S vjernicima se ne smije šaliti, oni imaju ekskluzivno pravo proglašavanja

„HRVATSKO NOVINARSKO DRUŠTVO (HND) najoštrije osuđuje tekstove, članke i komentare objavljene ovih dana na portalu Index, vezane uz dolazak tijela Leopolda Bogdana Mandića kojeg je Katolička crkva proglasila svecem, a kojima se na najgrublji način vrijeđaju osjećaji vjernika i svih onih koji žele odati počast njegovim zemaljskim ostacima“, napisao je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković, a medijima razaslao tajnik tog istog društva Vladimir Lulić

Saša Leković jako voli pisati priopćenja, skoro da nema dana u kojem na adrese svih medija dolaze njegove misli odaslane sa službene adrese HND-a. Sve češće Saša Leković podsjeća na „Dječaka koji je vikao: Vuk!“ pa njegove rečenice sve manje ljudi doživljava ozbiljno.

Našavši se u neprilici kakva se može dogoditi samo onima koji sami sebe, što kroz osobu, što kroz funkciju, doživljavaju jako važnima, Saša Leković morao je iznaći način kako da povrati društvenu relevantnost. Mislio je, i mislio, i na koncu smislio. Trajalo je to doduše neko vrijeme, ali dobre ideje najčešće i dolaze nakon dugog promišljanja.

„Optužit ću Index za govor mržnje!“, sinulo je Lekoviću. Što bi moglo biti neočekivanije od toga u društvu u kojem je Index jedan od rijetkih medija koji konstantno upozorava na radikalizaciju ne samo u govoru, jer to je manje bitno, nego i u ponašanju. U svakodnevnim djelima ekstremista svih vrsta, od zaljubljenika u društvenu uravnilovku do rasista. Nikoga od njih Index nije štedio. Ne samo da ih nije štedio, nego je na njih, priznajemo, nasrtao. Riječima.

Ponekad grubim, ponekad ironičnim, ali uvijek razumljivim. Tako da i posljednjem idiotu koji je dobio previše bubotaka u glavu bude jasno što mislimo i za što se zalažemo. Za slobodu. Za pravo da svatko u ovoj zemlji ima pravo reći što misli. Za to pravo zalagali smo se čak i za one za koje mislimo da su zaista dobili previše udaraca pa im jutra započinju teškim pokušajima prisjećanja na osobno ime. I u tome nikada nismo tražili ničiju podršku, nikoga nismo molili da nam se pridruži. Čak ni da nam ne stoje na putu je previše bi bilo, od njihovih zakržljalih novinarskih refleksa, očekivati da na vrijeme reagiraju.

Kod nekih, a eto čini se da u takve spada i Saša Leković, refleksi su toliko zakržljali da im drugi moraju reći što misle. Predsjedniku novinarskog društva koji dugo nije napisao išta osim priopćenja, a to ne spada – nadamo se da ćemo se složiti – u novinarski rad, refleksi su toliko zakržljali da mu je trebalo tri dana da reagira na tekst kolege Hrvoja Marjanovića “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi nekrofilski show na HRT-u”. Tekst je objavljen u Indexovoj rubrici Black rezerviranoj za bizarne zanimljivosti iz svijeta, prirode i društva. Jasna je koncepcija te rubrike i Saši Lekoviću koji iz čitavog teksta kolege Marjanovića nije uspio izvući više od naslova i pola jedne rečenice, koje bi po njemu stravično vrijeđale osjećaje vjernika.

Osim naslova koji smo već naveli, i kojem ćemo se vratiti malo kasnije, Lekoviću je sporan dio rečenice: “dolaskom putujućeg leša patuljastog jednorukog sveca”.

Raščlanimo je da i Saši Lekoviću bude jasno:

Je li Leopold Mandić mrtav?
Jest.
Kako u hrvatskom jeziku nazivamo mrtvo tijelo?
Leš.
Putuje li taj leš naokolo?
Putuje.
Dakle, to je putujući leš?
Jest.
Koliko je Leopold Mandić bio visok?
Samo 135 centimetara?
Kako u hrvatskom jeziku nazivamo tako niske ljude?
Patuljci.
Ima li u riječ patuljak pejorativno značenje?
Prema rječniku Novog Libera, nema.
Koliko je ruku za života imao Leopold Mandić?
Dvije.
S koliko je ruku doputovao u Hrvatsku?
Jednom.
Što se dogodilo s drugom rukom?
Odrezali su mu je nakon smrti.
Kako nazivamo leševe koji imaju samo jednu ruku?
Jednorukima.
Je li Crkva proglasila Leopolda Mandića svetim?
Jest.
Što je u rečenici pogrešno, lažno ili uvredljivo?
Ništa.

