Razgovor sa Borisom Pavelićem: Feral nas je naučio da se vrijedi boriti

Sinan Gudžević, koji je objavio zbirku eseja „Protiv svih nastava“ analizirajući parodije Predraga Lucića, otprilike je rekao „taj Feral je posao za cijeli institut“. Vi ste se sami upustili u taj pothvat.

– Bez ambicije instituta, dakako, premda je Gudževićeva tvrdnja posve točna. Da je netko drugi krenuo pisati o Feralu, naročito sami feralovci ili oni koji za takve poslove primaju plaće, ja sigurno ne bih. Opis moga primarnog posla ipak je dnevno novinarstvo, i zahvalan sam mome Novom listu koji je razumio potrebu i vrijednost takve vrste arhivskoga rada, pa me na čak osam mjeseci oslobodio većine obaveza redovitog dnevnog novinarskog kopanja.

Koji su Vas motivi vodili da krenete u ovaj projekt?

– Zamislimo ovako: kakvu bi sudbinu doživjelo Krležino djelo da je rat 1945. godine, kojom nesrećom, završio drukčije? Danas bismo – ako bi nas bilo – kao književnog, a bogme i političkog velikana, proučavali Milu Budaka. To se nasreću nije dogodilo Krleži, ali kao da se upravo događa Feralu, premda smo, je li, pobijedili u još jednome ratu. Krležu, da se razumijemo, navodim posve namjerno. Književna, novinarska i stilistička vrijednost Ferala prešućena je, gotovo kao da je nikada nije ni bilo. Oko tih je novina, još dok su izlazile, postojao sanitarni kordon, ali ovo što se događa od lipnja 2008. godine, kada se tjednik ugasio, najveći je kulturni skandal ove zemlje, slika i prilika hrvatske društvene i kulturne laži.

Pogađalo me to i profesionalno i osobno, jer znam – kao što znaju svi koji su ga čitali – vrijednost Ferala. Pa kad sam shvatio da neće nitko drugi – ili možda samo Sinan Gudžević – krenuo sam pisati sam. Naravno, iz ovakve ocjene valja izuzeti dio književne i kulturne scene, naročito Algoritam i njegovoga urednika Krunu Lokotara, koji je tiskao moćne sveske Lucićeve poezije, objavljivane ponajviše u Feralu, pa i spomenutu Gudževićevu knjigu.

Neki će ipak zamjeriti da je knjiga preopširna?

– Strahovao sam i sam kad je objavljena – 680 stranica! Osobno, obuzme me malodušje kad knjižurinu takvog obujma uzmem u ruke, ma tko bio autor i ma kakva bila tema. Prvotno je bio dogovoren dvostruko manji rukopis, tristotinjak kartica, nešto umjereno. No vjerujte: ovo što je u knjizi najmanje je što se moralo napisati. Sažimao sam koliko sam mogao, više nisam htio. Pa taj je pregled tek sitnica od tih četvrt stoljeća žestoke satire i povijesno važnog novinarstva! Zato Gudžević i jest spominjao institute: obilje je mogućih pristupa Feralu, znanstvenih, publicističkih, umjetničkih, kakvih hoćete. Ali recepcija knjige ohrabruje: i ono što su recenzenti napisali, i ono što sam čuo, potvrđuje da se lako i veselo čita, da je informativna, da valjano rekonstruira i zanimljivo podsjeća. A to i jest bio njezin cilj – uvesti i podsjetiti, ništa više i ništa manje. Da se ne zaboravi, skoro bismo rekli.

Možete li našim čitateljima koji se još nisu domogli knjige objasniti kako ste je koncipirali?

– To je jedanaest poglavlja koja kronološki prate Feral od prvoga broja 16. listopada 1983. godine, koji je u Nedjeljnoj Dalmaciji, na inicijativu Zorana Ercega, pokrenuo Đermano Senjanović Ćićo, do posljednjega samostalnog Ferala, 20. lipnja 2008. godine. Dopisao sam i epilog, u kojemu ukratko pripovijedam poslijeferalovske profesionalne sudbine najjačih pera, od kojih su neke uistinu bizarno zaoštravanje šikaniranja iz Feralovih vremena. Pridodana je i opsežna krolonogija. Pisao sam najviše na temelju Ferala samog; obilje je citata, jer sam htio dočarati kako su i što pisali. Intervjuirao sam i petnaestak sugovornika; cijelu priču nastojao smjestiti u politički i kulturološki kontekst vremena, te do neke mjere objasniti odnose u redakciji, ali i najdramatičnije trenutke. Opisujem, primjerice, mobilizaciju Viktora Ivančića na Staru godinu 1993. godine, koja je gotovo sigurno trebala postati uvod u njegovu likvidaciju. Opisujem i dramatični odlazak Borisa Dežulovića potkraj 1999. godine. Knjigu smo dakako ilustrirali obiljem Feralove zajebancije, ali i nepoznatim dokumentima. Dopustite da citiram epigraf, koji sam odabrao iz kultne stvari Toma Waitsa, Swordfishtrombone, koja opisuje somnambulnog ratnog veterana, kakav Feral zasigurno jest: „And if you think that you can tell a bigger tale, I swear to god you’d have to tell a lie…“

Čini se da se knjiga izvrsno prodaje, jer je već najavljeno drugo izdanje.

