Sramotna reakcija Ministarstva kulture nakon napada na kolumnista Jutarnjeg 'Ante Tomić neka pazi što piše!'

Napadači su kao istrenirani pit bulovi reagirali na ono što su čuli s propovjedaonica i govornica

Prošlog tjedna, uoči Uskrsa, saznali smo s pozicije najvišeg ćudorednog autoriteta, s kaptolske propovjedaonice, da u Hrvatskoj postoji Zlo s velikim Z. To su Zlo, ako je po kardinalu Josipu Bozaniću, intelektualci, društvene grupe i novinari koji se protive trenutnim društvenim promjena i političkom smjeru.

Drugi napad u tri godine

Pa ako vam, dakle, vrhovni autoritet vaše vjerske zajednice kaže da su neki vaši bližnji koji pišu, govore i drže tribine zapravo Zlo s velikim Z, što vam je kao pravom sljedbeniku takve vjere činiti? Da ste vahabit ili salafit, onda biste se pred tim i takvima Zlima raznijeli trotilom. Katolici su međutim milostiviji i blaže ruke. Oni novinskom agensu Zla samo ukradu šešir i izruže ga na ulici. I da, prebiju onog tko se toj križarskoj kazni suprotstavi.

Novinar Ante Tomić doživio je u gradu u kojem živi dva ulična napada u tri godine. Ta dva napada su posve različita. Prvi od njih bio je s predumišljajem, planiran, pripreman i naručen. Po onom što se zna neformalno (a formalno se ne zna ništa, jer je policija slučaj stavila na dno ladice) taj prvi napad nije imao ideološke motive, nego je bio privatna osveta jednog lokalnog (i politički ne-desnog) poduzetnika s kojim se Tomić u tekstu narugao. Ovaj drugi napad, koji se dogodio u četvrtak, potpuno je drukčiji. Nije pripreman, nego je evidentno bio impulzivan, spontan i časovit. Počinila su ga dva mlađa punoljetnika, pripadnika polusvijeta s podebljim dosjeom, a – navodno, neprovjereno – jedan je od njih dobar znanac zaposlenika psihijatrije. Počinili su ga debelo na “tuđem terenu”, na trgu na kojem je upravo završila večer festivala Pričigin na kojoj je 700 gledatelja slušalo storytelling sesiju petero pisaca iz bivših jugoslavenskih država.

U tom trenutku na trgu su se nalazili i mnogo prononsiraniji “antihrvati” od Tomića (recimo, dvojica bivših feralovaca Dežulović i Lucić). No, “branitelji hrvatstva” napali su Tomića, očito zato što je najpopularniji. Ili najviši, pa i najvidljiviji. Ili zato što nosi šešir. Ili je najdarovitiji, pa ih peče. Kako god bilo, počinitelji šešir-atentata napravili su samo jednu grešku: ne znajući su napali duboko u protivničkom “kaznenom prostoru”, gdje su se našli u debeloj manjini. Samo zahvaljujući tome su osujećeni, fotografirani i uhvaćeni. Da se slučajni susret dogodio u nekom drugom kontekstu, negdje gdje Tomić nije imao brojne “savezničke” prisutne, danas bismo možda objavljivali izjave liječničkog konzilija.

Otrovna atmosfera

Prvi napad na Tomića mogao se pripisati umu i ruci jedne osobe, ili bar dviju osoba (naručitelja i izvršitelja). U ovom drugom slučaju, međutim, nije tako. Jer, pravi počinitelj ekscesa koji se dogodio u četvrtak je društvena klima koja je od 2014. kreirana u Hrvatskoj, klima je dvojici bitangi “nacrtala” krivca, napisala optužnicu te stvorila ozračje u kojem se ideološki sporovi rješavaju “špurtilom i ostima dobit će po kostima”. Optužnica protiv Tomića i sličnih piše se već godinama, kroz kulturu internet komentara, desnih fanzina, propovijedi mjesnih župnika, kroz “subnorski” paraideološki rad braniteljskih udruga.

