Nedim Sejdinović: Ordinarno nepoštovanje zakona

Nedim Sejdinović, predsednik IO NDNV

Beogradski mediji, pa čak i oni liberalniji, manjine doživljavaju kao nešto egzotično i daleko, što igra i pleše u narodnim nošnjama i nema pravo na svoje mišljenje

Medijska reforma, medijski zakoni, privatizacija medija uz krajnji zahtjev da prestane državno financiranje, napravili su novu medijsku sliku u Srbiji. Privatizacija medija službeno je završena 31. listopada 2015. godine. Od 73 medija koja je trebalo privatizirati, za 50 je proglašen javni poziv za prodaju. Od toga je prodajom kapitala privatizirano 33 medija, a jedna privatizacija je poništena. Tijekom privatizacije ugašeno je 20 medija, kao i novinska agencija Tanjug, a djelatnost su promijenila 2 medija, dok je njih 16 dobilo mogućnost da se privatiziraju prijenosom kapitala bez naknade na radnike, odnosno podjelom akcija.

U travnju ove godine objavljen je Izvještaj o manjinskim i višejezičnim medijima u kontekstu provođenja medijskih zakona, čiji su autori medijska analitičarka Zsuzsanna Szerencses i predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Nedim Sejdinović, što je bio i povod razgovora s njim o brojnim pitanjima u vezi s medijskom reformom, aktualnim položajem i budućnošću medija na jezicima nacionalnih manjina i novinarske profesije.

HR: Što je bio cilj izrade Izvještaja o manjinskim i višejezičnim medijima u kontekstu provođenja medijskih zakona? Odnosi li se ovaj Izvještaj i na elektroničke i na tiskane medije?

Cilj je bio da pokušamo napraviti rekapitulaciju utjecaja medijskih reformi na manjinsko i višejezično informiranje. Manjinsko informiranje se, još uvijek, u Srbiji ostvaruje kroz četiri vrste medija – javni medijski servisi, mediji nacionalnih vijeća, privatni mediji i javna poduzeća, a medijski zakoni su imali utjecaja na svaki od njih. Naravno, najveći utjecaj je ostvaren na javna poduzeća koja su bila predmet jedne, nažalost, devijantne privatizacije koja se još uvijek nije okončala, pa nam je izlazak države iz vlasništva u medijima bio u fokusu. Ali, u izvješću smo se bavili cjelokupnim kompleksom manjinskog i višejezičnog informiranja, pokušavajući dati jednu širu, cjelovitu sliku ovog važnog pitanja i kontroverzi koje ga prate u proteklih desetak, pa i duže godina.

HR: Jesu li uspjele medijske reforme? Što su dobroga donijele, što je rezultat? Ima li i negativnih primjera u tom procesu?

Nažalost, proces privatizacije, uključujući i besplatan prijenos dionica na zaposlene, iako je po zakonu trebao biti okončan, još uvijek traje, a konfuzija vlada skoro u svakoj sferi javnog informiranja. Iako je cilj medijskih zakona, koji su podržani od relevantnih međunarodnih i domaćih organizacija, bio da se unese red u javno informiranje, sa sigurnošću se može reći da je njihovom primjenom samo unesena dodatna konfuzija, i to ne slučajno. Konfuzija na medijskoj sceni uvijek pogoduje vlasti, jer mnogo se lakše lovi u mutnom i mnogo se lakše ostvaruje politički utjecaj na medije. Zakoni su imali u sebi pojedine pukotine, na što smo upozoravali i tijekom javne rasprave, koje su se u međuvremenu pretvorile u provalije, ali svjedočimo, s druge strane, i ordinarnom nepoštovanju zakona, što je drugi uzrok konfuzije. U zemljama kao što je Srbija uvijek je veći problem implementacija, nego usvajanje novih zakona, mada ni ovo drugo ne ide lako. Treba, međutim, biti jasan, pa reći da osnovni principi na kojima se zasnivaju zakoni jesu dobri, čak i neminovni, a da sve ono što je uslijedilo poslije usvajanja od vlasti jeste zapravo ismijavanje tih principa s njihove strane. Kao što se ismijavaju i svi drugi zakoni i institucije. Loših rezultata nažalost ima mnogo: partijska privatizacija, gašenje pojedinih medija, sustav natječajnog sufinanciranja koji ne funkcionira dobro upravo zbog izigravanja zakona, potom jačanje pritiska na javne servise, cenzura i autocenzura… Ono što je dobro jeste da su novinari postali vlasnici pojedinih medija, da se osnivaju novi mediji od drugih novinara, prije svega, mediji civilnog društva, i da oni izlaze iz pozicije državnih službenika u koju su mnogi od zaposlenih u javnim poduzećima dovedeni. Mora se, međutim, reći da su za ovako loše rezultate privatizacije krivi mnogi akteri, mada vlast ima uvjerljivo najveću krivicu. Vjerujem da će novinari i drugi medijski uposlenici koji su preuzeli odgovornost za svoje medije dokazati da su sposobni biti dobri vlasnici svojih medija i da će opovrgnuti tezu koja se tijekom javnih rasprava čula da su jedino političari i tajkuni sposobni biti vlasnici medija. Vjerujem da će im u tome potporu pružiti i međunarodne organizacije i strani donatori.

