“Riblje oko” Jona Stewarta

Novi Walter Cronkite ili novi Mark Twain?

2009. godine, nakon smrti Waltera Cronkitea, u čijoj je zaostavštini nezvanična titula “novinara kojem se najviše vjerovalo”, online anketa magazina Time je pitala gledaoce da izaberu televizijskog izvještača kome se trenutno najviše vjeruje. Milionski auditorijum je zaobišao voditelje večernjih dnevnika na nacionalnim mrežama i odabrao Jona Stewarta s kablovskog kanala Comedy Central.

Ova je anketa bila neka vrsta potvrde nešto ranijeg Timeovog izbora Jona Stewarta kao osobe od najvećeg povjerenja (“the most trusted person”) i uticaja u američkim medijima. Ova ocjena će Stewarta pratiti do današnjeg dana kada završava dio svoje televizijske karijere, i tako ga vezati za Uncle Waltera, kako su mu nešto starije generacije Amerikanaca, poznatiji kao “baby boomers”, svojevremeno tepale.  Sve se, tako, vrti oko povjerenja ili uticaja kao najznačajnijih karakteristika za novinara. I sve bi to bilo u redu da se Jon Stewart zaista osjeća kao novinar i da je njegov rad čisti žurnalizam. Kao što nije. Kako je to sam priznao jednog dosadnog, pretežno sportskog, nedjeljnog popodneva, u nekom kutku lokalnog PBS- a, u gostima kod Billa Moyersa, jednog od rijetkih još živih iz grupe onih staromodnih američkih novinarskih legendi. Ako nije novinar, ako nije novi Cronkite, šta je onda Jon Stewart? “Mislim da smo u Stewartu, nakon dugih godina čekanja, dobili novog Marka Twaina“, odgovara Moyers. „Obojica su razumjeli vrlo važnu stvar u američkoj politici: istina se lakše svari kada je marinirana u humor.” Stotinu godina poslije, novi Mark Twain, stvarajući samosvojnu televizijsku formu, pomjera granice medija i definicije novinarstva. Prebačena na papir, Stewartova satira je lišena svog prirodnog ambijenta: monolozi gube emociju, njegove rečenice ritam, a montaže ukupni smisao. Daidža Walter je završavao svoje emisije s nekom vrstom manifesta realističkog novinarstva: “I…tako je kako je” (“And that’s way it is”), a Stewart rubrikom “Vaši trenuci za zen”, zbirkom suludih isječaka iz svakodnevnog života koji izmiču iz okvira racionalnog objašnjenja.

U kratkoj animaciji za Stewartowu BusBoy Productions, riba iskače iz vode, guta rodu, tanjiri se lome, neko se izvinjava. I dok je završni dio neka vrsta podsjećanja na vlastite tinejdžerske dane kao restoranskog raznosača posuđa (“busboy”), prvi dio je onaj otklon od očekivanog kao glavna odrednica vlastitog rukopisa u 16 godina kreiranja emisije The Daily Show. Njegov kreativni postupak je upotreba neke vrste širokokutnog objektiva što predstavlja perspektivu one ribe koja iskače iz bare. Ljudi, stvari, pojave, poprimaju nove, iščašene oblike. Nešto slično krevetskoj sceni iz filma Line Wertmuller “Mimi metallurgico”: gospođa je još masivnija, nesuđeni “latinski ljubavnik” još manji u dnu kadra.

Prošlog četvrtka, Jon Stewart je imao vlastiti, završni „trenutak za zen” u kome mu je pomogao još jedan lik iz bogatog, šarolikog miljea New Jerseya: niko drugi do boss Bruce Springsteen i njegov E Street Band. Teško je predvidjeti kako će se ova karijera nastaviti ali je još teže zamisliti pasivnog penzionera Jona Stewarta, predanog tišinama istočnjačkih meditacija.

Televizijsko nasljeđe što nam ga ostavlja bi se moglo podijeliti u nekoliko razvojnih faza.

„Rani radovi” ili „Rani jadi”

Američke medije u predinternetskim devedesetim karakteriše razvoj specijaliziranih televizijskih kanala i postepena transformacija CNN-a i MTV-ja kao rodonačelnika ovog žanra. MTV više nije ekskluzivno mjesto za promociju muzičkih videa nego televizijska svaštara u kojoj je ono M samo daleko sjećanje na vrijeme kada je „video ubijao radio zvijezde”, a CNN više nema monopol u 24-satnoj prezentaciji vijesti.

