Pitao sam srpske i hrvatske novinare da li ih aktuelna politička retorika podseća na 90-te

Blokade, zabrane, „malo šaranja“ sa izbeglicama, oklopna vozila, specijalne jedinice policije, ministri i premijeri sa ukočenim vilicama i ozbiljnim facama, privredni bojkot, političko merenje patke, krupne reči i sramni novinski naslovi su srpsko-hrvatska realnost u poslednjih nekoliko dana

Naravno, buđenje dobro poznatih niskih strasti među komšijama dovelo je do toga da se u sekundi zaboravilo da se ovde radi o nesrećnim ljudima iz Sirije i Avganistana. Nemamo sad vremena za humanost i sažaljenje jer treba hejtovati Srbe, odnosno Hrvate. Paradoks je da Sirijci danas prelaze granicu sa Hrvatskom za razliku od građana Srbije ili kamiondžija iz Hrvatske.

Stariji gledaoci dramatičnih televizijskih emisija već cvokoću zubima, okreću glavu i pričaju o tome da je sve „ovako počelo i onomad“, a tinejdžeri sa obe strane Fejsbuka i Tvitera imaju mogućnost da konačno raspale sa razlogom po lošim momcima sa druge strane grane.

Pitao sam iskusne novinare iz obe zemlje koji su izveštavali iz srpsko-hrvatskog rata početkom devedesetih godina koliko sve ovo što danas gledamo „budi sećanja“.

Katarina Subašić, novinar AFP-a (Beograd)

VICE: Koliko retorika političke elite koja se može danas čuti u Hrvatskoj i Srbiji podseća na 1991. godinu?

Katarina Subašić: Podseća više na 1990, kada je – stariji će se setiti – najpre Srbija proglasila trgovinski bojkot Slovenije zbog političkog razmimoilaženja oko Kosova i srpske politike, ali zapravo u svrhu zahuktavanja političkog i na kraju oružanog sukoba u tadašnjoj Jugoslaviji. Zapanjujuća je brzina kojom su mediji ovog puta upali u histeriju i ratnu retoriku (naročito na srpskoj strani) što zaista ima deja vu efekat i što nas dovodi do odgovora na sledeće pitanje.

Da li je ovo podizanje tenzija u dve zemlje koje su ratovale pre samo dvadesetak godina igranje sa vatrom?

Uvek je igranje sa vatrom podizanje tenzije u zemljama koje su ratovale, a sa istorijske tačke gledišta 20 godina nije veliki period što smo videli i po tome koliko sporo zarastaju ratne rane iz, na primer, Oluje. Srećom, ekonomska iscrpljenost obe zemlje i politička povezanost sa EU, doprineće da vatra ne može da se rasplamsa do pravog oružanog sukoba, ali biće dovoljno da nastavi da tinja, pa i da nove generacije koje odrastaju, kao i mlađi političari u obe zemlje preuzmu taj plamen i dugoročno osude region na tavorenje i civilizacijski zastoj.

Jakša Šćekić, producent Reuters TV (Beograd)

Pa podseća i ne podseća. Ne podseća zato što je zasad ograničeno samo na dve vlade, a 1991. godine je retorika bila između dve nacije, što je tad bilo mnogo opasnije. Sad imamo vruću retoriku između dve vlade, što je izazvano više unutrašnjim razlozima, naročito kad je Hrvatska u pitanju, predstoje izbori, i migranti i Srbija, odnosno odnos prema ova dva pitanja postala su dva glavna izborna pitanja.

Igranje vatrom, ne u tolikoj meri. Prvo, ljudi su umorni od ratova i to na obe strane, za ovih 14 godina dosta toga se promenilo, ljudi putovali, kulturna saradnja, odlasci na more. Takođe, situacija u Evropi je drugačija od devedesetih. Evropa neće dozvoliti nikakve vojne vežbe u regionu, ovo se može podvesti pod to da Hrvatska ima jedan mali problem, a to je da Angela Merkel uzima sve više Srbiju za oslonac njene politike i uticaja na Balkanu. Gubljenje statusa najpovlašćenije nacije kod Merkelove nije prijatno i boli.