– Prvo izdanje od 750 primjeraka objavljeno je početkom prosinca. Gotovo je sve prodano u manje od dva mjeseca. Na prvi pogled 750 primjeraka može se činiti malo, ali vjerujte da u današnjim uvjetima, toliku nakladu prodati u tako kratkome vremenu, znači imati bestseller. A nije jeftina. Pritom, ako se ne varam, do knjižara je stiglo tek pedesetak primjeraka – prodana je uglavnom poštom, izravno od izdavača, riječkog Adamića, te na sajmovima u Rijeci, Puli i Splitu. Ljudi su, čujem, naručivali iz Irske, Francuske, Makedonije, stigla je i u Češku, što pouzdano znam… Upravo radimo drugo izdanje, poliramo rukopis i dodajemo ilustracije. Sudimo li po interesu, Feral je i danas življi od mnogih novina koje su svaki dan na kioscima. Dobro je da je tako.

Što je u proširenom drugom izdanju dodano?

– Mnogo novih ilustracija i neke, ne prevelike, intervencije u tekst. Recimo, sjajna priča o tome kako je jedna od prvih Soroševih donacija u Hrvatskoj, kompjutori za Slobodnu Dalmaciju Joška Kulušića, nakon HDZ-ova preuzimanja Slobodne umjesto u podržavljenom dnevniku, jednom gotovo polukonspirativnom akcijom, završila gdje joj je i bilo mjesto – u Feralu. Te anegdote nema u prvom izdanju. Bit će i prilagodbi vezanih uz mnoge važne događaje od izlaska prvog izdanja, prije svega mislim na pokolj novinara Charlie Hebdoa, koji su feralovcima bili braća po oruđu i osobni prijatelji.

Zanimljivo, knjiga se prodaje u samo jednoj jedinoj knjižari? Zašto je to tako?

– Sada, mislim, ipak u dvije, a čujem da stižu i nove narudžbe. No imate pravo – ima problema s knjižarama. Pitanje bi bilo bolje postaviti izdavaču, direktoru Adamića, Draganu Ogurliću, kojemu sam zahvalan na kolegijalnoj suradnji, ali i zato jer je u teškim uvjetima izvukao stvar. Ipak znam da mali izdavači od knjižara teško naplaćuju novac za knjige. A kako poslovati ako daš knjige, oni ih prodaju, a tebi ne daju tvoje novce? A kad i plate, uzimaju ogromne postotke.

Pokazalo se, dakle, da i danas postoji veliki broj onih koji su smjesta spremni kupiti bilo što povezano s Feralom, ali novine su ugašene pod objašnjenjem nemogućnosti opstajanja na tržištu. Kako to objasniti?

– Politikom pod krinkom „tržišta“. To sam u knjizi podrobno objasnio, ali nije trebalo biti naročito pametan: mehanizam je do detalja, maštovito, sjajnim stilom i upornom analizom, u Feralu objašnjen već davno. Ako si, naime, nepodoban, ni reklame ne možeš dobiti, jer na malome tržištu s odnosima unaprijed definiranim tajnim odnosima moći, ni oglašivači se ne usuđuju poslovati s „crnim ovcama“. Tada to nismo znali, ali nakon Fimi medije stvar je jasna kao dan: Thompson dobije pola milijuna da ne pjeva, zadarski Hrvatski list dobije stotine tisuća da ne napada Sanadera, niskotiražne, ali poslušne novine objavljuju gomile oglasa, a Feral, respektabilan, ozbiljan tjednik s nakladom od petnaest, dvadeset tisuća, objavi, u najboljem slučaju, oglaščić kakvoga entuzijastičkog lokalnog radija vrijedan koju tisuću kuna… To ih je ugušilo. Sve su to oni sami objasnili u svojim novinama, ali nije bilo nikoga da ih čuje – na štetu svih nas, i ovoga provincijalnog društva.

Kakav je uopće Vaš stav o Feralu?