„The Jon Stewart Show” zaokuplja pažnju jer njegov voditelj u prepoznatljivu mustru preuzetu s „ozbiljnih” televizijskh mreža unosi vlastiti šarm i improvizaciju kao temelj intervjua. Kasnije, mnogi će pamtiti ovaj MTV program više kao priliku da čuju i vide neke alternativne rok-grupe nego kao jasnu naznaku rađanja buduće televizijske zvijezde. Sam Stewart, u ovom periodu, neće kriti uticaj koji je na njega imao Howard Stern u transformaciji tradicionalnog radijskog DJ-a u novi medijski koncept humorističkih emisija na kablovskoj televiziji. Bilo je nečeg svježeg i neopterćenog u voditeljskom pristupu Jona Stewarta, ono „nešto” što će nagnati jednog od njegovih gostiju, režisera Quentina Tarantina, da kaže: „Ovo nije bilo kao raditi uobičajeni talk show. Ovo je više ličilo na naše proseravanje.” Ovaj pojam valja zapamtiti jer će biti važan element u objašnjenju kasnije Stewartove „poetike”.

Isto to, samo bitno drugačije

Nije mi poznato ime urednika na kanalu Comedy Central koji je presudio da se 1999. godine upražnjeno mjesto voditelja emisije „The Daily Show“ dodijeli Jonu Stewartu. Craig Kilborn je otišao na CBS da se izgubi u jednoobraznim poslijeponoćnim programima. Umjesto obične zabave, glumaca i pjevača, Jon Stewart i njegov brojni stvaralački tim se koncentrišu na dvije dominantne teme: politiku i medije. Prelaz između dva stoljeća je mladoj, poletnoj ekipi programa „The Daily Show with Jon Stewart” nudio obilje materijala za obradu. Nakon mirnog prvog mandata, Bill Clinton je, zbog „Afere Lewinsky” bio na pragu opoziva u Kongresu, a politička desnica je uz srednjetalasni talk-radio, na kablovskoj televiziji dobila Fox News, kao svog vodećeg medijskog glasnogovornika. Već sljedeće, izborne 2000. godine, Jon Stewart i njegov tim će za program nazvan „Indecision 2000” („Neodlučnost”) dobiti Peabody Award, prestižnu nagradu „za kvalitet u medijskoj prezentacji predsjedničkih izbora”. Ova igra riječi biće naslov i zaštitni znak svih budućih lokalnih, saveznih, kongresnih ili predsjedničkih izbora, a nova jezička zavrzlama Mess O’Potamia(„Haos u Mezopotamiji”) biće obilježje osam godina predsjednikovanja Georgea W. Busha. Naravno, nemoguće je preskočiti 11. septembar 2001, kada će Stewart, u svom uvodnom monologu, pokazati nemoć televizijskog komičara u objašnjenju pojma mržnje ali će ponuditi nadu u novu perspektivu što se, odjednom, ukazala na prozoru njegovog njujorškog stana. „Uništen je Svjetski trgovački centar kao simbol američkog rada, snage i domišljatosti. Ali znate li na šta sada imam pogled? Na Kip slobode. To se ne može pobijediti.”

Neosporno je da su osam godina predsjednika Busha bile presudne u oblikovanju, gledalačkoj percepciji i dometima koje je „The Daily Show with Jon Stewart” ostvario u šesnaest godina svog postojanja. Monolog ili komentar, montaža arhivskih materijala, „živa javljanja” i prilozi dopisnika, intervju s gostom emisije i završni „Zen trenutak” u ovom su periodu postali prepoznatljivi elementi, a dominantne teme politika i politički radnici potpomognuti medijima i medijskim radnicima. Stewart će do perfekcije usavršiti imitiranje pokreta i govora („Nucular” umjesto „Nuclear”) bivšeg predsjednika ali njegova „tiha patnja” je bila „siva eminencija” čitavog sistema, potpredsjednik Dick Cheney.  U ovom periodu su počele, u različitim kategorijama, da stižu i Emmy nagrade, ukupno njih osamnaest.