Ladislav Tomičić, novinar i komentator dnevnika Novi list i izdavač portala Lupiga (Zagreb)

Ne podsjeća me ova retorika na 1991. godinu. Da me podsjeća, odmah bi krenuo preko granice sa sirijskim izbjeglicama, jer još jedan bratoubilački rat, budite sigurni, neće me vidjeti. Međutim, na retoriku tih godina podsjećaju me naslovnice dnevnih novina u Srbiji. Takozvana velika kriza u odnosima između Srbije i Hrvatske, pri kojoj vodeći političari jedne i druge zemlje vjeruju da im teške izjave što stižu s „druge strane“ donose političke bodove kod kuće, proći će koliko sutra, ali činjenica da su mediji u Srbiji u toj mjeri devastirani da se na jezik agresivnog maloumlja odlučuju kad između Srba i Hrvata – koji su mi, kako reče Stipe Šuvar, krivi za sve – skoči ma i najmanja iskra, to je poraz novinarstva i garancija daljnjeg riganja mržnje.

Zbog profesionalnog pregnuća kolega iz Srbije, odgovornih za jučerašnje naslovnice najvećih dnevnih listova, netko će me, ako bog da, odalamiti letvom u glavu prvom prilikom kad dođem obigrati beogradske restorane i kafane. U Hrvatskoj, na sreću, nemamo tako agresivno glupe mejnstrim medije. Uglavnom su samo glupi. Zato imamo niz ekstremno desnih internet portala koji prihvaćaju ili iniciraju govor agresivnog maloumlja. Ako bog da, to će također uroditi plodom: naći će se već „veliki Hrvat“ da nekom iz Srbije razbije na moru glavu ili auto. Što se samog sukoba oko granice tiče, mislim da je hrvatska Vlada postupila glupo, da je u pitanju potez na razini dječjeg inata, a nisam se niti najmanje iznenadio što je srpska Vlada odlučila uzvratiti jednako glupo, na razini Aleksandra Vučića.

Ne, ovo nije igranje vatrom, ovo je igranje živcima građana Hrvatske i Srbije. Na sreću Aleksandra Vučića i Zorana Milanovića, većina hrvatskih i srpskih građana oduševljena je kad se Srbi i Hrvati međusobno igraju. Pretjerano je u kontekstu aktualne gluposti govoriti o ratu, devedesetima i retorici zla koja je rezultirala desecima tisuća mrtvih. Više bih volio da se u kontekstu aktualne svađe govori o političkoj gluposti, o nesposobnosti da se problemi rješavaju razgovorom, o izostanku bilo kakve suradnje, koja je naročito očita u aktualnoj „izbjegličkoj krizi“.

Čitateljima se ispričavam što upotrebljavam ovaj termin – „izbjeglička kriza“ – jer u pitanju nije kriza, nego permanentno stanje, koje dolazi kao rezultat politike najbogatijih svjetskih država, točnije, onih država koje na svom koncu, između ostalih, imaju Srbiju i Hrvatsku. Aktualni sukob oko granice, dakle, podsjeća me na sukob dviju lutaka na koncu. Takvi sukobi ne rezultiraju ničim pametnim, ali ni strašnim, sve dok to nije u interesu onih koji konce povlače.

U ovom slučaju interes našpih zapadnih gospodara nije rat Srbije i Hrvatske. Ukoliko ikad bude tog interesa, osobno ću otići u Njemačku i tamo nastojati živjeti od socijalne pomoći.

Saša Leković, novinar i predsednik Hrvatskog novinarskog društva (Zagreb)

Previše. Dan prije nego što je u Hrvatsku počeo ulaziti veliki broj izbeglica, Hrvatsko novinarsko društvo je izdalo priopćenje u kojem je pozvalo novinare i medije na profesionalno praćenje svih tema vezanih za to područje, te na otpor političkim manipulacijama. Učinili smo to jer smo bili svjesni što će se događati. Naravno, to su poslušali uglavnom oni koji bi inače svoj posao obavljali poštujući najviše standarde profesije, a takvih ima premalo i njihov utjecaj je malen. Divljanje političara potaknulo je i neprofesionalno ponašanje medija i novinara, iako je ponegdje teško različiti da li je starija kokoš ili jaje – kao u srbijanskim tabloidima – (ili možda ipak nije?). U većem dijelu hrvatskih medija pak „pogonsko gorivo“ je približavanje parlamentarnih izbora. U takvim uvjetima javni interes je prva žrtva, a novinari i mediji najčešći egzekutori političkog ludila.

