Ne drže nas više u strahu, drže nas na nišanu

Sve mi je kraći đir, glasno razmišljam, šetajući prema Starom mostu, potom Šantićevom, pogledam „preko zida“ prema Mepasu i vraćam se u redakciju.

Težak početak 2015. godine, sa fizičkim nasrtajima i brutalnim ubistvima novinara prilikom napada na redakciju francuskog satiričnog časopisa Charlie Hebdo u Parizu. Prethodna godina je ispraćena upadom MUP-a RS sa MUP-om KS u prostorije portala Klix.ba. Samo prošle godine brutalno je, širom svijeta, ubijeno 66 novinara, uz stotine kidnapovanih, uhapšenih i neznani broj onih podvrgnutih mučenjima, svirepim javnim pogubljenjima. Na sve strane je represija, strah, prijetnje, ubistva…

Skorašnji verbalni napad, vrijeđanje i prijetnje meni i kolegi Ameru Bahtijaru u Mepasu („Govna balijska!“, „Je l’ vam krep’o Tito?“, „Završit ćete k’o Slavo Kukić“) jedan je u nizu neugodnosti koje nas prate godinama. Ovaj put nisu išli dalje od vrijeđanja i prijetnji, što je više nego dovoljno da se trajno osjećam neugodno i nesigurno, s obzirom na moje ranije iskustvo, a ovaj put i pred očima trogodišnje mi unuke koja je bila s nama, uz gotovo skandalozno ponašanje policijskih službenika u svemu tome.

Odmah potom, krenuli smo tražiti pravnu pomoć advokata koji bi nas zastupao, no nažalost u Mostaru nismo uspjeli pronaći nekoga tko bi se usudio zastupati nas u ovome slučaju. Pozvali smo Senada Pećanina iz Sarajeva, uglednog novinara i advokata koji je odmah došao u Mostar te reagirao na saopćenja komesara policije HNK koje je u najmanju ruku jednostrano i neistinito, pritom podnijevši i prekršajnu prijavu protiv kolege Amera Bahtijara.

Advokat je odmah reagirao na saopštenje iz Ureda komesara MUP-a HNK:

„Današnje saopćenje za javnost Ureda komesara policije Hercegovačko-neretvanskog kantona Ilije Lasića, povodom napada na glavnu urednicu portal Tačno.net Šteficu Galić, njenu trogodišnju unuku i novinara Amera Bahtijara, predstavlja pokušaj grube obmane javnosti u cilju zataškavanja odgovornosti napadača.

Podsjećamo, dana 2. 1.2015. godine, urednica i novinar portala Tačno.net napadnuti su u prodajnom centru Mepas Mall bez ikakvog povoda od strane Marina Kordića, Josipa Čuljka i Antonija Vrljića, koji su vrijeđali, prijetili i psovali im „balijsku majku“, poručujući da će proći kao profesor Slavo Kukić, koji je nedavno brutalno pretučen u svom fakultetskom uredu. Umjesto da odmah procesuiraju napadače, policijski komesar Lasić je informirao javnost da je policija podnijela prekršajnu prijavu protiv novinara Bahtijara i samo jednog od napadača, gospodina Marina Kordića. Očito je da komesar Lasić ima dva cilja: sakriti odgovornost napadača Antonija Vrljića, uposlenika Agencije za školovanje i usavršavanje kadrova Ministarstva sigurnosti BiH, i drugi, pokretanje prekršajnog postupka radi izbjegavanja zakonske obaveze podnosenja krivične prijave protiv svih napadača. Napad na urednicu i novinara portala Tačno.net predstavlja primitivni čin ugrožavanja njihove fizičke sigurnosti, kao i napad na slobodu novinarskog rada. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da su policijski organi Hercegovačkog-neretvanskog kantona ponovo stavljeni u službu nasilnika, umjesto da vrše svoju zakonsku funkciju u svrhu zaštite prava garantiranih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Napadnuti uposlenici portala Tačno.net će, preko svog advokata, iskoristiti sve zakonske mogućnosti za zaštitu svojih prava i zakonsko procesuiranje napadača i njihovih policijskih pomagača.“

Napadi na naš portal, mene ili kolege traju neprekidno od 2012. godine s namjerom zastrašivanja, čak i prestanka rada našeg portala. Ipak, nastavljamo raditi kao i do sada.