Mediji ili unakrsna paljba

Uvriježeno je mišljenje da je odlaskom Georga W. Busha i izborom Baraka Obame otupila i satirična oštrica Jona Stewarta. Možda bi preciznija ocjena bila da se satirični fokus prebacio na parodiranje medija i njihov uticaj na politički život Amerike. Tema medija dobila je svoju uvertiru još 2004. godine i započeta je izvan formalnih okvira emisije „The Daily Show”. Naime, tokom promocije vlastite knjige „Amerika, građanski vodič do demokratske inercije”, u kojoj je čitavo jedno poglavlje posvećeno primjerima kako mediji mogu da zloupotrijebe demokratiju, Jon Stewart je obilazio različite televizijske programe da bi stigao do CNN-a i emisije „Crossfire“. Osnovna postavka emisije nije bila nova (PBS je, s relativnim uspjehom, već godinama primjenjuje): dva novinara, bez neutralnog pośrednika, izmjenjuju mišljenja. Ono što je Stewartu zasmetalo je bila njihova potpuna partijska ograničenost u kojoj se izgubila svaka profesionalna distanca. „Vi nanosite štetu Americi!” je ostalo kao eho Stewartovih ljutitih komentara. Posljedica: emisija je ubrzo skinuta s programske šeme a kablovski programi su se podijelili na lijeve (MSNBC) i desne (Fox News) sa CNN-om koji pokušava da bude „ni tamo ni ovamo.”

Izvan prostora vlastitog programa, Stewart je gostovanjem u emisiji „Crossfire”, žučljivo i spontano, bez velike teoretske distance, objasnio gdje bi savremeno američko novinarstvo trebalo biti. Ne unutar, nego van unakrsne paljbe dviju vladajućih partija. Ako treća partija nema nikakvu šansu na američkoj političkoj sceni to ne znači da mediji moraju automatski biti na strani jedne od ponuđenih opcija.

I to bi bilo objašnjenje vlastite političke pozicije. Iako ga na Fox News-u predstavljaju kao jednog od prikrivenih savjetnika predsjednika Obame, David Remnick iz New Yorkera je možda najbliži u poziciranju Stewarta „lijevo od centra.” „Treba uzeti s rezervom Stewartovo insistiranje da je centrist, oslobođen ideološke pripadnosti za bilo šta osim istinu i razum. U stvarnosti, njegovo političko uvjerenje naginje lijevo od centra. On je bio agresivan i bezgranično duhovit u lociranju neizbježnih ciljeva, od Donalda Rumsfelda do Wall Streeta. Njegova podrška pravima homoseksualaca, pravima žena, građana i glasača nikad nije dovedena u pitanje. Njegova kritika Obamine politike je bila kritika neke vrste razočaranog liberala, posebno oko pitanja Guantanama i prisluškivanja. Ali, Stewart je centrist samo u ovom smislu: on nije toliko pro-ljevičar koliko je anti-seronja”.

Odlazak u noć

Ovo Remnickovo zapažanje nas dovodi do prošlonedjeljne završne emisije, defilea svih saradnika koji su dobili svoje mjesto u industriji zabave zahvaljujući „dopisničkom” radu u emisiji „The Daily Show“. Steve Carell je etablirani filmski komičar, dok bi John Oliver na HBO i Stephen Colbert na CBS-u trebali da nastave tamo gdje je Stewart stao. U jednom kadru, kamera je zavirila „iza scene” i otkrila sve one strpljive montažere, podbule gledaoce svih mogućih informativnih programa, pisce, istraživače, savjetnike, sve one koji su pročitali knjige i pregledali filmove pripremajući materijal za Stewartovu večernju improvizaciju. I onda, završni monolog pod naslovom „Sranje je svuda”. Kao neki muzički motiv, ova se tema ponavljala u svih šesnaest godina Stewartovog rada na kanalu Comedy Central, a Fox News je zaradio prestižnu titulu „Bullshit Mountain” („Planina sranja”). Za Stewarta „sranje je postalo izgovor za pasivnost…Mi ne možemo da uradimo ništa jer još uvijek ne znamo sve. Mi ne možemo da uradimo ništa oko klimatskih promjena dok se ne usaglasimo da antihomoseksualne vakcine neće uzrokovati da naša djeca počnu ženiti koze…I zato, jedino što mogu reći večeras je…Ako nešto namirišete, recite nešto.”

Glumac Denis Leary, jedan od Stewartovih omiljenih gostiju i sagovornika, smatra da je odlazeći voditelj „The Daily Show”-a posjedovao četiri osobine (gnjev, bijes, pamet, komika) koje su bile presudne za uspjeh njegovog programa. „Jon Stewart, to je sposobnost da se istinski gnjev iskaže kroz kontrolisani bijes, pamet i komiku”.

Iste večeri, dok se Stewart opraštao od svoje vjerne publike, rekordnih 24 miliona Amerikanaca je pratilo prvu iz serije javnih debata za izbor republikanskog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima. Deset kandidata na sceni i još sedam na klupi za rezerve su sigurno odahnuli jer su znali da će Jon Stewart i njegov tim prepustiti nekome drugom priliku da secira njihove verbalne nebuloze. Broj onih kojima je Jon Stewart bio osnovni izvor informisanja i presudni usmjerivač političkih opredjeljenja, tek treba da se otkrije.