– Takav da sam osam mjeseci od jutra do navečer, zakovan za radni stol, sjedio u knjižnici, čitao, prepisivao i pisao, i bilo mi je premalo. Na posao me gurnulo snažno sjećanje na dane kada smo ih čitali, osjećaj identičan onome kad čitaš nenadmašnu, snažnu poeziju, kad slušaš muziku od koje sve u tebi drhti. Postignuća Ferala, s obzirom na uvjete u kakvima su radili, uistinu su vrijedna divljenja. Ali ovo iskustvo arhiva – čitati stare Ferale iznova, u kontinuitetu, pažljivo prateći sve njihove priče koje su znale trajati tjednima i mjesecima – to je posve novo i važno iskustvo. Jer, kada čitate od tjedna do tjedna, mnogo toga promakne, mnogo se zaboravi, mnogo se toga ne uspije povezati, preskočite broj, ne stigne čovjek sve pratiti… Ali sad, čitajući u kontinuitetu, uspoređujući, shvaćajući poveznice i aluzije, spoznao sam koliko su, zapravo, objavili, koliko su zahvatili, i koliko je u sve to uloženo profesionalnoga truda i osobnog uloga. Novinar sam pa znam koliki je to posao. Pokušao sam taj njihov napor, kojega možda ni sami nisu svjesni, i koji je obavljen uz velike rizike, ali i sa svom profesionalnom i moralnom dobrom voljom koju su imali, opisati u knjizi.

Pregledali ste na tisuće novinskih stranica Ferala. Kada biste morali izdvojiti najvažniju stvar koju je ikada objavio, što biste izdvojili?

– Mnogi će reći, Bajramović u rujnu 1997. godine o ubojstvima u Pakračkoj poljani, ili Glavaš 2005. godine, što je dovelo do suđenja i presude. Ali, Feral je, na primjer, ispisao i cijeloga Kutlu. Predvidio je Sanadera, pišući još 2002. godine o tome kako voli skupe sive BMW-e, i koliki je srebroljubac. Otkrio je sve najveće ratne zločine, i sve to prije Bljeska. Otkrio je ubojstvo Ljubice Solar, još 1995. godine. U satiri – to je naprosto nevjerojatno. Sjetimo se Gudževića: posao za institut. Evo sitnica: Lucićeva pjesma „Dan kada je otišlo ‘Zna se'“, koju je Feral objavio u svibnju 1999. godine, parafrazirajući pjesmu „Nedjelja kad je otiš’o Hase“ Zabranjenog pušenja, a najavljuje trenutak u kojemu će Franjo Tuđman izgubiti vlast – pa samo to da su objavili, tu danas potpuno zaboravljenu pjesmu, bilo bi vrijedno pamćenja. Ali za ovu bih priliku ipak istaknuo prvi samostalni broj, 1. lipnja 1993. godine, jer u njemu je u malom sadržano sve: od uvodnika „Legenda živi“, jednog od zasigurno najboljih tekstova o satiri ikad napisanog u Hrvatskoj, preko intervjua Jelene Lovrić s provincijalom Bosne Srebrene fra Petrom Anđelovićem, pa teksta Ive Goldsteina protiv sotoniziranja Srba i otkrića Nebojše Tarabe o logoru za azilante, koji je poslije tog teksta raspušten, pa do intervjua Heni Erceg sa Slobodanom Šnajderom, s naslovom: „Nećemo dati Hrvatsku tako lako!“ Nećemo dati Hrvatsku tako lako, hej! Pa ne bi li ta rečenica trebala biti pokličem pristojne Hrvatske i danas, kad se proustaške konzerve uz buku kotrljaju ulicama? I sve to u onom ludom Splitu, dok naoružana bojna Rafael Boban izbacuje ljude iz stanova, a Feral o tome simultano piše, usred rata s Bošnjacima, a trećina zemlje okupirana. Čini se nestvarno, ali nije.

Jednako tako sigurno ste naišli i na niz stvari koje Vam se tamo nisu svidjele. Koje su Vaše kritike u tom smjeru?

– Vjerujte, nema te kritike Feralu koja bi bila do koljena kritici institucijama koje o Feralu šute, a morale bi se njime baviti. Postoji u Zagrebu fakultet novinarstva. Odnedavno, vodi ga čovjek, Božo Skoko, koji je u svojim kolumnama prepisivao Borisa Dežulovića. Postavljen je za šefa nakon što se za to doznalo. Isti taj fakultet, koliko znam, nikad o Feralu nije prozborio, niti ikoga od njegovih novinara pozvao da ondje ikad išta kaže. To je zapanjujuće, to fakultet novinarstva degradira na potpuno besmislenu instituciju. Slično bi se moglo govoriti i o mnogima drugima: što radi Filozofski fakultet u Splitu? Što srednjoškolci i studenti čitaju kao obaveznu lektiru? Koga im nude kao civilizacijske uzore? Bana Jelačića i Antu Starčevića? Tuđmana? Kao književne? Gjalskog? Šenou? Čak Krležu? Što Šenoa znači današnjim klincima? A ovi ljudi, suvremeni, oličenje građanske hrabrosti, i prkosne inteligencije, ponajbolji stilisti ovoga jezika, gurnuti su u institucionalni zaborav. To je skandal, sramota. A što da se prigovori Feralu? Možda to što nisu našli načina da se bolje organiziraju, da izdrže.