„Istina sjaji vlastitim svjetlom, a duhovi se na prosvjetljuju plamenom lomača“(Montaigne)

Naš portal ima stav, poruku antifašizma, promoviranja društva tolerancije, svih demokratskih vrijednosti i drugosti kao takve. Naši kolumnisti i suradnici su iz cijele bivše Jugoslavije. U svojim tekstovima kritički progovaraju o svim kulturno – političkim dešavanjima, korupciji i svemu što se događa. Smatram da se kritizirajući može nešto popraviti, pokušati učiniti boljima, a sve to zahvaljujući najboljim autorima s područja bivše Jugoslavije, svim feralovcima, najboljim hrvatskim i bh. novinarima, umjetnicima, profesorima i drugima koji pišu za naš portal.

Vremenom su počeli stizati komentari: i dobri i loši. Postavila sam upozorenje na vidnom mjestu ispod svakog teksta: Komentari su mišljenje i stavovi korisnika i ne odražavaju stavove portala tačno.net. Zadržavamo pravo da pojedine komentare ne objavljujemo, ako su anonimni ili su uvrijedljivog sadržaja odnosno ako sadrže govor mržnje ili su neprimjereni po bilo kom osnovu.

Jasno precizirajući da neprimjereni komentari po bilo kom osnovu nisu dobrodošli na portalu, svakodnevno sam filtrirala one koji bi pristizali dajući do znanja da dileri mržnje nemaju mjesta na našem portalu.

Zadnjih mjesec – dva, portal je hakerski napadan u više navrata i pet puta je srušen. Bilo je raznih vrsta napada, od syn flooda kao i dos napada, pa sve do pojedinačnih napada putem platforme na kojoj je Tačno.net postavljen. Naši informatičari za sada uspješno održavaju sve pod kontrolom. Nismo o tome pisali na našem portalu, znajući da napadaju i druge te nadajući se kako će prestati, no kako nisu – shvatili smo da smo izloženi sistemskom napadu. Nekome ozbiljno smetamo.

Advokatski tim Linije za pomoć novinarima, koja aktivno djeluje u okviru Udruženja BH novinari kojima se zahvaljujem na svemu što su za nas učinili, trenutno vodi 5 sudskih postupaka u vezi sa klevetničkim sadržajima i širenjem govora mržnje prema meni, koji su uslijedili nakon prikazivanja filma „Neđo od Ljubuškog“ u ljeto 2012. godine. To je film o mome suprugu, o nama i još nekolicini Ljubušaka koji su 1993. smogli nadljudsku snagu javno se suprotstaviti progonu Bošnjaka te da ih, kako god mogu, spase od logora i terora. Film je izazvao gnijev u Ljubuškome, a ja sam i fizički napadnuta. Sud u Širokom Brijegu je 2014. pravomoćno kaznio Veru Dedić, moju napadačicu, sa 3 mjeseca zatvora uvjetno i 600 KM novčane kazne.

Poslali smo tužbe protiv nekih ultradesničarskih portala koji su neumorno i svakodnevno pisali neistine, pozivajući na linč i šireći govor mržnje, pritom mene i moju obitelj dovodeći u životnu opasnost. Nerijetko se dešavalo da takvi portali premda postoje – službeno ne postoje – nemaju impressuma ni kontakta. Ostala su odgovorna lica i novinari/autori teksta, među kojima ima i onih sa lažnim imenima, nepostojećih.

Sud zaista vodi predmete i uredno zakazuju ročišta, problem je sa tuženima koji izbjegavaju prijem poziva.