HR: Kako ocjenjujete aktualnu poziciju manjinskih medija u kontekstu provedbe medijskih zakona? Je li u procesu privatizacije smanjen obim manjinskog informiranja? Kako vidite budućnost manjinskih medija, elektroničkih i tiskanih?

Naše istraživanje kazuje da je došlo do smanjenja obima manjinskog informiranja, ali je, kako rekoh, proces još nedovršen, pa je teško dati precizan odgovor. Prema sadašnjem stanju stvari, od ukupno 79 manjinskih programa izgubljeno je 20, što predstavlja nešto više od četvrtine. Treba, međutim, reći da ovaj broj nije konačan, jer se još uvijek ne zna što će biti s deset medija koji su još u postupku besplatnog prijenosa dionica. To su loši rezultati, ali treba imati još jednu stvar u vidu: prva je pozitivna, a to je da se u mjestima gdje su ugašeni pojedini višejezični mediji rađaju novi, vjerujem – bolji i vitalniji. Druga je negativna: iako po Zakonu o javnom informiranju i medijima postoji obveza kontinuiteta programa, iako je za kontrolu toga zaduženo Regulatorno tijelo za elektroničke medije (REM), postoji mnogo osnova za sumnju u kojoj mjeri i na koji način će se ova odredba poštovati. Nažalost, ovo je još jedna od posljedica činjenice da je manjinskom i višejezičnom informiranju posvećeno veoma malo pažnje u medijskim zakonima, što je jako čudno s obzirom na to da je upravo navodna briga za manjinsko informiranje zaustavila prethodnu medijsku tranziciju, odnosno primjenu medijskih zakona usvojenih početkom dvije tisićute. Ekonomisti vele da su sve tranzicije teške, a da su najteže one koje najduže traju. Mi smo svjedoci da je to točno. Mislim da su manjinske elite morale mnogo više energije i inventivnosti uložiti u čitavom ovom procesu, odnosno da je bilo pogrešno oslanjati se na direktne međustranačke dogovore, tim prije što sve nacionalne manjine nemaju iste interese. Budućnost manjinskog informiranja vidim kroz dodatne promjene zakona koje će osigurati dugoročno, nediskriminatorno sufinanciranje manjinskih medijskih sadržaja u dovoljnom obimu, ali i kroz aktivniji odnos manjinskih i višejezičnih medija u traganju za modelima održivosti. Što se tiče medija kojima su osnivači nacionalna vijeća, oni bi kroz novi Zakon o nacionalnim vijećima također morali riješiti svoje financiranje, ali bi bilo veoma važno da se pronađu i mehanizmi zaštite uređivačke politike ovih medija, ako ne kroz regulativu, ono barem kroz samoregulativu. Mislim da u procesu pristupanja Europi budućnost imaju višejezični mediji civilnog društva i mi ćemo zajedno s Misijom OESS-a poticati ovaj model medija, koji po nama ima budućnost. Naravno, treba istovremeno iskoristiti sve mogućnosti koje pružaju nove medijske platforme. Ne smije se biti konzervativan u tom smislu, jer će se samo biti na gubitku.