Kad smo već potrošili ovoliko vremena da bismo Saši Lekoviću, i svima drugima kojima dosad nije bilo jasno, objasnili samo šest riječi morat ćemo malo skratiti objašnjenje naslova. Nismo besposleni da možemo cijeli dan potrošiti na lekcije predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva, a i kada smo mu pokazali princip analiziranja rečenice možda se istom metodom može poslužiti i sam.

Možda.

Hrvatska televizija je uživo prenosila dolazak i razgledavanje jednog leša. Otud Mrtvac uživo. Na ovom mjestu priznajemo da bi kolegi Marjanoviću trebalo iskazati oštru opomenu zbog upotrebe plurala gdje je mjesto singularu. A i stilski bi bilo efektnije da je napisao “Mrtvac uživo”. Vjerujemo da nam nitko ne može zamjeriti što je kolega Marjanović pretpostavio da su katolici oni koji su došli virnuti u stakleni lijes ne bi li vidjeli leš. Zašto su došli vidjeti leš? Pa, valjda zato što vole leševe ili barem taj specifični leš. Dakle, nekrofili. Vjerojatno pretjerano, ali ne strašno neprimjereno. Bili su i u grupi, i to povećoj, a mnogi od njih i u ekstatičnom raspoloženju kao da su doživjeli barem najmanji orgazam. Freud nas je učio da orgazam otvara put Thanatosu, smrti. Kako nazivamo događaj pri kojem veća grupa ljudi doživljava orgazam? Orgije. I sve to uživo na HRT-u.

Jasno? I vama, Lekoviću, u zadnjoj klupi?

Taj naslov, ni po čemu uvredljiv kako smo dokazali, i pola rečenice jednako tako ispravne, Saši Lekoviću su bile dovoljne ne samo da optuži, nego i osudi Index za govor mržnje.

On optužio, on osudio. Saša Leković, da se razumijemo, može o Indexu i člancima na njemu misliti što god hoće. Može i optuživati. Kao predsjedniku HND-a poznato mu je da to društvo ima tijelo, pomalo sumnjivo, ali što se tu može, koje se naziva Sud časti. Leković je mogao svoje optužbe poslati na tu adresu pa da se autor i medij mogu braniti. No, on je samo optužio i osudio. Jer on zna najbolje.

Baš kao što su najbolje znali oni koje su stravično uvrijedile karikature proroka Muhameda pa su pobili redakciju Charlie Hebdoa. Jer s vjernicima i njihovim osjećajima se ne smije šaliti. Oni imaju ekskluzivno pravo da proglašavaju što je tabu i što se ne smije ni propitivati, a kamo li ismijavati. Sada im se svojom predsjedničkom fetvom pridružio i Saša Leković. Pridružio im se čovjek koji trenutno popunjava mjesto predsjednika novinarskog društva i kojemu bi, po funkciji, osnovna zadaća trebala biti zaštita i promicanje slobode govora, a ne zaštita kojekakvih osjećaja. No, pod predsjednikovanjem Saše Lekovića već smo vidjeli kako se osuđuje satirični prepjev državne himne i kako Sud časti HND-a zaziva i pristaje na pravosudni progon novinara koji se usudio promijeniti tekst “Lijepe naše”. Tekst koji je mijenjao svatko tko je htio i usput imao dovoljno moći  da promjenu proglasi službenim. Između Lekovića, najnovijeg arhanđela na braniku vjerničikh osjećaja i terorista voljnih pobiti ljude nema neke supstancijalne razlike. I jedni i drugi to rade zbog osjećaja. Vjerničkih osjećaja i “svetinja” s kojima se ne smije šaliti. I on, i oni, i optužuju i osuđuju. Lekoviću nedostaje samo egzekucija. Do te razine još nije došao.

Nadalje, Saša Leković je na temelju jednog naslova i dijela jedne rečenice optužio i osudio ne samo autora tog jednog teksta nego je donio skupno osudu.

Bez ijednog argumenta najoštrije je osudio tekstove, članke i komentare objavljene ovih dana na portalu Index. Sve. Nije mogao argumentirati protiv jednog jedinog članka, ali je osudio sve. I još je pozvao „kolege novinare da se pridržavaju etičkih načela  i digniteta novinarskog poziva i ne zloupotrebljavaju medijski prostor za širenje napisa koje vrijeđaju na temelju vjerske pripadnosti ili bilo kojeg drugog društvenog položaja, opredjeljenja, stila ili statusa.“

Dokaz ili barem argument trebao bi biti temelj novinarstva. Leković, kao što smo vidjeli u tome oskudijeva. No, to ga ne priječi da optužuje i osuđuje. Niti da piše gluposti i onda ih raspačava s pozicije predsjednika HND-a. I da viče – vuk. Tamo gdje vuka nikada nije bilo.