Prvi napad na mene bio je više nego bolno iskustvo, ne samo zbog modrica koje sam imala na sebi, nego zbog sveopće šutnje u gradu u kojem sam živjela, izopćenosti i straha poslije toga, zbog hajke koju su otvoreno vodili desničarski portali (zbog sudskih postupaka koji su u toku, sada ne mogu govoriti o njima) zbog napada i prijetnji ratnih udruga, organizatora protesta protiv mene u Ljubuškom, prijeteći mi otvoreno. Dva puta su organizirane demonstracije u Ljubuškom protiv mene. Ljubuška policija me nije ozbiljno shvatila ni kada sam prijavila poziv na linč i medijsku hajku na mene i moju obitelj s lokalnih huškačkih portala, niti je učinila išta da nas zaštiti iako su im se obraćali ljudi s najviših državnih instanci BiH. Željeli su organizirati proteste pred našom obiteljskom kućom. Spriječili su to ljudi koje sam zvala: od policije u Sarajevu do rijetkih prijatelja koji su ostali uz mene u Ljubuškom. Ostatak naše zemlje i cijele regije je bio uz mene i to otvoreno dao do znanja. Zaštitu je tražilo Udruženje BH novinara, nevladine organizacije iz cijele BiH sa Srđanom Dizdarevićem i Svetlanom Broz na čelu, sve relevantne međunarodne organizacije, od EU-a do OESS-a, a prije svih Dunja Mijatović iz ureda OSCE-a za slobodu medija, potom norveška ambasadorica Vibeke Liloe, Mary Ann Hennessey, Tamir Wasser te Ambasada SAD-a u BiH. Svi su tražili zaštitu za nas te da se ispita slučaj i počinioci privedu pravdi. Zahtjevi su stizali iz Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Islanda i Srbije, do Albanije, Moldavije i Armenije.

Načelnik ljubuške policije je obećao zaštitu na prvim demonstracijama kad se prikazivao dokumentarac u Ljubuškom, profesionalno ju je i odradio. Također i na drugim. Žalila sam se unutarnjoj kontroli policije zbog neprofesionalnog odnosa jer su sve informacije koje sam im rekla već drugo jutro bile na tim istim huškačkim portalima. Netko iz ureda komesara policije Zapadno-hercegovačkog kantona je prijetio i Ameru Bahtijaru, mom suradniku, kada ih je nazvao. Načelnik ljubuške policije je odmah po završetku osiguranja prikazivanja filma tražio od mene da ukinem njegovo ime iz vijesti u kojoj sam objavila da će se film ipak prikazati i da mu se zahvaljujem jer je već imao neugodnosti zbog toga. Dakle, policiji ne vjerujem! Znam da dijele iste političke poglede kao i oni što mi prijete, i tako im daju dodatnu potporu.

Policija je dan nakon napada na mene u Ljubuškom izjavila novinarima kako je došlo do remećenja javnog reda i mira, iako sam im rekla kako sam ženu koja me je fizički napala vidjela na demonstracijama protiv dokumentarca o mom suprugu; bila je jedan od organizatora. To je bio napad na mene, moju slobodu govora, kretanja, izražavanja, mišljenja…

Postoje televizijski snimci gdje ona govori što joj se ne sviđa na filmu i kako su otpremali naše Bošnjake iz Ljubuškog, kao i ostali sudionici demonstracija… Toliko laži, mržnje i bijesa se u Ljubuškom sručilo na mene i moju obitelj, da svi zbog toga nosimo trajne posljedice. Ti ljudi ne znaju drugačije: linč, batine i horde čekaju svako drugačije mišljenje.

Kontinuirane prijetnje smrću, šikaniranja, medijska hajka te prijetnje preko huškačkih portala, tako sirove, surove, monstruozne, nepismene, kao i snimanje Ljubušaka koji su se usudili doći na projekciju slale su poruku da će svako tko je govorio u filmu proći kao ja. Svi koji su govorili u filmu su imali velikih neugodnosti.

Imali smo napade, i hakerske i verbalne, poslije promocije knjige „Mjesec iznad Splita“ Predraga Lucića prošle godine u Mostaru. Portal „Bosnjaci.net“ pokrenuo je hajku i pozvao na linč na Predraga Lucića, a i na nas kao organizatore događaja, što nas je uistinu zaprepastilo. Zbog satirične pjesme Ići mići Ahmići od strane bošnjačkih šovinista imali smo tada prijetnji i pokušaja fizičkih napada.

Amer Bahtijar, profesor filozofije svake godine mora tužiti školu da bi dobio makar 4 časa koliko sada ima jer nije omiljen kod ovdašnjeg ministra obrazovanja Zlatka Hadžiomerovića koji otvoreno zabranjuje rad prof. Bahtijaru. I to se ponavlja svake godine, iako je omiljen kod učenika, zbog svojih otvorenih zalaganja za ukidanje dvije škole pod jednim krovom te LGBT polpulacije, trpeći razne nacionalističke uvrede i postupke u školama na tzv. lijevoj strani grada Mostara.