Imenovati agresora

Prije nekoliko mjeseci ta je politička supkultura i formalno postala mainstream. Režimska udruženja novinara tako pišu o ružnoći i dekadenciji današnje umjetnosti, kardinal propovijeda da je u novinama zavladalo zlo, ministar kulture govori o postmodernističkoj jugoslavenskoj dekonstrukciji nacionalnog, a prvi potpredsjednik Vlade (svaki mi put dođe da napišem: izvršni dopredsjednik) Karamarko priča o nedarovitim umjetničkim mrziteljima Hrvatske. Da trenutno vladajuća kulturna paradigme smatra da je Tomić bar napola i sam to tražio, uostalom, svjedoči i odgovor koji je Ministarstvo kulture poslalo Novoj TV povodom incidenta. U njemu se ministarstvo čak nije udostojilo ni imenom spomenuti napadnutog pisca, nego je tek načelno osudilo “napad na svakog građanina” te podsjetilo na “važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ”.

Žargonom koji naši branitelji vole mogli bismo reći da Ministarstvo kulture nije “imenovalo agresora”. Priopćenje je sročilo tako da se shvatiti kako je po njima “za tuču potrebno dvoje”, da oni to vide kao “građanski rat” u kojem su obje strane malo nestašne. Jedni se, eto, malo zalete riječju i tekstom, drugima na to uzavre krv pa im poleti ruka i naprave slučajnom promatraču četiri punta na čelu. Za Ministarstvo kulture ono što se dogodilo u četvrtak bio je sraz dva huliganizma: verbalnog i fizičkog. “Antihrvatska kolumna” i napad bokserom? Ista stvar.

U novinama piše da za napad koji su počinila dvojica probisvijeta ne mogu dobiti više od 30 dana zatvora. Iskreno, ne bih im ni ja presudio više. Jer, u ovoj priči oni su samo Pavlovljevi psi, bikovi koji se raspomame kad vide ponjavu. Njihova reakcija je reakcija pitbula kojeg je netko istrenirao. A pravi akteri ove kulture nesnošljivosti neće prljati ruke tako da se mlate po ulici. Ne, oni imaju propovjedaonicu, tipkovnicu i govornicu – tri oruđa koja su u četvrtak bila stvarni “corpus delicti”.

Reakcije na izjavu ministarstva

Nikola Petković, predsjednik Hrvatskog društva pisaca

– Vrlo su nam dobro poznata uvjerenja i stavovi ministra Zlatka Hasanbegovića, kojih se on odrekao zbog karijere. Vrlo dobro su nam poznati i stavovi Ante Tomića, koji je u njima konzistentan bez obzira na konzekvence. I ja se slažem da je svatko od nas odgovoran za svaku izgovorenu ili napisanu riječ. Za svaku svoju izgovorenu i napisanu riječ Ante Tomić je dobio batine, a Zlatko Hasanbegović ministarsku fotelju.

Andrea Zlatar Violić, bivša ministrica kulture

– Ministarstvo kulture ovime poručuje: pazite što radite, govorite i pišete, jer bi vam se to moglo obiti o glavu, kao što se to doslovno dogodilo Anti Tomiću. Upozorila bih na priopćenje Hrvatskog novinarskog društva, u kojem se s pravom upozorava da je napad na Tomića posljedica rastućeg govora mržnje u javnom prostoru na koji ne reagiraju javne institucije. Riječ je o kontinuiranom rastu agresije i vrlo selektivnoj obrani. Zato mislim da bi se Ministarstvo kulture trebalo ozbiljno prihvatiti posla u kojem osigurava veći javni prostor za slobodu govora, a istovremeno pokreće mehanizme kojima suzbija govor mržnje.

Nadežda Čačinović, predsjednica Hrvatskog PEN centra

– Pa ljubazno je da kažu da nije baš lijepo da ljudi dobivaju batine po ulicama, ali konstatiraju da su si ipak za to sami krivi. Da stvari nisu tako ozbiljne, bile bi komične. Ima nečeg nehotično farsičnog u tako jasnom ograđivanju od ljudi s kojima se ne slažu. Sve u svemu, strašno.

Slavko Goldstein, povjesničar i publicist

– Izjava Ministarstva kulture je dvosmislena, a morala bi biti odlučna i sasvim jasna u obrani popularnog hrvatskog književnika od uličnog nasilja. Već imamo inflaciju verbalnih prijetnji protiv slobode javne riječi, a zar je moguće da nam sada slijede i fizički nasrtaji?

Foto: Vojko Basic / CROPIX