Novinarstvo u tvrdom vezu

Publicistika je čest odabir novinara koji odluče objaviti knjigu, s detaljima za koje nije bilo mjesta u novinama. Naivac bi mogao pomisliti da se sadržaj reciklira jer autor želi dodatnu zaradu. Moguće, no naivac bi mogao pomisliti i da se od knjiga u Hrvatskoj živi. Možda ako je pisanje primijenjeno i po narudžbi…

Stanje u medijima nikad nije bilo gore, pa ipak – iznos jednog pristojnog novinarskog honorara pisac će čekati mjesecima, možda i godinama. Zbog toga angažman u novinama i mjesečna kolumna većini pisaca zvuče primamljivo

Čim sam od urednika dobila temu novinari-pisci, sjetila sam se svojeg prijatelja i kolege koji je jednom prilikom rekao: „Obožavam odlaziti na teren, što opasniji zadatak, to bolji. Prava muka nastaje za kompjutorom… Pisanje teksta – kakav turn-off!“

Gledamo li tako, književnost i novinarstvo (čak i ono pisano) po mnogim se stavkama bitno razlikuju. Te su profesije možda srodne, ali podrazumijevaju i drukčiji pristup i drukčiju izvedbu, kao kuharstvo i slastičarstvo, pa bi, shodno tome, svakog Novinara među piscima (kao i svakog Pisca među novinarima) trebalo moći lako prepoznati. Novinarski je stil različit od književnoga, ne slučajem, nego svrhom: jedan teži sažetosti, konkretan je, lako razumljiv (barem bi takav trebao biti), drugi preferira tančine, dvostruka značenja, metaforiku, interpretaciju… Na Zagrebačkom sveučilištu književnošću se bave studenti Filozofskog fakulteta, a novinarstvo se studira na Političkim znanostima. Pametnomu dosta – netko je procijenio da bi novinarstvo u startu trebalo biti odvojeno od teksta. Pa opet, proširimo li kontekst, nije li sklonost pisanju uvijek jedinstvena?

Kako se brusio stil

Na spomen novinara-pisaca, većina će se sjetiti Ernesta Hemingwaya ili Marka Twaina, neki prve hrvatske novinarke Marije Jurić Zagorke, redom prvo dokazanih novinara, a tek potom uspješnih pisaca, čija je nova karijera debelo zasjenila staru.

Hemingway je u srednjoškolskim novinama počeo kao satiričar da bi se, koju godinu kasnije, preko veze zaposlio u listu Kansas City Star. Bili su to reporterski počeci budućeg nobelovca, a karijera ratnog izvjestitelja opće je mjesto njegova opusa. Twain je u formi pričica, čijih je 2000 riječi svakodnevno kočijom slao listu Territorial u Virginia Cityju, pokrivao širok tematski raspon: od rada lokalne policije do izvještaja iz rudnika srebra u kojima su se često događale nesreće. Reklo bi se, gradska rubrika i crna kronika, no njegovi su tekstovi bili više od pukih reportaža, izrazom prepoznatljive literarne cjeline, začeci karijere književnika koja će ga proslaviti… Tekstove Marije Jurić Zagorke redakcija Obzora jedva je dočekala, no autoricu je, radi mira u kući, zgurala u zasebnu sobu kako nitko ne bi vidio da se žena bavi ozbiljnim, društveno angažiranim temama i komentira, primjerice, mađarsko-hrvatsku politiku. Prva hrvatska novinarka radila je kao dopisnica iz Beča i Budimpešte, dokazavši da je, unatoč nježnijem spolu od kojeg se krajem 19. stoljeća takvo što nije očekivalo, dorasla ozbiljnoj novinarskoj profesiji. Njezin se literarni rad preklopio s novinama. Pokrenula je i uređivala Ženski list i Hrvaticu, a fikciju je iskoristila za obilato romansiranje stvarnosti…

Plaha narav, drska izvedba

Onako na prvu, pisac koji se regrutira iz redova novinara potrošio je inicijalnu profesiju, umorio se i zaželio slobode kreiranja sadržaja koji želi i kako želi, s happy endom ili zadovoljenom pravdom na kraju, prema vlastitom nahođenju… A moglo bi biti i da je bavljenje poslom koji uključuje beskompromisnost u mnogim slučajevima razotkrilo nove horizonte kreativnosti. Što ako uistinu novinarstvo kao zanat mijenja osobnost onako kako rijetko koja profesija čini – dodajući plahoj naravi kreativaca i osamljenika drskost, probitačnost, pozitivnu dozu bezobrazluka, te tako uspostavlja ravnotežu među dvama zapravo suprotstavljenim crtama karaktera?!

Redakcije su odlično mjesto za brušenje stila i razvijanje spisateljskog talenta, osobito ako na tome urednik inzistira, a količina isporučenog teksta po jedinici vremena (ovisno o frekvenciji izlaska publikacije) idealna platforma za literarni trening. Budući da je osnovna svrha medija prenošenje informacije, publika ipak nije pokusni kunić i profitirat će i od uratka početnika, iako će je isti možda zakinuti za potpun doživljaj (kakav znaju isporučiti etablirana novinarska imena). No, priča je tu. Dogodila se i autor je „samo“ prenosi publici.

Objektivnost – Sveto pismo ili balast?

Na slaganje rečenica, odabir riječi i formiranje tekstualne cjeline može se utjecati, barem do neke mjere. Osobito vjerujemo li Malcolmu Gladwellu, kanadskom novinaru i autoru niza bestesellera, koji je rekao da nema te vještine koja se ne može svladati u 10.000 sati.

