Mogens Blicher Bjerregard: „Državne potpore nisu otvorena vrata za utjecaj na sadržaj medija, ali morate imati vladu koja to razumije“

Mogens Blicher Bjerregard predsjednik je Europske federacije novinara (EFJ) od svibnja 2013. godine, član je Vijeća i ureda Međunarodnog programa za razvoj komunikacija UNESCO-a (IPDC) od 2014. i podpredsjednik International Media Support (IMS) organizacije. Bio je dugogodišnji predsjednik danskog sindikata novinara (DI) koji je vodio od 1999. do 2015. godine i stvorio snažnu organizaciju sa stalnim godišnjim rastom broja članova. Razgovarali smo za njegovog kratkog boravka u Zagrebu gdje se održavala završna konferencija dvogodišnjeg projekta EFJ-a ‘Prava i rad u novinarstvu’ provedenog uz financijsku pomoć Europske komisije. Domaćin konferencije bio je Sindikat novinara Hrvatske

Nakon dvije godine i četiri održane radionice u Zagrebu je trebalo sublimirati zaključke o tome kako bolje organizirati novinarske sindikate, otvoriti ih novim članovima, mladim novinarima, novinarima novih, digitalnih platformi, slobodnim novinarima, kako zaštititi radna prava svih novinara jednako, obuhvatiti i slobodnjake zaštitom kolektivnog ugovora i uključiti njihova prava u kolektivno pregovaranje, kako zaštititi autorska prava novinara i osigurati im poštene ugovore – iza Mogensa Blichera Bjerregarda je, na kraju konferencije, bio dugačak dan. To, međutim, nimalo nije utjecalo na elan s kojim nam objašnjava kako je upravo sada prilika da i slobodnjake, takozvane ‘freelancere’ uključimo u definiciju radnika čija prava treba štititi.

„Sada kad je Europski parlament prepoznao kako su slobodnjaci u neravnopravnom položaju kod pregovaranja o svojim radnim pravima na nama je red da ponudimo rješenje. Možda sam u krivu, možda nećemo odmah sve riješiti ali barem ćemo se pomaknuti jedan korak bliže cilju. Uvjeren sam da ćemo pronaći rješenje jer tržište rada drastično se mijenja i sve je više slobodnjaka i samo-zaposlenih radnika pa taj, takozvani ‘atipičan’ rad, sve više postaje tipičan. Moramo naći načina da se nosimo s tim i da kao sindikati učinimo više na zaštiti prava tih radnika“, kaže predsjednik EFJ-a.

Pojavilo se online novinarstvo, novinarstvo na socijalnim medijima, multi-medijsko novinarstvo i brojne druge, nove forme, ali jedna je stvar ostala ista – prava i rad u novinarstvu idu ruku pod ruku; bez pristojne naknade i jednakih prava novinara, kvalitetno novinarstvo nemoguće je garantirati – stoji u priručniku ‘Rights and Jobs in Journalism’, koliko je postignuto u posljednje dvije godine ovim projektom?

– Mislim da je vrlo važno raditi na temama kojima smo se tijekom ove dvije godine bavili. Posebno kad govorimo o načinima organizacije sindikata, jer to je temeljna stvar ako želite postići neke promijene. Tijekom ove dvije godine predstavili smo puno alata za uvođenje sindikata u novu eru jer situacija se mijenja, tržište rada se mijenja i kad se suočite s tom realnošću onda na nju možete i utjecati, ući u socijalni dijalog i angažirati sva svoja znanja i nove alate za pregovaranje, nove alate za uključivanje slobodnih novinara, nove alate za zaštitu autorskih prava. Mislim da će to ohrabriti mnoge organizacije da pokušaju učiniti više. Znam, pitat ćete ali što još možemo učiniti kad je situacija takva da nas nitko ne sluša, vlasnik ne želi ulaziti u nikakve pregovore s nama, što učiniti u takvoj situaciji. I to sam možda trebao dodatno naglasiti – imate Povelju o temeljnim pravima Europske unije gdje se priznaje pravo na slobodno udruživanje, kolektivno pregovaranje i zajedničku akciju i to bi trebalo koristiti. I trebali bi pomoći jedni drugima. Nedavno sam bio na sastanku s povjerenikom Europske komisije za proširenje Johannesom Hahnom koji je svjestan događaja na Balkanu i slaže se da je nedostatak socijalnog dijaloga problem kojim bi se trebali ozbiljno baviti. Ovdje smo ponudili alate kojima se to može postići. Nećemo ništa riješiti u godinu dana ili dvije, ali mislim da su ove dvije godine bile korisne. Što je sljedeće ovisit će o organizacijama u svakoj zemlji i koliko će koristiti te alate. Ne bi se trebali ustručavati kopirati uspješne primjere, pitati za pomoć neke od najboljih regruta, najboljih pregovarača – pitajte, mi volimo pomagati jedni drugima – to je solidarnost. Ako je nama nešto uspjelo, rado ćemo podijeliti to znanje jer zauzvrat ćemo uvijek dobiti nove ideje i pristupe. Svjedočit ćemo sve većoj integraciji u Europi, i ako želimo da to bude Europa kakvu želimo, život kakav želimo, onda se moramo angažirati, biti na razini zadatka i raditi za svoje vrijednosti. Ako to radimo zajedno i solidarno, možemo biti vrlo jaki.