HR: U Izvješću se kaže da su medijski zakoni potakli getoizaciju manjinskih medija. Što je dokaz takvoj tvrdnji? Što podrazumijevate pod getoizacijom manjinskih medija, a što bi sadržajno u tim medijima bilo različito od toga, od getoizacije?

U Izvješću podsjećamo da je prilikom izrade novog medijskog zakonodavstva propušteno da se kao javni interes, kroz natječaje se, inače, financira javni interes u sferi javnog informiranja, definiraju i vrijednosti interkulturalnog društva i komunikacije, odnosno njegovanja i unapređivanja duha tolerancije. To je po nama ozbiljan propust, koji je onemogućio da se posebno potiču višejezični mediji i medijski sadržaji koji bi imali jaku komunikativnu moć i prelazili nacionalne i jezične okvire. Ne treba ni podsjećati na društveni značaj takvih medija i sadržaja, napose u multikulturnim sredinama kakva je Vojvodina. Skoro da je nevjerojatno koliko su zdušno i većinska i pojedine manjinske elite bile protiv interkulturalnosti. Ovim, po nama namjernim propustom, višejezični mediji u oblasti projektnog sufinanciranja dovedeni su u položaj proizvođača etnički »getoiziranih« programa. Mislim da je ovaj propust važno ukloniti u očekivanim promjenama medijskih zakona. Svakako da interkulturalnost mora imati veoma važno mjesto, kao uostalom i manjinsko i višejezično informiranje, u novoj medijskoj strategiji koja bi trebala biti donesena do kraja ove godine. Mislim da je veoma važno da se u narednom razdoblju napravi jedan široki front organizacija i institucija koje će se boriti za bolji zakonski okvir za manjinsko i višejezično informiranje, da će inventivno tragati za dobrim rješenjima i zalagati se za njih.

HR: Tvrdite da postoje utjecaji nacionalnih vijeća na uređivačku politiku manjinskih medija. Što je po vama rješenje da se takvo stanje nadvlada?

U pojedinim nacionalnim zajednicama postoje veoma eklatantni primjeri utjecaja nacionalnih vijeća na uređivačku politiku medija kojima su posredni osnivači. Svima su poznati slučajevi Csabe Pressburgera i Rudolfa Mihóka. Smatram da su mediji nacionalnih vijeća praktično manjinski javni servisi i da bi neka pravila koja važe za javne medijske servise trebala važiti i za njih. To je i postojalo u jednom od nacrta Zakona o javnom informiranju i medijima, ali je nestalo zbog međustranačkih dogovora. Naime, predviđeno je bilo da upravljačko tijelo izdavača ovih medija bude tripartitno, sastavljeno od predstavnika nacionalnih vijeća, uredništva i organizacija civilnog društva. Mislim da je to dobro rješenje kojem treba težiti, a ne vidim niti jedan argument zašto bi ono bilo loše po građane i kvalitet informiranja. Nadam se da će pojedina nacionalna vijeća, kako bi pokazali svoju privrženost demokraciji i procedurama, i sami, samoregulativom, uvesti ovu praksu.

HR: Kažete da bi se u medijskom zakonodavstvu trebale definirati vrijednosti interkulturnog društva. Što bi u takvom slučaju to konkretno značilo u manjinskoj medijskoj praksi?

