavca javno tako gadno okaljali, da se nisam nigdje uspio zaposliti iako sve ove godine tražim posao. Tako sam još uvijek nezaposlen, iako sam u tužbi koju sam podnio zahtijevao i vraćanje na radno mjesto koje sam nezakonito izgubio. Tada su mi odvjetnici kazali da sudski procesi zbog gubitka posla u Sloveniji imaju prioritet te sam očekivao da će sve trajati od 6 mjeseci do dvije godine, maksimalno. Uostalom, vidjelo se iz aviona da je otkaz bio nezakonit, a to je sud i utvrdio već u prvoj presudi, 2009. godine. Ali očito za novinara, onoga koji misli kritički, i svojom glavom i još naročito ako piše o tabu temama – potreba da se takav postupak sudski razriješi brzo – ne vrijedi.

Foto: Medija centar Beograd