Ipak, članstvo u novinarskom sindikatu godinama se osipa, najčešće je pitanje što se članstvom, bilo u sindikatu, bilo u novinarskom društvu uopće dobiva?

– Ako je, kako čujem ovdje, u sindikatu samo 4 do 5 posto novinara, onda smo preslabi. Moramo naći načina kako ćemo privući ljude, angažirane i voljne raditi za zajedničke interese. Nekoliko sam puta rekao i ponovit ću, najvažnije je slušati ljude, slušati njihove zahtjeve, slušati što im treba, kad počneš slušati lakše je regrutirati. Važno je ići prema mladima jer oni su budućnost – pitati ih što misle, dati im prava i glas u organizaciji. Regrutirati ih već kao studente, jer oni moraju biti dio rješenja i doprinositi da se rješenje nađe. To će nas osnažiti za budućnost. Tako ćemo rasti.

Godinama ste bili predsjednik sindikata novinara u Danskoj gdje članstvo raste svake godine, kako ste u tome uspjeli?

– Jedan od najvažnijih alata je organizirati studente, dati im pravo da odlučuju, organizirati podružnice na fakultetima i školama novinarstva. I ti ogranci onda brinu o regrutiranju. Danas kad student u Danskoj upisuje školu novinarstva teško će se upisati ako nije član sindikata. Jer studenti su već tamo, imaju ogranke i pitaju ljude hoće li se učlaniti. I članstvo u organizaciji mora biti ‘cool’. Prije par godina imali smo studenta koji je o tome radio prezentaciju za našu konferenciju u Beču na kojoj smo govorili o prekarnom radu. Rekao je da mora biti zabavno i ‘cool’ biti član sindikata. Zato organiziramo zabave, da, organiziramo zabave jer je to važno za mlade ljude. Ali njima je jednako toliko važno znati i da imaju utjecaj. Na našim Skupštinama studenti imaju puno glasova i važno je složiti se s njima. Dajte im moć i utjecaj jer oni znaju više o budućnosti i novim tehnikama. Kad ih privučete oni su predani i daju vam snagu. Postoje i različiti drugi pristupi. Jedan je pratiti novinare tamo gdje ih ima. Kod nas su u sindikatu i ljudi koji se bave komunikacijama. Treba vidjeti gdje se zapošljava najveći broj profesionalnih novinara koji ostaju bez posla u redakcijama. Školovani novinari imaju mnoge mogućnosti zaposlenja, pa ako ih većina završi u komunikacijama tada se i sindikat grana prema tom području, ali znam i poštujem da imamo različite kulture. Zato preporučujem mlade. Uključite i slobodnjake. Prvi put se pojavio prostor da slobodnjake uključimo u kolektivno pregovaranje i važno je iskoristiti dobar kontekst i dobar posao koji smo već odradili u EU. Europska komisija je financirala i ovaj naš projekt, Europa podržava takve ideje i projekte i na to moramo reagirati. Stvarati promijene traži vremena. Iz mojeg iskustva, a sindikalist sam već dugi niz godina, doći do rezultata zahtjeva koji puta pet, 10 pa i 15 godina, ali ostanete li uporni na kraju ćete postići cilj. I u Danskoj nam je trebalo 14 godina, ali postigli smo cilj, ako se boriš, vjeruješ i iskoristiš priliku. Moraš znati prepoznati priliku.