Imali smo i napade na portal zbog tekstova Milana Marinkovića koji je pisao 8 razloga zašto treba priznati Kosovo, od strane srpskih šovinista. Također i zbog kritičkih tekstova o islamskom fundamentalizmu, pisanju o bošnjačkom šovinizmu, tako da je naša kolumnistica Amila Kahrović Posavljak bila izložena prijetnjama što je evidentirano u sarajevskom MUP-u. Već duže vrijeme na našem portalu objavljujemo i tekstove dr. sc. Snježane Kordić koji također nerijetko nailaze na žestoke i uvredljive komentare. Doduše i na puno odobravajućih. Isti je slučaj i sa tekstovima kolumniste Dragana Markovine i drugih.

Imali smo najviše otvorenih i brutalnih prijetnji u komentarima na portalu Poskok.info. Prijavili smo i to policiji i naravno, ništa nisu poduzeli1. Nismo objavljivali sve to na našem portalu, nismo tražili drugu pomoć osim prijavljivanja Vijeću za štampu ili Udruženju novinara.

Nakon zadnjeg napada dobili smo veliku podršku od kolega iz gotovo svih medija, što nam je puno značilo i na čemu se zahvaljujemo. Publicitet nam je jedina zaštita. Sigurno bi nas već sustigla „palica“ kao prof. Kukića kako su nam zaprijetili verbalni napadači.

Ogromna količina mržnje koja nas prati, narušila mi je i zdravlje i mir, meni i djeci život se bukvalno potpuno promijenio. Danas živim i radim u redakciji u Mostaru, gotovo izopćeno, ne dajem nikome adresu ni broj mobitela. Stare brojeve sam pogasila, kuću zaključala, ugasila firmu i danas je moj život cjelodnevni rad na portalu, sat vremena večernje šetnje po tzv. lijevoj strani Mostara i ponovo za kompjuter. Uz nesigurnu egzistenciju i stalnu životnu opasnost, pritiske, prijetnje, godine borbe već ostavljaju tragove na moje zdravlje, o borbi i težini koju nose moja djeca cijelo vrijeme da ne govorim. Je li sve vrijedno ovolikog jada s kojim se nosimo, unaprijed znajući da je uzaludan, ali ipak nastavljamo?!

Tužno je da, dok hodam gradom, gledam tko god mi dolazi u susret hoće li me udariti ili ne, jer nekome sam heroj dok sam nekome komunistička kurva, udbaška drukerica koju treba ubiti, silovati, slomiti kičmu, isjeći na komade, cementirati…

Ne bojim se tih lažnih šovinističkih vitezova, etno-bande s palicama, ali bojim se da više neću moći prošetati sa svojom unukom gradom. Neću vjerovatno ni u Mepas. Dolazila sam u Mepas dan poslije verbalnog napada na nas, željela sam da mi neko da izjavu da se ograde od toga ili bilo što. Sve telefone sam zvala do kojih sam došla, ali avaj. Niko se nije želio javno očitovati.

Zatvorili su nas u geta i podijelili huškajući nas jedne na druge, dok Oni nesmetano pljačkaju, ako je više išta i ostalo od njihovih opakih šapa.

Zašto policija ne učini nešto? Zašto šute drugi ljudi? Ne boli me degenek njihov, boli me što šute svi, praveći se da se to ne događa. Znam da je strah suština svega. Ljuta sam, tužna, zgranuta svim ovim. Ne drže nas više u strahu, drže nas na nišanu.

Nitko to ne zaslužuje.

U utorak, 13. januara namjeravamo organizirati tribinu o trenutnoj situaciji u medijima, napadima na novinare, o slobodi govora, ali i o radu policije, tužilaštava i institucija. Gosti će, između ostalih, biti: Dragan Markovina, Senad Pećanin, Esad Bajtal, Slavo Kukić, Oliver Frljić, Nedžad Ibrahimović i drugi.

Autorka je urednica portala Tačno.net