Smatrali smo, dakle, da bi se, osim informiranja na manjinskim jezicima i očuvanja kulturnog identiteta nacionalnih manjina, kao javni interes morala definirati i interkulturalnost, odnosno sadržaji koji promoviraju vrijednosti međuetničke komunikacije i zajedničkog života. Potom bi se taj javni interes na nižim razinama vlasti mogao specificirati na taj način da se višejezični projekti i uopće projekti koji doprinose komunikaciji i boljem razumijevanju među zajednicama praktično pozitivno diskriminiraju. Pitanje je naravno medijsko, ali i društveno, pa i političko, a mislim da ne treba posebno objašnjavati njegov značaj, napose kada istraživanja govore da etničke zajednice u Vojvodini žive više jedni pored drugih, a ne jedne s drugima. U drugim sredinama, na jugu Srbije, ta distanca je još više izražena. Podijeljenost je uvijek rezervoar društvenih turbulencija, a mediji bi mogli imati pozitivnu ulogu u premošćavanju distance, a država bi takve projekte, ukoliko joj je zaista stalo i do boljitka manjina i većine i stabilnosti – morala podržavati. Na kraju, ulaganje u ljudska i manjinska prava nije trošak, nego investicija, odavno je to na Zapadu jasno. Ne radi se tu, naravno, samo o odnosu većina-manjina, nego i manjina-manjina. Čvrsto vjerujem da će se zatvaranje u nacionalne okvire na kraju osvetiti samim manjinskim zajednicama i ne vidim zašto se neki medij na manjinskom jeziku ne bi kritički bavio čitavim korpusom političkih i društvenih problema kako to recimo rade zagrebačke Novosti. Sjećam se kada je jedna naša koleginica koja je radila za jednu manjinsku redakciju pravila intervju s tadašnjim predsjednikom Tadićem i koja mu je postavila pitanje o godišnjici Srebrenice, a on je odbio odgovoriti, rekavši da se time ne bi trebali baviti manjinski mediji. Samo jedan korak od tog stava je nedavni skandalozni, javno iznesen stav Ratka Dmitrovića u tekstu o Filipu Davidu da se Židovi nemaju pravo izjasniti o suštinskim društvenim i političkim pitanjima. Jasno je što većina očekuje od nacionalnih manjina – da budu poslušne i tihe, ali one na to ne smiju pristati. Pojedini politički lideri manjinskih zajednica svjesno se zatvaraju u svoje okvire, kako bi unutar te zajednice lakše vladali. Na djelu je i savez nacionalista. Bit ću jasan. Kada to kažem, mislim na odnose između SNS-a i SVM-a, koji su po meni duboko licemjerni. Situacija nije uporediva, ali sjetimo se da su SDA, SDS i HDZ u BiH bili u koaliciji do pred sam početak rata. To je grozomorno iskustvo koje treba imati u vidu. I to je sve suprotno od onoga što jeste interkulturalnost.

HR: Smatrate li da NDNV obraća u dovoljnoj mjeri pozornost i na srbijanske (većinske) medije, a u vezi s interkulturalnošću? Ima li u dovoljnoj mjeri interkulturalnih sadržaja u srpskim medijima?

Apsolutno da, pa to nam je i glavna misija. Većinski, srbijanski mediji su uvjerljivo najveći neprijatelji interkulturalnosti. Zatvoren, nacionalistički, samodovoljan kod je apsolutno dominantan svih ovih godina, a on se može prepoznati i u dijelu tzv. liberalne medijske scene. Mislim prije svega na beogradske medije, koji su apsolutno dominantni, što govori o nacionalističko-centralističkoj devijaciji našeg društva. Svrstavanjem interkulturalnosti u javni interes, valjda bi se i to, bar malo, pomjerilo u pozitivnom pravcu. Oni su na kraju i glavna ciljna grupa. Treba reći da ponekad nisu u pitanju loše namjere, već zagledanost u vlastiti pupak, i ponekad skoro nevjerojatna nesenzibilisanost. Navest ću nedavni primjer: u jednom tzv. stručnom medijskom povjerenstvu koje procjenjuje kvalitetu projekta u Ministarstvu kulture i informiranja, većina članova nikada nije ni čula za pojam »mediji civilnog društva«, medije koji imaju tako značajnu ulogu za manjinsko i višejezično informiranje u ovom trenutku i bili su potpuno nezainteresirani za manjinsko informiranje. Beogradski mediji, pa čak i oni liberalniji, manjine doživljavaju kao nešto egzotično i daleko, što igra i pleše u narodnim nošnjama i nema pravo na svoje mišljenje. Najbolji pokazatelj odnosa prema manjinama je to što RTS već godinama izbjegava, što je protuzakonito, uvesti programe na manjinskim jezicima. I ne samo to, oni pojedine manjine, manje ili više direktno, predstavljaju kao »neprijatelje društva«, a istovremeno očekuju od njih da plaćaju pretplatu. No, predstavnici manjina ne smiju pristati na ulogu koji im nacionalistički Beograd nudi, niti se kao odgovor na agresivni nacionalizam treba zatvarati u svoje okvire. Ja sam duboko uvjeren u to.