Vidite priliku i u prijedlogu EU direktive o autorskom pravu, iako je mnogi napadaju kao ozbiljnu prijetnju i ukidanje slobodne razmijene informacija putem interneta?

– Ne mislim tako, mislim da je dobro zamišljeno. Najprije autorstvo je regulirano kao nikada prije, prepoznato je da bi autori trebali biti plaćeni za sadržaj koji proizvedu. To je važan dio tog teksta. Drugo je rješenje agencija koja će naplaćivati naknade za ponovno korištenje proizvedenog sadržaja. Vidimo da su postignuti neki uspjesi, nismo u potpunosti zadovoljni ali prošireno kolektivno licenciranje je funkcionalan način da se novinaru osigura naknada za korištenje autorskog djela, i ne samo novinarima nego i medijima, izdavačima – jer smo na istom brodu. Vidim dobre mogućnosti da nastavimo s tim jer EU priznaje da organizacije za zaštitu autorskih prava mogu pridonijeti rješenju i naplatiti autorska prava puno uspješnije nego što bi to bilo kojim posebnim zakonom moglo biti regulirano.

Hoće li i za to trebati pet do 15 godina?

– Ne mislim da će trebati puno vremena, diskutirali smo o rokovima od godinu – dvije. Svima mogu preporučiti, svakom novinarskom udruženju bih preporučio da se uključi i pomogne organiziranju agencije za zaštitu novinarskih autorskih prava. To je prilika i da se izborite prije svega za poštene ugovore u kojima novinar neće morati potpisati da se odriče svojih autorskih prava i predaje ih nakladniku. Iskoristite Direktivu, kako god će ona na kraju izgledati, da poboljšate ugovore koje potpisujete. Budite aktivni u toj priči.

Koliko se slažete s ocjenom da nova EU Direktiva o poslovnim tajnama ugrožava novinare i zviždače?

– Želim naglasiti da smo osigurali dodatni članak u kojem je novinarima osigurano pravo na izvještavanje. Novinarima je priznat izuzetak, a moram reći kako je to bez suradnje EFJ-a i drugih organizacija na toj temi moglo biti i puno gore. Jednako kao i zviždači, prije nisu bili zaštićeni, a sad EU planira posebnu Direktivu o zviždačima, i to snažno podržavamo.

Nova Direktiva o poslovnim tajnama uvjetuje taj izuzetak koji vrijedi za novinare i zviždače javnim interesom koji se dosta različito tumači, ne ostavlja li to ipak previše prostora za moguće odmazde novinarima i zviždačima?

– To je svugdje tako, ali zato postoji Europski sud za ljudska prava. To će se jasno definirati. Kad Direktiva bude donijeta dobit ćete preporuke kako bi osigurali da se premoste te prepreke.

Hrvatski novinari suočavaju se svakodnevno s brojnim pritiscima i negativnim trendovima poput rezanja potpora neprofitnim medijima zbog čega je 280 novinara ostalo bez posla, pa do sve snažnijeg govora mržnje, prijetnji i različitih napada na integritet i sigurnost novinara. HND je nedavno osnovao Centar za razvoj medija kako bi omogućio treninge i edukaciju novinara, kao i usluge konzultanta za medije kod apliciranja za financijska sredstva, a pokrenuta je i platforma na kojoj je moguće prijaviti napade na novinare u svim zemljama regije, koliko takav angažman – prema vašem iskustvu – može pomoći?

– Svakako da može. Važnost edukacije na ovoj smo konferenciji toliko puta spomenuli da mi se čini nepotrebnim ponavljati. Promjene na tržištu rada stvaraju potražnju za novim novinarskim poslovima, novim vještinama i treninzima. Sve je više samozaposlenih novinara. Sve je više i napada na novinare. Nadam se da ste pridruženi našoj platformi Mapping Media Freedom koja je zajednički poduhvat EFJ i Reportera bez granica (RSF), financijski potpomognuta Europskom komisijom. Osnovana je u svibnju 2014. da bi dokumentirala prijetnje medijskim slobodama u Europi, a pokriva zemlje članice EU, Albaniju, Azerbajdžan, Bjelorusiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Island, Kosovo, Makedoniju, Norvešku, Rusiju, Srbiju, Tursku i Ukrajinu.