Što vam se na koncu čini, koliko je Feral bio bitan za hrvatsko društvo i koliki je zapravo bio njegov utjecaj i doseg?

– Ako je bitan Krleža, ako je bitan Matoš, ako su bitni Slamnig i Šoljan, ako je bitan Kamov, ako je bitan r’n’r, ako su bitne šezdesete, ako je bitna sloboda, ako je bitno biti pismen, misliti svojom glavom, kako nije bitan Feral? Zašto je nama danas važno što je Krleža pisao o Prvom svjetskom ratu, kad su u Feralu, ne manje umješno, pisali o prošlome ratu, u kojemu su svima nama, a ne našim pradjedovima, granate padale na glavu? Hrvatsko društvo zazire od Ferala, a danima bi se moglo argumentirati kako i zašto. No to je neporeciva činjenica – gurnut u kolektivnu političku i medijsku podsvijest, Feral tek treba postati temom. I hoće, jer ne može biti drugačije – samo kad? Kad nikoga više ne bude, pa spomenici više ne budu smetali? Pa i sad je zapravo kasno, sedam godina ih nema. Ali bolje ikad nego nikad, ako poštapalice išta znače. Doseg i utjecaj – to je druga stvar. Istina je da mnogo nisu promijenili, ali je istina i da su mnogima pomogli. Općenito bih rekao – kad bi pisali o osobnim sudbinama, možda bi kome i pomogli, možda bi sistem ponešto i promijenio, možda bi netko preživio, netko dobio domovnicu, a netko se vratio u svoj stan; no kad su pisali o procesima, velikim ratnim zločinima, pljački – tu su promijenili ništa, ili vrlo, vrlo malo. Možda samo Glavaša. Ali već i u vašem pitanju skriveno je preveliko očekivanje: pa što novine i mogu, osim izvještavati? Ako bismo Feralov utjecaj procjenjivali sa stajališta uravnotežene, stabilne demokracije, sigurno je da su postigli mnogo više nego što novine mogu: sačuvali ideju slobode, pristojnosti, civilizacije.

Mislite li da nam je Feral i danas potreban?

– Sve potrebniji. Današnja je desnica opasna poput Tuđmanove, možda i opasnija, kriterija u društvu nema, manjka hrabrosti. Ali nipošto nije riječ samo o borbi protiv desnice: satira i dobro novinarstvo potrebno je uvijek i svugdje, jer je uvjet i slika slobode, to je valjda banalno jasno. Utoliko se nadam da je Feral odgojio mnoge u bivšoj Jugoslaviji, da su ljudi od njega naučili da se vrijedi boriti, da vrijednosti postoje, da nisu tek utvare, da kvaliteta postoji, da nije sve glupavo i banalno. Rekao je u knjizi Predrag Lucić otprilike: prestanite stalno pitati kad će opet krenuti Feral. Prestanite već jednom zvati: „Johnny, vrati se!“, nego – napravite svoj Feral! Pa evo, i Lupiga je Feral. Svaka vam čast. Neću dalje, da ne stignem do one božesačuvaj – Svi smo mi…

Kakvo je današnje novinarstvo, u odnosu na ono koje je Feral za svog vremena kritizirao?

– Manje, ali zato suptilnije kontrolirano. Nema više onih užasnih bestidnosti, primjerice, lažnih montiranja antisrpskih priloga usred rata na HTV-u, ili otvorenih hajki s državne televizije i iz državnih novina. Problem hrvatskog novinarstva danas, rekao bih, prije svega je u vlasnicima, potom u mlitavim urednicima, no sve više i u neobrazovanim i sve manje zainteresiranim novinarima. No krug se tu zatvara: ako institucije zadužene za obrazovanje novinara ignoriraju ljude poput feralovaca, koji su dokazano stvorili najbolje i najhrabrije novinarstvo, onda nije jasno kako možemo napraviti dobre novinare i dobre medije. Tvrdim: da skupite Feralovu ekipu, i da im date da kako valja rade s mladima, za godinu dana napravili bi novine od kojih bi perje letjelo kao u kokošinjcu. Ali eto, gurnuli ste feralovce na rub, u Novosti, na nekakve kolumne po novinama, ali vi ih bacite kroz vrata a oni natrag ulete kroz prozor, pa opet dobivaju nagrade iz Europe, kao Dežulović, ili pucaju Mudrinića, Pavića i Josipovića, kao iz Novosti, ili bljesnu kolumnom i Trafikom, kao Lucić iz Novog lista… Skandal s Heni Erceg neću ni spominjati: ona, koja je deset godina uređivala Feral Tribune, potpuno je izbačena iz hrvatske javnosti.

 Foto: Lupiga