Ostalo je slučaj, omjer talenta i prakse. Odabir teme, pak, piscima bi trebao biti potpuno slobodan, a novinarima je najčešće nameću okolnosti. Koliko će koji autor duboko zagaziti u problematiku te do kojeg će stupnja dopustiti da ga tema proguta, ponovno ne ovisi samo o njemu, nego o žanru i stupnju objektivnosti koja je za novinarstvo Sveto pismo, a za fikciju nepotreban balast. Pobjeći od vlastite prirode nešto je teže. Nekorektno bi bilo sve pisce ili sve novinare strpati u isti koš; rezolutnost je u tom slučaju vrlo delikatan odabir. Zamislimo, stoga, kako bi izgledao Tipičan Novinar (u knjizi), a kako Tipičan Pisac (u novinama).

Inicijalnu potrebu da sa što manje riječi, izbjegavajući redundanciju, ispriča bitno Tipičan Novinar neće iskorijeniti s promjenom žanra kao ni medija u kojem će tekst zaživjeti. Publicistika je, stoga, čest odabir novinara koji odluče objaviti knjigu. Uzrok tome mogao bi biti skučen prostor medija zbog kojeg se autor ne smije razmahati koliko bi želio, pa obilje detalja, zanimljivih priča, poveznica i digresija ostaje neiskorišteno u novinskoj priči, ali se čuva u ladici (ili Word dokumentu) za neka bolja vremena i dokolicu koja će iznjedriti knjigu. Neobjavljeni dijelovi istraživanja, dulje, sporije rečenice, sasvim novi likovi i autorski komentari, ali i doslovno citirane, u novinama već objavljene konstrukcije, izdvojene iz konteksta stvarnosti koja nameće promptnu reakciju – što prije, to bolje – tako postaju štivo koje traje u kućnoj biblioteci, ne reciklira se u plavim kontejnerima za stari papir i namijenjeno je posudbi prijateljima (ili višestrukom čitanju i proučavanju). Takvih je slučajeva nebrojeno; novinari postaju biografi, kroničari, stručnjaci za kriminal, financije, umjetnost, trendove, epohu… kao u slučaju Borisa Pavelića, Dražena Rajkovića, Darka Hudelista, Jasne Babić i mnogih drugih etabliranih hrvatskih novinarskih imena.

Naivac bi mogao pomisliti da se sadržaj reciklira jer autor želi dodatnu zaradu. Moguće, no naivac bi mogao pomisliti i da se od knjiga u Hrvatskoj živi. Možda ako je pisanje primijenjeno (i po narudžbi, s inspiracijom u drugome planu). Stanje u medijima nikad nije bilo gore, pa ipak – iznos jednog pristojnog novinarskog honorara pisac će čekati mjesecima, možda i godinama. Moguće je i da ga neće dočekati. Zbog toga angažman u novinama i mjesečna kolumna većini pisaca zvuče primamljivo. Od vlastite je prirode teško pobjeći.

Autorski glas

Tipičan će Pisac i u novinama ostati samotnjak. Čak i kad se zaposli u redakcijskoj košnici, njegova će kolumna u centar staviti autora samoga (Jonathan Franzen, primjerice, u kontroverznim tekstovima objavljenima u The New Yorkeru, bavi se pticama i klimatskim promjenama, što je i inače njegova privatna opsesija), no ionako je angažiran zbog minuloga rada. Pisci se (a to se od njih i ne traži) mnogo teže odriču vlastita stava u svrhu zahtjeva za nepristranošću; njima samima, kao i publici koja ih prati, važna je procjena, doživljaj, poanta, a to sve, koliko god je moguće, pisce zadržava u književnoj niši. Budu li se bavili ljudima, portretirat će ih, promatrati kroz naočale umjetnika i njihovim pričama davati važnost drukčije nego kolege koji su zanat „pekli“ izvještajima o cijenama rajčica ili puknutim vodovodnim cijevima.

Paradoks je u tome što će mnogi pisci angažirani u novinama kao kolumnisti prije ili kasnije svoje kolumne iznova ukoričiti, te se tako vratiti prvotnoj profesiji (makar se, osobito imamo li u vidu kako ih javnost percipira, jasne granice brišu). Ante Tomić, Milana Vuković Runjić, Igor Mandić, Vedrana Rudan… samo su neki od ukoričenih kolumnista.

Pored čistih, postoje i dokumentarno-fikcijske forme, poput Đikićeva „Beare“, romana o genocidu u Srebrenici, o kojem je autor rekao: „Pokušao sam književnim sredstvima razumjeti ono što je nerazumljivo: zašto su ljudi od krvi i mesa tako nešto napravili, ljudi koji su prije toga bili sasvim normalni susjedi, građani.“ Stvarna imena ljudi i događaji prožeti su autorovim „rekonstrukcijama“psiholoških stanja, dopunama i detaljima potrebnima romanu, a koji nigdje u stvarnosti nisu dokumentirani. Rezultat je dobar spoj spisateljskog i novinarskog.

Priča i istraživanje

Kad su od već spomenutog Gladwella zatražili da opiše proces svojeg pisanja (nisu precizirali kojeg), odgovorio je: „Zanimaju me dvije paralelne radnje. Jedna je prikupljanje zanimljivih priča, druga proces istraživanja. Tražim slučajeve u kojima se te dvije radnje preklapaju.“

Takav bi poticaj mogao biti svojstven svim novinarima-piscima. Jedino su neki među njima spremniji od drugih rupe u stvarnosti nadopuniti fikcijom. Za njih bi se moglo reći da su dobrano zabrazdili u književnost i o tome ne bi trebalo donositi vrijednosni sud. Nego ih jednostavno čitati. U nekoj novoj, neočekivanoj formi.