Kad kažete tržište rada se mijenja i te promijene treba priznati, mogu li nezavisni mediji na tržištu postojati bez strukturiranih državnih potpora?

– To ovisi o mnogo stvari… U mojoj zemlji država podupire nezavisne medije i oni su doista nezavisni. Pluralizam je demokratski alat i mislim da je nužno da država osigura sredstva za medije ali uvijek poštujući princip nezavisnosti koji medijima morate osigurati zakonskim okvirom. Treba se kloniti redakcije, što isto vrijedi i za javne medije, ne diraj redakciju. Vlada ne može kontrolirati redakcije. Državne i druge potpore nisu otvorena vrata za utjecaj na sadržaj medija. Državne potpore ne podrazumijevaju utjecaj države na medije, ali morate imati vladu koja to razumije. Kad pogledate pravila EU i posao Grupe za medijske slobode i pluralizam na najvišoj razini, tu je puno preporuka koje se odnose na to. Zato je EU tako oštro reagirala na poljski slučaj.

Kod pristupnih pregovora u Hrvatskoj je bilo najvažnije privatizirati medije, a otvoreno tržište će biti jamac pluralizma…

– To je potpuni nesporazum, ništa se neće postići samo liberalizacijom medijskog tržišta. Amsterdamski ugovor jasno kaže da javni mediji moraju biti financirani, naravno da možete imati medije koji su financirani od države, ali oni moraju biti neovisni. To je također jedan od EU principa. Država ne može biti dio redakcije, to mora biti osigurano zakonskim okvirom. Danska, Švedska, Norveška – sve sufinanciraju medije.

Kako ste to u Danskoj uredili, možemo li što prepisati?

– Bio sam član povjerenstva koje je osnovalo ministarstvo kulture u Danskoj, pozvali su me da sudjelujem i jedna od naših ideja bila je promijeniti način na koji se mediji sufinanciraju. Prije smo imali sufinanciranje na distribuciju, ali u budućnosti tiraže padaju pa je i ta potpora sve manja, a to se ne može dozvoliti. Napravili smo sustav u kojem dobiješ uvijek isti iznos, ali za podršku proizvodnji sadržaja i to ne samo u tiskanim, nego u svim, i online medijima. Iznos potpore ovisi o broju novinara koji produciraju originalan sadržaj, dakle ne reproduciraju nego proizvode. Naravno, postoji gornja granica. Online mediji su vrlo važni jer time ne podupireš samo stare medije već i to kakvi će mediji u budućnosti biti. Kako osigurati da imaš jednak sustav, vi imate PDV olakšice, i to je način, ali važno je da potpore nisu određene platformom medija. Morate naći sustav koji će osigurati jednake iznose, jer tiraže padaju, morate osigurati da to budu stabilni, jednaki iznosi i ne samo za novine već i druge medijske platforme. I morate osigurati mehanizme da podršku dobiju mediji koji proizvode kvalitetan sadržaj – i to je zahtjevan posao, nije lako, ali postoje primjeri koje možete studirati.

Jedna je radionica projekta bila posvećena i temi poštenih ugovora za kvalitetno novinarstvo, što je kvalitetno novinarstvo?

– Klonim se toga da pokušavam ocijeniti što je kvaliteta, a što nije – jer ako to počneš raditi… To nije naša zadaća. Naša zadaća je osigurati novinarima najbolje moguće uvijete da mogu kvalitetno obavljati svoj posao, ne suditi.

Kvaliteta novinarstva u Hrvatskoj, na primjer, ozbiljno trpi i zato što redakcije nisu zaštićene od utjecaja vlasnika…

– To je veliki problem, nemam pravi odgovor, mogu samo ponoviti – što ste jači, što ste bolje organizirani to ćete se lakše izboriti za uredničku slobodu, jer tu je zapravo riječ o urednicima. Oni su ti koji bi trebali osigurati neovisnost redakcije o interesima vlasnika. To je dužnost svakog urednika da udalje vlasnika od redakcije. Vlasnici medija i država trebaju se kloniti redakcija – to je najvažnije.