Da, itekako. Kao da se političari i prevelik broj medija u Hrvatskoj i Srbiji, prividno ratujući, zapravo udružuju pod parolom „piromani svih zemalja, ujedinite se“.

Antonela Riha, novinarka iz Beograda

Mene je direktno podsetilo na situaciju iz ranih devedesetih kada je preko Politikinih „Odjeka i reagovanja“ pokrenut bojkot slovenačke robe. I sada mediji imaju posebno istaknutu ulogu u podršci političkim liderima. Bar u Srbiji, prozivanje „ustaša“ i govor mržnje je čak mnogo snažniji nego ono što izgovaraju domaći političari. Time mediji, moj je utisak, u Srbiji nastavljuju ulogu trbuhozboraca političara koji jednu poruku šalju Evropi a drugu, preko medija, svojim potencijalnim biračima. Sve ovo brine, naročito nas koji se sećamo atmosfere iz devedesetih, kada je govor mržnje bio poklič kojim su nas političari uveli u rat. Ovoga puta, verujem, daleko smo od te situacije.

Mi smo, verujem, daleko odmakli na putu ka EU, a Hrvatska je već članica i ta okolnost je drugačija od situacije u kojoj smo bili devedesetih. EU ima preče brige od carinskog rata dve državice i verujem da će ugasiti vatru pre nego bilo ko pomisli da bi mogao da je raspiri.

Helena Puljiz, politička komentatorka, tportal.hr

Hrvatska i Srbija nisu rješavale svoje međusobne nesuglasice nego su ih gurale pod tepih, pa je bilo dovoljno da na Balkan dođe nekoliko desetaka tisuća izbjeglica da se opet nađemo u predratnom stanju. Ovaj verbalni, politički i ekonomski rat Hrvatske i Srbije ne bi bio toliko opasan da u obje zemlje živci građana nisu dobrano istančani zbog siromaštva i neprestanog života u krizi. Žao mi je što je što se Srbija urotila s Mađarima na štetu Hrvatske, umjesto da je odigrala ulogu mudrog medijatora i da je pozvala Mađare i Hrvate za stol da se svi zajedno dogovore se kako se izvući iz ove talačke situacije u koje su ih gurnule moćne države Europske unije zbog svojih parikularnih interesa.

Mađarska se odlučila za ksenofobnu politiku, Hrvatska za poštivanje humanitarnog prava i ljudskih prava, Srbija se pokušava ponašati kako to sve skupa nije njezin problem, ali je nacionalistička vlast u Srbiji ipak iskoristila priliku da našteti dojučerašnjem neprijatelju, vjerojatno ni ne pomišljajući, na samom početku, da će Zoran Milanović ući zbog toga u verbalni, politički i ekonomski rat sa Srbijom. Na kraju ispada da problem u Vojnoj krajini EU-a nisu izbjeglice, nego odnosi Hrvatske i Srbije, a to je najgori scenarij za dobrobit naroda naših dviju država.

Zbog ekonomske, političke i socijalne situacije u Hrvatskoj i Srbiji, ovo jest opasna situacija, sumnjam da ćemo ponovno ratovati i oružjem, ali ovo što se događa imat će dugoročne negativne posljedice po naše međusobne odnose. Nije dobro što je Srbija Hrvatskoj okrenula leđa i sve izbjeglice usmjerila prema našim granicama, ali nije dobro ni da naš premijer zagovara otvorene granice pa ih onda zatvori prema državi s kojom smo ratovali i koja pristupa Europskoj uniji.

No, bilo bi lako kad bi sve skupa ovisilo samo o temperamentu Zorana Milanovića i Aleksandra Vučića, problem je što previše toga, kao i uvijek, ovisi o interesima država daleko moćnijih od naših. Rat se kovao u medijima i na početku devedesetih i najgore je to što se mediji nisu emancipirali od tog svog sramotnog dijela povijesti hrvatskog i srpskog naroda, te u tome i vidim najveću opasnost za daljnje pogoršanje naših odnosa.